[5/10] Život i propovijedanje prvih franjevaca

Objavljeno od franjevac na

Nitko nije ljepše opisao život prvih Franjevaca, negoli očevidac, biskup Jakob iz Vitraja: “Manja se braća ništa ne brinu za vremenite stvari, nego žarko i revno rade svaki dan oko toga da duše, kojima prijeti propast, odvrate od svjetskih ispraznosti i povedu sa sobom… Sami pak žive po uzoru prvobitne Crkve, za koju je pisano: ‘U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša’. Po danu obilaze gradove i sela i nastoje neke pridobiti, a noću se vraćaju u špilju ili samostan, odnosno samotna mjesta, gdje se bave razmatranjem… Držim pak da na sramotu biskupa, koji poput nijemih pasa nikad nisu kadri lajati, Gospodin će po ovakvim priprostim ljudima spasiti mnoge duše prije svršetka svijeta. A tako pomno nastoje u sebi ostvariti pobožnost, siromaštvo i poniznost prvobitne Crkve, u žeđi i duhovnoj vrućini crpe čistu vodu iz evanđeoskog izvora, da vrše ne samo evanđeoske zapovijedi, nego se i savjete trse na svaki način ispunjavati i točno nasljedovati apostolski život. Svega se odriču što posjeduju, sami sebe zatajuju, uzimaju na se križ i goli slijede gologa Krista. Šalju se dva po dva da propovijedaju pred licem Gospodnjim i prije Njegova drugog dolaska. Ni jedan brat ovoga Reda ne smije ništa posjedovati. Nemaju samostana, ni crkve, ni polja, ni vinograda, ni životinja, ni kuće, ni posjeda, ni išta gdje bi glavu naslonili… Ako ih tko pozove na objed, jedu i piju što kod njih ima. Ako im što tkogod da iz milosrđa, toga ne čuvaju za buduće… Onima koji dolaze k njima, davaju kordu i tuniku, a ostalo prepuštaju Božjoj Providnosti. Gospodin je doista svojim službenicima na ovome svijetu stostruko vratio u ovom životu što ga provode. Na njima je zaustavio svoj pogled tako, da vidimo na njima doslovno ispunjeno što je pisano: ‘Bog voli stranca i daje mu hranu i odijelo'”. Kako su braća propovijedala u 13. i 14. st. i s kakvim uspjehom, to ističe i nekatolički povjesničar Koch: “Zaputili bi se pješice po dva i po tri, bosonogi i u grubim tunikama, ali punim srcem najdublje ljubavi prema Bogu i ljudima. Njihova bi nesebična pojava izazivala ruganje i progone, ali su svojom anđeoskom strpljivošću svladavali svoje protivnike i stjecali sebi udivljenje, ljubav i štovanje. Narod je rado darivao ove jednostavne i pobožne muževe. Odmah su počeli graditi kapele, crkve, samostane, oslanjajući se samo na milodare. Ovi su redovnici izgledali kao nadnaravni ljudi. Doista, u idealu posvemašnjeg siromaštva krile su se neizmjerne sile. Oni su naime prosjačili, dok nisu imali na ovoj zemlji ništa očekivati i izgubiti, a prema tome ničemu se nisu nadali i ničega bojali, a jer su potjecali od najnižeg puka, znali su kako ovaj obični svijet misli i što mu treba, pa su postali prijateljima, tješiteljima, braničima i odvjetnicima siromaha i potištenih. Narod je hrpimice hrlio u crkve novih redovnika, ne samo radi mnogih i velikih oprosta, koji su bili vezani za ove crkve, nego i radi službe Božje, koju su Manja Braća doista pučkim načinom obavljala… Svoju djelatnost nisu ograničavali samo na samostan u gradu, nego bi svukuda zalazili iz grada u grad, od sela do sela, služili Misu, propovijedali, slušali ispovijedi u kolibama, u spremištima, pače i pod vedrim nebom… U prvom pak redu vodili su brigu oko najnižeg sloja naroda u gradovima, na koje su se do sada crkveni službenici malo obazirali. Sada su se pak prosjačka braća pojavila među građanima i proleterima, gotovo posve zapuštenima zbog pomanjkanja službe Božje i škola. Broj proleteraca je svakim danom rastao, osobito u trgovačkim gradovima: u njihovim uskim i posve nepovoljnim za zdravlje ulicama. Već se tada nagomilavalo veliko mnoštvo ljudi koji su bez prestanka tjelesno patili glad, bol i pošast, i bili odani opačinama i nedjelima. Franjevci su se dakle najprije pobrinuli da se ukloni nečist, a time su otvarali put očišćenju zraka i zemlje, i lijenima naglašavali da se i najprostijim poslom može otkloniti glad. Dok su po bolnicama dvorili bolesnike, nisu se bojali ni gube, ni crne smrti… Doskora su se dakle smatrali dobrotvorima mnoštva ljudi do sada napuštenih, koji su tjelesno zdravlje dugovali brizi braće a duševni mir njihovoj nauci i propovijedi. Ovako su prosjačka braća postali prijatelji muževa u svim životnim prilikama i savjetnici ženama u kućnim poslovima i kod odgoja djece.” Ovako je lako razumljiva popularnost koju su braća uživala osobito u prvim stoljećima kod velikaša i kod naroda.

[6/10] Franjevci u raznim službama Svete Stolicesljedeći

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *