[8/10] Razdoblje od 1517. do najnovijih vremena: 1897.

Objavljeno od franjevac na

Karakteristika ovog razdoblja je slična kao u prijašnjem. Jedinstvo Reda se sačuvalo pod upravom jednog zajedničkog generalnog ministra, ali su se opet počele javljati struje i pokreti za doslovnim obdržavanjem Pravila bez papinskih deklaracija. Na raznim generalnim skupštinama naređivale su se generalne Konstitucije kojima se htjelo sve članove Reda povezati i stvoriti svuda jednoličnost i uniformitet, ali uzalud. Nalazilo se muževa koji su i preko volje poglavara, ali s privolom sv. Stolice, provodili reforme nastojeći uvesti prvobitnu strogost i siromaštvo. Predugo i dosadno bi bilo pratiti razvoj ovih reformi, borbi i trzavica uslijed kojeg su se unutar Reda razvili ogranci: DISKALCEATI ili ALKANTARINI, REKOLEKTI i REFORMATI.

1) Diskalceati ili bosonogi franjevci su nastali u Španjolskoj. Njihov je začetnik fra Ivan iz Guadalupe koji je sebi 1498. od Aleksandra VI. ishodio povelju da uzmogne s još šestero braće iz Opservancije živjeti pustinjački u samostanu koji je osnovao u oblasti grada Granade i ovdje propovijedati Evanđelje i Pravilo obdržavati u prvotnoj čistoći i to “s oblikom habita kakav je sam Svetac nosio”. Okupio je oko sebe i konventualce i opservante, a 1499. pošlo mu je za rukom osnovati provinciju sv. Evanđelja. Ovakvo vrbovanje Opservanata u novo udruženje bili je krivo Opservantima provincije sv. Jakoba, te su ishodili pomoću španjolskog kralja da se dozvola ovakvog vrbovanja ukinula. Drugi je čovjek Ivan Pasqual 1517. ostavio Opservanciju i prešao u Konventualce koji bi htjeli provoditi s njime isti način života. On je osnovao više pustinjačkih samotišta-erimitorija i spojio ih u Kustodiju svetih Šimuna i Jude Tadeja. Poslije Pasqualove smrti nastala je iz njegovih rezidencija Kustodija sv. Josipa.

Veliki porast i silu je dobila ova Kustodija kada je u nju stupio sv. Petar Alkantarski. Pošto je svršio rok njegova provincijalata u Provinciji sv. Gabrijela povukao se u samoću da čini oštriju pokoru. Kad su mu se protivili redovnički poglavari, bojeći se da ne bi uslijed njegovih težnji nastao kakav rascjep u Redu, on se uz privolu pape podvrgao konventualskom generalnom ministru koji ga je 1557. postavio za generalnog komisara “Braće reformiranih Konventualaca”, kako su se na početku zvali Diskalceati. Sv. Petar je osnovao erimitorij de Pedroso i Kustodiju sv. Josipa podigao na Provinciju – 1559. Za svoje podložnike je sastavio vrlo oštre statute. Uporaba sindika se u njima posve zabranjuje, svaki je pojedini samostan imao gospodara kojega nije mogao nadomjestiti papa. Ovom bi gospodaru ili posjedniku braća svake godine izručivala ključeve moleći da smiju i iduće godine stanovati u njihovoj kući. Ako im to ne bi dopustio smjesta su morali otići. Crkve su im bile malene, a tako i samostani i ćelije. Hodali su bosonogi bez sandala, bilo im je propisano bičevanje i sve druge strogosti. Meso i mliječne stvari su se dopuštale samo bolesnicima, poglavarima se napose zapovijedalo da dopuštaju braći krpati habite sa starim ili novim krpama razne boje. Biblioteke se zabranjuju i dopušta se samo malo knjiga braći u sobama. Ovo su važnije zapovijedi koje je sv. Petar svojim učenicima naložio, koje strogošću nadvisuju sve što su ikada ostali reformatori propisali. Pitamo li kako se to slaže s duhom sv. Franje moramo doduše priznati da se sv. Petar najvećma približio siromaštvom prvotnom načinu života sv. Utemeljitelja, ali se ne može poreći da je on kao “čudovište pokore” u ostalim stvarima više iziskivao od svojih podložnika nego što je nakanio sv. Franjo. Ipak ova obnova najvišeg siromaštva nije ostala dugo jer su doskora bosonogi, ili kako su se zvali “Alkantarini”, počeli se natezati s ostalima o pravu i zauzimati velike samostane. Kako god je međutim među Alkantarinima bivalo dosta ne baš hvalevrijednih događaja tečajem vremena, ipak pomanjkanja obilato nadoknađuju njihovi odlični sveci: sv. Paškal Baylonski , sv. Ivan-Josip od Križa, sv. Petar Krstitelj i ostali japanski mučenici…

2) Rekolekti – Sabrani – Franjevci po nakani sv. Franje nisu zvani samo za molitvu i razmatranje nego u prvom redu za apostolski život, pa je zato već od početka Reda svaki Manji Brat osjećao potrebu da se nakon duljeg apostolata povuče u samoću, da se ondje duhovno sabere i crpi novu snagu za daljnji rad. Primjer je za to već dao sv. Franjo za kojim su se povodili kroz vjekove mnogi njegovi sinovi. Ovakvi samostani za duhovnu sabranost su osobito obilovali u Italiji i Španjolskoj. S vremenom su razna braća zalazila u takve duhovne samoće ne samo za jedno vrijeme nego i za cijeli život i tu bi uz molitvu činili i oštru pokoru. Ovakva se braća inače nisu razlikovala od ostalih ni u odjelu, ni imenom, ni odnosom prema svojim provincijalima. Međutim, mnogi su od ovakve braće tražili ne samo vlastito posvećenje nego su imali i druge ciljeve. Htjeli su biti samostalni, podizati svoje kustodije i provincije, pače i dobiti svoga vlastitog generala da uzmognu bez smetnje živjeti po svojoj miloj volji. Tako je u Francuskoj nikla “familia Recollectorum”, a u Italiji “familia Reformatorum”. Najveću krivnju za ove događaje snose častohlepna braća potpirivana od opakih savjetnika, a djelomice i generalni ministri koji su im se nerazborito protivili. Razumljivo je što su se bojali novih odcjepa u Redu, ali nisu shvaćali da se ovakvi pokreti ne mogu silom ugušiti. Inače je ovaj prvobitni duh, koji su uvađali, brzo iščezavao u ovim novim familijama.

Godine 1676. kapitul je sastavio statut za ove ustanove kojima se određuje da svaka provincija mora imati barem tri samostana za sabranost, ali ne više od četiri. Novicijat se morao vršiti u jednom od njih, ali klerici su se morali odgajati u redovitom samostanu. Tko nije htio ostati u duhovnoj samoći mogao se vratiti u provinciju. Inače “domus recollectionis” ili kako se danas zovu “sacri recessus”, postoje i danas, ali se ne moraju u njima odgajati novaci.

3) Reformati – Kako je gore spomenuto nastali su u Italiji 1523. Braća koja su težila za duhom strogosti i oštrine, dobili su od sv. Stolice dozvolu da mogu stanovati u posebnim samostanima i strože obdržavati Pravilo prema deklaracijama “Exiit” i “Exivi”. Osim toga im se dopušta da mogu nositi siromašnije i pokrpano odijelo, hodati bosi bez sandala, ali nisu smjeli mijenjati oblik habita ni kapuca. Ovakvim je samostanima upravljao posebni kustod koji je sa svojim podložnim gvardijanima imao na kapitulu aktivno i pasivno pravo glasa i tu je mogao predlagati poglavare za svoje kuće. Braću pak, koja mu se činjahu nesposobnom, mogao je poslati natrag u samostane Opservanata.

Uza sve to Reformati su slabo napredovali, pače oba njihova vođe: Franjo Ezinski i Bernardin Astijski poslije dvije godine vratili su se Kapucinima. Ovaj način života nije odgovarao talijanskim prilikama. Prvi Reformati su morali razmatrati svaki dan dva sata, recitirali su Mrtvački Oficij, Malu Službu B. D. M. i pokorničke psalme. Kuhanu hranu su jeli samo dvaput na tjedan, a u ostale dane: kruh voće i bilje. Obdržavali su više korizmi i vršili mnoga stroga i oštra pokornička djela. U tom su doduše kasnije popustili, ali bez uspjeha jer su se mnogi od Reformata vratili u Opservanciju i ostavili prazne kuće. Najviše su uspjeli u milanskoj provinciji odakle su se proširili po Njemačkoj i Austriji, ali u blažem načinu života. U Poljskoj su se dijelili franjevci na Reformate i Bernardince. Trvenja i razmirice među ovim ograncima bilo bi dugočasno pratiti. Koga zanima neka čita u priručniku o. Heriberta Holzapfla.

Od svetaca među reformate spadaju sv. Pacifik iz San Severina, sv. Leonardo iz Portomauricija, sv. Karlo od Sezze, sv. Teofil iz Corte, bl. Toma iz Coria i bl. Bonaventura iz Barcelone. Od reformata je vrijedno navesti njemačkog franjevca fra Sigismunda Neudeckera (umro 1736.) po kojem se tumačio u našem novicijatu na Trsatu dosta dugo duhovni franjevački život – Schola Disciplinae Religiosae. Dok su 1722. opservanti radili oko sjedinjenja obiju familija, vicekomisar reformata Ivan di Pietrafitta, obratio se na samoga cara, neka svojim uplivom ostvari izbor kojeg reformata za generalnog ministra. Car je doista dao takav nalog austrijskim izbornicima, koji su bili skoro svi reformati. I bavarski izborni knez je isto želio od Pape. Znameniti fra Sigismund se nikako nije slagao s tim prijedlogom, nego je iskreno pisao Ivanu di Pietrafitta: dolikuje se da se najprije Reformati poprave od svojih opačina, jer šteta koju je pretrpio ugled Reda, ne samo od rasklimane discipline Opservanata i Reformata, nego najviše iz neprestanih trzavica koje niču iz “dis-unije” ili nejedinstva obitelji. Stoga on predlaže neka se načini nova bula kao 1517. sa novim generalnim konstitucijama koje neka vežu sve, ali ne ukidaju običaje provincija. Kod izbora pak generala ne valja se obazirati ništa ni na koji narod, nego samo na vrijednost osobe. Svi koji se usprotive ovoj uniji, treba da se istjeraju iz Reda. Naravski da njegovi prijedlozi nisu bili uvaženi.

OD GENERALA PASCALA FROSCONIJA DO UNIJE (1768. – 1897.)

Dok se u samoj nutrini Reda provode borbe i razmirice, nadošle su izvana mnoge nevolje i pogibli, naime racionalizam, francuska revolucija, Španjolci sa svojim zahtjevima i jozefinizam. Generalat Paskala Frosconi-a trajao je radi izvanrednih okolnosti 23 godine. Bio je inače pun suprotnosti. Racionalizam onoga vremena bio je neprijateljski raspoložen prema samostanima, pa je nastojao ljude svojim spisima i lecima otuđiti od njih. Mnogi crkveni i svjetovni poglavari zavedeni racionalizmom mislili su da će koristiti državi, pače i crkvi, ako budu strogo postupali protiv redovnika. Ovom mišljenju su davali podlogu sustavi galikanizma i febronijanizma, koji su nastojali ograničavati papinu vlast i suzbijati redovništvo podložno papi. Mora se uzeti u obzir i to da je u raznim zemljama broj redovnika tako narastao, da nije mogao koristiti samim redovima i da redovi nisu uopće znanjem i disciplinom izvršavali ono što su mogli i morali. To vrijedi i za sve ogranke Manje Braće. Ipak bi bilo neispravno držati da je stega općenito pala tako nisko, kao što se to dogodilo u mnogim samostanima 15. i 16. stoljeća. Postojale su doduše i sredinom 17. stoljeća takve redovničke kuće, ali su iščezavale prema mnoštvu ostalih kuća, u kojima redovnici nisu nipošto provodili opak ili sablažnjiv život i često su brižno vodili duhovnu pastvu i stoga i kod biskupa i kod naroda uživali veliki ugled, premda su se vizitatori i generali mnogo tužili na zanemarivanje Pravila i statuta. Razumljivo je zašto s jedne strane čujemo tužbe redovničkih poglavara na rasklimanu stegu, a s druge strane pohvale i priznanja biskupa i vladara o velikoj marljivosti i neporočnosti braće.

Za primjer ovomu neka posluže događaji u Francuskoj. Ljudevit XV je 1766. osnovao komisiju ili odbor redovnika (Comission des Réguliers), koja je htjela bez ikakve papine ovlasti “reformirati” redove, to će reći svesti ih na najmanji broj. Kao glavno sredstvo služilo joj je ukidanje franjevačkih kuća i mijenjanje redovničkih konstitucija po svojoj volji. Ovaj je odbor svojim dvadesetogodišnjim radom postigao tako sjajan uspjeh da je u Francuskoj broj redovnika spao na 6000 dok je prije iznosio 26000. S pravom se kazalo da je ovaj odbor sam, kome je predsjedao neki kardinal i sudjelovali s njime većina biskupa, ukinuo više samostana nego Luther, Kalvin i Henrik VIII zajedno. Inače akta ovog odbora, koliko se tiče franjevaca, služe Redu na čast koju mu sami protivnici iskazuju. Većina se biskupa povoljno izrazila o franjevcima da su korisni i potrebni njihovim biskupijama; samo malo njih su tražili da se jedna ili druga kuća ukine. Najbolje je sud ispao o rekolektima i kapucinima. Ipak bî ukinut velik broj franjevačkih samostana, i Red se u Francuskoj vrlo umanjio.

Za primjerom Francuske se povela Bavarska, gdje je 1769. izborni knez izdao naredbu kojom je namjeravao bez sumnje reducirati broj samostana i redovnika. Drugi su njemački knezovi još grublje postupali. Tako je izborni knez iz Mainz-a 1778. izdao dekret redovnicima svoga područja kojim se zabranjuje svako vršenje jurisdikcije generalnom ministru. Sam knez je htio uvesti uspješno potrebitu stegu u samostanima i stalno je učvrstiti, prisvajajući si prava gen. ministra. I naglašavajući svom duhovnom vijeću neka bdije nad dobrim izborom mjesnih poglavara i nastoji uvađati redovnike u njihove samostane preko selskih dekana ili župnika. Ovaj primjer je brzo stao nasljedovati wormski biskup, a osobito car Josip II u svojim austrijskim i belgijskim oblastima. Redovnicima se zabranilo polaziti na generalne kapitule i svaki saobraćaj s inostranim poglavarima. Samostani svakog pojedinog Reda morali su sačinjavati vlastitu kongregaciju i birati sebi poglavara s četiri konzultora. Jasno je da su sve kongregacije i kuće bile posvema podvrgnute nadzoru vlade i biskupa. Slične je dekrete izdao 1788. Ferdinand IV, kralj obaju Sicilija, a tako su učinili i mnogi drugi vladari. Dok su Europi prijetile najstrašnije oluje, koje su doskora imale sa sobom odnijeti vladare i biskupije, crkve i zemaljski knezovi su smatrali da nemaju ozbiljnije zadaće, nego Redove otrgnuti od Rima i tako vlastitim rukama porušiti stupove ugleda i vlasti.

1804. papa Pio VII izdao je na poticaj španjolskog kralja bulu “Inter graviores”, kojom se španjolski franjevci odjeljuju od ostalih i dobivaju svog vlastitog generala. Da se jedinstvo bar na oko sačuva, bî određeno da se vrhovni poglavar za sve ostale narode zove “Minister Generalis”, a za Španjolce “Vicarius Generalis”. Nije sigurno Španjolcima služilo na čast što su iskoristili tadašnji svoj položaj na častohleplje, mjesto da su priskočili u pomoć svojoj braći koja su puno patila u drugim zemljama. Za ovaj korak doduše ne treba kriviti sve španjolske franjevce, nego samo neke njihove častohlepne vođe. Ovaj španjolski vikarijat je nedavno ukinuo gen. Leonardo Bello.

Za vrijeme francuske i španjolske revolucije stanje Reda bilo je veoma tužno. Od 1790. u Francuskoj, a malo poslije i u Belgiji, svi su samostani bili posve ukinuti. U Njemačkoj se u mnogim pokrajinama isto dogodilo. U Austriji se broj samostana jako smanjio. U Italiji se već isto osjetila revolucija (tom je zgodom gotovo posve uništen arhiv aracelskog samostana), premda je najgore došlo istom 1810. Pošto je u Portugalu već od 1831. počelo progonstvo redovnika, 1833. buknuo je u Španjolskoj građanski rat. U roku nekoliko godina španjolske su provincije bile porušene, braća istjerana, progonjena, a djelomice strašno mučena. 1838. papa Grgur XVI je opet španjolske franjevce metnuo pod upravu posebnog vikara, ali ovaj puta radi “bijednog položaja Španjolske”. Prije revolucije broj španjolskih franjevaca je iznosio 10000 dok je poslije 1862. bilo samo 230.

1831. u Poljskoj pod ruskim jarmom bio je velik broj samostana ukinut, a ostali poslije 1842. nisu smjeli imati saobraćaj s generalom. Napokon 1864. se ostavlja samo malo samostana, da mogu starci u njima do smrti živjeti.

Kako god je Red kroz stoljeća bio razdijeljen na četiri ogranka, ipak nije manjkalo ni ljudi koji su iskreno čeznuli za jedinstvom. Tako je već Benedikt XIII izrazio želju da se svi ogranci sjedine. Do jačeg izražaja za jedinstvom došlo je istom na generalnom kapitulu 1862. gdje se radilo na zajedničkim statutima. Na pripravnoj sesiji 27. svibnja fra Fulgencije iz Torina, ex-prokurator, pročitao je svoj memorandum, u kojem traži da se ukinu nazivi “Diskalceati, Opservanti, Rekolekti i Reformati” i neka se provede unija svih ogranaka pod istim generalom i pod istim imenom “Franjevaca”. Ovo je tako iznenadilo sve, da je čitav definitorij ostao u potpunoj šutnji. Činilo se naime, da stvar nije ni laka ni podesna. Ali sjeme je ove misli bilo bačeno, a samo malo vremena je trebalo da isklija.

Od 1869. do 1889. na sveopće zadovoljstvo je upravljao Redom reformat fra Bernardin del Vago iz Portogruara ili Porto Romantina. On je pokrenuo časopis “Acta Ordinis Minorum”, koji je uz razne stvari na Red donašao niz članaka “Incitamenta Seraphica” od fra Alojzija Lauera. Fra Bernardin je bio neumoran u pohađanju provincija i vodio je najpomniju brigu za braću koja su morala ostaviti samostane u Italiji, Francuskoj i Prusiji. Na svoju radost je još mogao vidjeti kako je Red oživio u tim krajevima. Jedino generalnu kuriju nije više mogao obnoviti, jer ju je gotovo cijelu zaposjela talijanska vlada. Tako je morao napokon kuriju prenijeti u novi “Kolegij sv. Antuna” nakon što se preko 600 godina nalazila u samostanu Araceli.

Na kapitulu 1889. bî izabran za generala fra Alojzije Canali iz Parme. Iako jedinstvo još nije bilo moguće, ipak se snažno promicalo izrađivanjem jednoličnih konstitucija. Bila je sreća za Red što je tada vladajući papa Leon XIII pitanje jedinstva povjerio na raspravljanje kapitulu koji se držao 1895. u Asizu. Čim su glasnici stigli, kardinal Mauri, dominikanac, od Pape postavljeni Prezes, naglasio je da je glavni cilj ovoga kapitula uvesti “stvarnu i solidnu uniju” svih obitelji. Uzrok za to izrekao je kratko i dobro: “Unutrašnji položaj Reda sada se mnogo razlikuje od onoga u kojem se nalazio Red u prijašnjim vjekovima”. Od 108 glasača samo je 8 glasovalo protiv unije. Poslije kapitula bi sastavljen od članova raznih obitelji odbor kome je na čelu bio fra Alojzije Lauer, ex-prokurator Rekolekata, da načini nove konstitucije. Još iste godine je odbor svršio svoj posao.

15. svibnja 1897. bile su odobrene nove konstitucije, a time je bio postavljen potreban temelj za uniju. Sama pak unija ili jedinstvo bilo je svečano proglašeno po Leonu XIII još iste godine na blagdan sv. Utemeljitelja konstitucijom “Felicitate quadam” koja je divno i klasično djelo svojim sadržajem i jezikom. Tu se uglavnom određuje sljedeće: ukidaju se svi ostali nazivi, a Red se ima zvati naprosto “Ordo Fratrum Minorum” i mora obdržavati jedne te iste Ustanove i nositi jednako odijelo. Boja habita mora biti crnkasta, kako je do sada bilo većinom u običaju, i u onim provincijama gdje se do sada rabila pepeljasta, crna ili plava boja. Osobita se važnost polaže na jedinstvo uprave: kao što je samo jedan generalni ministar tako neka bude samo jedan prokurator, jedan zapisničar, jedan molitelj za podjeljivanje svetačke časti. Da se osigura izvršenje ove konstitucije svakoj se pojedinoj provinciji koja se uspostavi ovim naredbama uskraćuje pravo primati novake. Ona pak svečano zavjetovana braća koja smatraju da iz opravdanih razloga ne mogu prihvatiti ove nove odredbe mogu živjeti odijeljeni u svojim vlastitim kućama. Napokon se novo razgraničenje provincija, ako ustreba, povjerava novom generalnom definitoriju kojega će članove označiti sv. Kongregacija dok će novoga generala imenovati sam papa.

Sljedeći dan, 5. listopada 1897. kardinal Serafin Vanutelli u Kolegiju sv. Antuna proglasio je ovu konstituciju s imenovanjem novog generala i novog gen. definitorija jer se fra Alojzije sa svojim definitorijem svojevoljno zahvalio na službi. Papa je novim gen. ministrom imenovao fra Alojzija Lauera. Njegovoj se blagosti i mudroj ustrajnosti ima pripisati što jedinstvo nije imalo istu sudbinu kao više puta u prošlosti. Samo je šteta što je nakon četverogodišnje službe umro. Poslije njegove smrti je David Fleming upravljao do kapitula 1903. na kojem bi izabran za generala fra Dionizije Schuler, član njemačke furlandske provincije. Idući 1906. u Ljubljanu da obavi kanonsku vizitaciju došao je popodne 5. srpnja na Trsat. Od kasnijih generala bio je u Zagrebu i u nekim drugim samostanima fra Bernardin Klumper, Nizozemac, a kasnije prigodom franjevačkog skolastičkog kongresa u Zagrebu fra Leonardo Bello. Zatim upravlja Redom General fra Augustin Szczepinski (Šćepinjski = Sépinski) od 1951.

3. studenog 1965. izabran je za gen. vikara fra Konstantin Koser, a 13. svibnja 1967. u Asizu za gen. ministra.

DJELATNOST FRANJEVACA U OVOM DRUGOM RAZDOBLJU

1. Na propovjedničkom polju

Dok je Leon X 1517. odijelio Konventualce od Opservanata iste je godine Martin Luther javno nastupio sa svojim zabludama i počeo napadati Crkvu. Dok su neki od Franjevaca u Lutherovu nastupu nazrijevali neki početak prave reforme, jer ih je zavaravalo isticanje starih kršćanskih istina te tijesno spajanje s Kristom i Sv. pismom, ipak su braća koja su stanovala u mjestu gdje su se ove smetnje zbivale prozrela značenje luteranstva tj. da se tu ne radi o pravoj reformi nego o potpunom odcjepljenju od pape, o ukinuću ispovijedi itd. Protiv ovih kužnih zabluda neprestano su se borili javnim propovijedima, ali su malo ili ništa postizavali jer se franjevce klevetalo kao varalice i zatornike Evanđelja. Kardinal i nadbiskup brandenburški im je pače zabranio propovijedati protiv Luthera.

No tadašnji je general Lichettus odmah nastupio protiv protestanata. Kad je došao u Njemačku zapovjedio je da se Lutherovi spisi svuda spale i da se u svakom samostanu namjeste valjani propovjednici koji će suzbijati krivovjerje.

Između konventualaca su nažalost mnogi otpali od vjere, ali su i mnogi riječju i pismom vatreno ustali na obranu Crkve među kojima se naročito ističe smioni Toma Murner (umro 1537.). Između Opservanata se danas može nabrojiti njih 20 koji su za prvih šest desetljeća 16. st. otpali od Reda i od vjere. Nasuprot ovih otpadnika Red može iznijeti 500 braće koji su od 1520. – 1620. krv prolili za vjeru. Manja su braća u Njemačkoj i drugdje u to doba sačuvala čast svoga Reda i borili se hrabro primjerom, riječju i spisima za svoje ideale. Koliko se do sada zna ni jedna redovnička družba do konca Tridentskog Sabora nije proizvela toliko boraca za katoličku vjeru koliko braća Opservanti. U gradovima koji su prihvatili Lutherovo krivovjerje čekala ih je oštra sudbina. Ako se nisu htjeli odreći vjere i Reda iskazivalo im se manje milosrđa nego u paklu. Nemilo istjerani iz samostana morali su lutati i životariti u civilu da budu na pomoć nevoljnom katoličkom pučanstvu. Najblaža kazna bila im je zabrana svakog vjerskog djelovanja i primanja podmlatka. Time su bili osuđeni na propast. Franjevci su u Njemačkoj i u Austriji izgubili oko 300 kuća. Položaj katolika se znatno poboljšao nakon Tridentskog Sabora. Kuda god su dopirala krivovjerja Luthera i Kalvina nigdje nije uzmanjkalo hrabrih boraca i propovjednika na obranu katolicizma pogotovo kada su nadošle nove sile Isusovaca i Kapucina.

U 16. i 17. st. Franjevci su ponajviše svojim propovijedima morali pobijati protestantizam barem u sjevernim europskim krajevima, ali nisu zanemarivali ni drugo polje rada. Napose treba jedan posao istaknuti, a to je dvorba okuženih koju neki kroničar 17. st. ovako opisuje: “O mučenicima ljubavi iz Franjevačkog Reda morao bih napisati posebnu knjigu… U taborima se marljivo brinu za duševni spas umirućih vojnika, u vrijeme kuge i drugih pošasti preziru svaku pogibao da pridobiju duše umirućih. Čitavi gradovi, sela i općine daju autentično svjedočanstvo koliko su dobra franjevci u Njemačkoj učinili ljudima, bolesnicima, očajnima i na umoru… Ovo dragovoljno poduzimlju. Nije im težak nikakav put, nikakav napor, u svako vrijeme danju i noću spremni su se izvrći pogibeljima… Koliko njih ja poznajem koji su se iz ljubavi prema Bogu, dvoreći bližnje, zarazili i primili plaću mučenika ljubavi! Na njima se ispunja Spasiteljeva riječ: ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.’”

Da ova pohvala nije izmišljena vidi se iz mnogo svjedočanstava koja su već poznata, a još čekaju da ih netko objelodani.

Da u onim krajevima gdje se nalaze franjevački samostani uzmognu slušati riječ Božju, bî određeno 1579. da u svakom samostanu bude po jedan “samostanski propovjednik”, a u većem po dvojica. 1700. bilo je u Redu 18000 ispitanih propovjednika.

Između hrvatskih propovjednika odlično mjesto zauzima kapucin Stjepan Zagrepčanin sa svojim “Pabulum Spirituale, Zagreb, 1723.” Propovijedi su mu pomalo izrađene, a čitatelj se može naslađivati divnom i umiljatom kajkavštinom.

Franjevac Švagel je isto izdao kajkavske propovijedi od kojih se bar jedan svezak nalazi u samoborskoj knjižnici. Propovijedi Bosanca Filipovića se u novijem izdanju nalaze po našim samostanskim bibliotekama.

[9/10] Misijski rad Franjevaca u novo dobasljedeći

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *