ZAŠTO JE SUŽIVOT U GUNJI MOGUĆ, A U VUKOVARU NIJE?

Nakon katastrofalnih poplava, koje su sredinom svibnja ove godine zadesile županjsku Posavinu, razgovarali smo s glavnim imamom Islamske vjerske zajednice na području Vukovarsko-srijemske županije sa sjedištem u Gunji gospodinom Idrizom efendijom Bešićem, imamom hatiba i muallima u džematu Gunja. Gospodin Bešić je i bivši član Islamskog sabora u Republici Hrvatskoj.

Gospodine efendija Bešiću pojasnite nam, molimo Vas, sve ove silne nepoznanice kao što su efendija, imam, hatibi, muallimi i džemat?
Sve su to arapski nazivi za glavnog vođu ili poglavara jedne manje muslimanske lokalne zajednice. Arapski se to kaže džemat. Imam predvodi popodnevni namaz (molitvu) petkom u džamiji. Hatibi i muallimi su muslimanski vjernici koji redovito dolaze na molitvu petkom i nastoje što savršenije uskladiti duh i tijelo u molitvi, drugim riječima ono što ovdje čuju kako to lakše pretočiti u svakidašnji život - pojasnio nam je efendija Bešić.

Još Vas molimo da za naše čitatelje objasnite i  razliku između pojmova "musliman" i "Bošnjak"?
Musliman je pripadnik jedne vjere, a Bošnjak jedne nacije. Bošnjak sam po rođenju, a po svjetonazoru sam musliman! Do sada su nas u Bosni i Hercegovini nazivali različitim imenima. Problemi uvijek nastanu kad se politika umiješa u sve pore društvenog života, a to onda više nije politika nego politikanstvo!

Ratovi, poplave, potresi i druge elementarne nepogode uglavnom ljude podijele pa se javljaju prijepori koji ih više razjedinjuju nego ujedinjuju. Osjećaju li se u Gunji  veći  prijepori između većinskog hrvatskog i katoličkog stanovništva i Bošnjačko-muslimanskog?

Nas u Gunji krasi, već desetljećima, tolerantnost i međusobno uvažavanje drugih i drugačijih. Prema popisu župljana rimokatoličke župe sv. Jakova ovdje u Gunji - tzv. "status animarum" (popis duša u jednoj župi) prvi nekatolik, koji se naselio u ovoj župi došao je 1921. godine. Čovjek je došao ovamo "trbuhom za kruhom" jer je ovdje bolja zemlja, ovdje se bilo i lakše zaposliti kao šumski radnik ili pak radnik u ovdašnjoj ciglani. Masovnije doseljavanje Bošnjaka dogodilo se nakon Drugog svjetskog rata. Danas nas je ovdje oko 29 %. Većinski narod su Hrvati. Panoramom mjesta dominira novoizgrađena katolička crkva sv. Jakova, apostola i pored nje stara župna crkva, zaštićeni  spomenik kulture iz 1848. godine. Tu je i naša bogomolja sa svojim minaretom. Naša džamija je najstarija u sadašnjoj Hrvatskoj. Otvorena je u rujnu 1969. godine. Ja sam u Gunji od 1981. godine, dakle pune 33 godine. Mogu se pohvaliti da imam izuzetno dobru suradnju sa ovdašnjim katoličkim svećenicima, a i drugim vjerskim vođama, kao i sa svim ljudima koji žive na ovom području. Naša djeca imaju vjersku pouku u ovdašnjoj osnovnoj školi i trenutno imamo oko 200 naše djece koja pohađaju muslimansku vjersku nastavu. Imamo i dva KUD-a. Uz džamiju tu je i naš vjerski centar u kojem je trenutno smještena pučka kuhinja. Rad pučke kuhinje uvelike pomaže i Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije. Svakog dana pripremamo oko 1600 toplih obroka. Imamo i svoje groblje. Sve su to pozitivne činjenice i nema razloga za neke veće prijepore. Odgovorno tvrdim da se u Gunji ne može govoriti o nekom suživotu između Bošnjaka i Hrvata, muslimana i katolika, nego o istinskom životu jednih i drugih. Ovdje se osjećamo kao jedno! Kad je bilo najteže ja sam bio i član HDZ-a, ne radi svoje vlastite koristi nego da pokažem drugima da možemo i moramo zajedno!

Efendija Bešić, Vas često viđamo na ekumenskim skupovima, viđamo Vas redovito i u Bleiburgu na komemoraciji Bleiburških žrtava, čujemo da ste vrlo aktivni i u životu lokalne zajednice.
Ja sam upravo i birao jednu ovakvu višenacionalnu i vjerski različitu zajednicu. Dolazim iz Gračanice gdje su Bošnjaci i muslimani najbrojniji i gotovo jedini narod u tom gradu. Mene privlači, kako se to danas popularno kaže, multi-kulti, drugim riječima više konfesionalnost i nacionalna raznolikost. To su za mene izazovi i zato me možete vidjeti na svim tim mjestima koje ste spomenuli, ali i na drugim mjestima koje niste spomenuli. Neko vrijeme bio sam aktivni član u mjesnom odboru i dobro smo surađivali. Ovo je bilo posebna važno tamo devedesetih godina kada su se ovuda motali svakojaki uljezi sa ovakvim ili onakvim idejama i prijedlozima. Mi smo bili i ostali jedinstveni! Bio sam i član Islamskog sabora u Republici Hrvatskoj pa sam kao izaslanik naše zajednice sudjelovao na Komemoraciji svih žrtava partizanskog terora ubijenih na Bleiburškom polju. Ja i sad, kad više nisam član Islamskog sabora u Republici Hrvatskoj, redovito sudjelujem na toj komemoraciji i predvodim namaz (molitvu) na arapskom jeziku. U Bleiburgu je pobijeno više muslimana i Bošnjaka nego 1992. godine u Srebrenici. Govori se o brojci od 50 000. Bleiburg je najveće ljudsko stratište u Europi. Partizani su na Križnom putu ubili, govori se o brojci između 200 i 300 000 nevinih ljudi, koji su se nakon poraza i odloživši oružje, predali njima u ruke.

Što mislite o dvojezičnosti u Vukovaru i koji je Vaš stav?

Nema zemlje na svijetu koja je u potpunosti jednonacionalna. Kao što je za suživot potrebno najmanje dvoje, isto tako je i za svađu potrebno najmanje dvoje ili dvojica. Srbi vode "politiku krda" - drugim riječima što misli vožd moraju svi misliti. U Vukovaru treba više otvorenosti i spremnosti na dijalog. Ja bih rekao treba staviti karte na stol. U Vukovaru su bili stranci, ljudi koji ne žive tu, zakuhali, zavadili i sad neka drugi rješavaju. Istinski Vukovarci moraju sami riješiti svoj problem. Treba ukinuti paralelne škole, vrtiće, klubove, dva paralelna tumačenja najnovije povijesti. Prema srpskim kazivanjima izvjesni Šoškočanin i kako piše na njegovom mauzoleju "komandant za obranu Borova, poginuo za otadžbinu" je narodni junak i dok srpska djeca uče u školi da je 1991. godine dogodio se građanski rat, dotle nema suživota u Vukovaru. Srbi su u onoj državi bili privilegirani, pa im to sada nedostaje. Uvijek žele biti prvi i da oni jedini vode politiku. Ako nije tako onda netko namjerno zamuti bistru vodu, jer uvijek ima onih koji žele loviti u mutnom na ovaj ili onaj način. Najnoviji primjer: srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić hrvatskoj djeci u Subotici daje knjige za učenje na ćirilici, a u Vukovaru se traže dvopisamski natpisi po čitavom gradu. Što je to drugo nego pokušaj negiranja drugih i drugačijih i posezanje za tuđim prostorima? Stoga  zagovaram pijetet u gradu na Dunavu kako prema ubijenim tako i živim Vukovarcima. Nakon svega što je grad proživio ne treba ponovno otvarati rane koje još nisu zacijelile.

Na kraju smo zahvalili gospodinu Idrizu ef. Bešiću, glavnom gunjanskom imamu, za ovaj aktualni razgovor.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 10.9.2014.g.