VIDOVICE - Uzorna vjernica župe sv. Vida u Vidovicama kod Orašja, Marija Janjić, rođena Tomašević, koja je u petak 30. listopada u 90 godini života, okrijepljena svetim sakramentima, preminula u svom domu u Vidovicama, pokopana je u subotu 31. listopada na starom mjesnom groblju. Uz brojnu rodbinu, mnogobrojne prijatelje i poznanike, pedesetak svećenika i još veći broj redovnica sprovodne obrede predvodili su fra Ilija Vrdoljak, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provicnije sv. Ćirila i Metoda i domaći župnik Josip Senjak.

Ocrtavajući život i djelo pokojnice provincijal Vrdoljak je rekao: „Rodila se 27. studenoga 1925. godine u Vidovicama od oca Jakoba i majke Jele rođene Tomašević, koji cu Crkvi Božjoj podarili devet duhovnih zvanja; tri kćeri: s. Konzulatu i s. Karmelitu koje su pokojne te s. Alojzinu i sina Franju; unuke:  vlč. Franju, koji je pokojni, te vlč. Darka, fra Vjenceslava i fra Željka te s. Mirjanu. Iako je potjecala iz bolje stojeće obitelji udala se za siromašnju obitelj Janjića za pok Marka. No, nisu se bojali života te je s Markom rodila jedanaestero djece od kojih su najstariji fra Vjenceslav i najmlađi fra Željko, svećenici Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba. Petoro djece je umrlo, a živih je šest sinova. Osim spomenutih franjevaca tu su: Jakob, Roko, Ivica i Nevenko. U ozračju vjere i molitve izrasli su u zrele i odgovorne ljude, te imaju svoje obitelji, a majci su podarili dvanaestero unučadi i šestero praunučadi. Mariju život nije mazio unatoč pobožnom i plemenitom životu. Drugi svjetski rat i poraće proživljavala je u strahu za muža koji je bio u ratu, a u  Domovinskom ratu strahovala je za sina Nevenka, koji je ostao na ratištu. Godine 1993., još u izbjeglištvu kod sina Vjenceslava u Cerniku, Bog je pozvao muža Marka k sebi, a ona je ubrzo nakon toga, iako je rat još trajao, odlučila vratiti se u svoje Vidovice i biti uz sina koji je na ratištu jer govorila je: 'Vi ste zbrinuti a on je sam, ja idem k njemu. ' Preživjela je i taj rat i samo što se imanje malo obnovilo i njive pripitomile, došla je poplava i novo izbjeglištvo. Iako je gotovo tri godine ležala u krevetu nije gubila volju za razgovor i šalu. Dok je voda nadirala govorila je sinu Roki i snahi Jeli, s kojima je živjela: 'Ja se ne bojim moj krevet je visoko.'  Ipak voda je bila višlja i od kreveta. Kad bi drugi dvojili o Božjoj dobroti, ona bi samo ponavljala: 'Zna Bog tko tu žrtvu može podnijeti bez gunđanja zato mu i daje. 'Tijekom svoga života iskusila je brojne teškoće u kojima je dosljedno i primjerno svjedočila svoju vjeru. Uzmimo samo to da je kao majka morala pokopati petero svoje djece.

Iako nije išla u školu uz djecu je naučila i čitati i pisati. Kao mlada majka ušla je u Franjevački svjetovni red, te je s mužem za dugih zimskih noć od župnika posuđivali i čitali duhovne knjige. A kad je onemoćala da više nije mogla hodati onda je po cijele dane krunicu molila i katoličku literaturu čitala. Televizor i radio imali su samo po jedan program. Uključivala bi ga samo kada je misa završavala i nakon 'Idite u miru' isključivala. Hvalila se svake nedjelje u kojoj je crkvi bila na misi. U bolesti rado je primala posjete i s njima pričala i molila. Osobito su je posjećivale i iskazujemo im zahvalnost susjedi Kati i Fati, koja bi redovito donosila svježe cvijeće, jer znala je da Marija to jako voli.

Iako su joj sinovi svećenici povremeno navraćali često je zvala i župnika vlč. Josipa Senjaka da je ispovijedi i donese joj pričest. Snažno je svjedočila pripadnost Kristu u sredini u kojoj je živjela. Bila je svjesna svoga kršćanskoga i franjevačkog  poziva kao majka obitelji i trećoredica, djecu  je podizala u vjeri i ljubavi sa svojim suprugom Markom, koji je preminuo prije 22 godine. Jednostavna, nadasve plemenita i skromna, bila je poštovana od sviju. Za život je crpila snagu iz Kristova križa kojega je čvrsto prigrlila i nosila hrabro do zadnjega trenutka svoga života svjesna odgovornosti koje je imala kao Kristova učenica. U sebi je oblikovala dobrotu prema svima i čvrstinu zrele vjere, koju su teškoće izgrađivale u sličnosti prema Kristu Gospodinu. Želimo ovoj majci ponajrpije reći hvala za svu onu ljubav koju je dala ne samo svojoj djeci nego i ovom selu u kojem je živjela...“
Svetu misu, nakon pokopa, u koncelebraciji s velikim brojem svećenika iz Hrvatske i Vrhbosanske nadbiskupije, među kojima pokojničini sinovi fra Željko i fra Vjenceslav, te brat fra Franjo Tomašević i nećak vlč. Darko Tomašević, u župnoj crkvi sv. Vida u Vidovicama predvodio je kardinal Vinko Puljć, vrhbosanski nadbiskup. Driljiva je bila kardinalova propovijed u kojoj je naglasio kako je majka svećenika, svakome svećeniku kao rođena majka. Posvjestivši majčinsku žrtvu pokojne Marije istaknuo je njezinu stamenu vjeru, plemenitost i požrtvovnost. „Svoju je vjeru doista živjela i svjedočila do kraja života, zato se nije bojala smrti, nego se za nju vjernički pripremala“, ustvrdio je kardinal poručivši kako je dobar roditelj uistinu dar Božji.

Riječi sućuti rodbini pokojnice u ime je svećenika izrekao župnik Senjak, naglasivši kako je od nje puno naučio, a zahvalu na kraju u ime rodbine njezin najstarji sin fra Vjenceslav Janjić, župnik u Borovu naselju.