2 Kad si sišao u Betlehem, u naša srca, ulio si ulje u naše svjetiljke.
3 Sve otada ne prestaješ umnažati svjetiljke, dolijevati u njih ulja.
4 Sve otada Betlehem nam zbori da je samo jedna svjetiljka, samo jedan plamen.
5 Sve otada govoriš nam, govoriš svime što nam se zbiva: da bi plamen živio, valja nam gorjeti, gorjeti ne zbog sebe, gorjeti zbog drugih.
6 I potičeš nas, potičeš čitavim svojim srcem: da bi plamen živio valja nam, uzmanjka li u čijoj svjetiljci ulja, doliti u nju, dolijevati kroza sve dane, iz svoje svjetiljke.
7 Jer sve svjetiljke, okupljene oko Betlehema, okupljene u tvom srcu, jate se, jedna su svjetiljka.
8 I isto im je ulje, isti plamen, ista svjetlost. Isto vrijeme i ista vječnost.
9 Ti goriš ponajprije u svjetiljci koja žeđa za tvojim uljem. I naša žeđ postaje tvoj plam.
10 Kad si sišao u Betlehem, otkrio si nam da se ulje naših svjetiljki prelijeva i preko obala vremena i kako tek s drugim svjetiljkama združeni poniremo u tvoje srce.
