BESKUĆNIK SAM OD ROĐENJA

VUKOVAR - "Za jedne sam bio ustaša, za druge sam četnik! Sam ne znam kamo i kome pripadam" - govori kroz suze Vukovarac Boško Belančić. "Moje pravo prezime je Suč što potvrđuje i moj rodni list i hrvatska domovnica. Uporno ponavljam da sam rumunjski Hrvat i katolik. Moje pravo prezime je Suč. U rodnom listu piše da je majka Katarina, kad se drugi put udala, preuzela prezime svog drugog muža Milenka Belančića, Srbina iz Vojvodine. Tako su i mene upisali pod prezime Belančić. Majka je umrla 1961., a poočim 1969. godine. Nakon poočimove smrti, koji je za života sve prodao zbog pijanstva, ostao sam bez ičega i završio sam na ulici.
U mom slučaju se najvjerojatnije radi o rumunjskim pastirima, koji su najvjerojatnije došli u ove krajeve u tursko doba" - mudro zbori Boško. "Turci su ih zvali "Vlasima", kao i sve kršćane. U nas Hrvata "Vlaj" je čest izraz za pravoslavce, dok stanovnici naših primorskih krajeva seljacima iz svog kontinentalnog zaleđa  kažu "Vlaji" bez obzira na vjersku pripadnost."
Slušajući Boška stječe se dojam da ponekad zbori suvislo, a ponekad da mu misle bježe i da ga je teško pratiti, što i nije nikakvo čudo s obzirom na sve "velike petke" kroz koje je prošao u životu.
"Kuće nemam, struje nemam, vode u kući nemam, plina nemam tako da sam prisiljen grijati se jedino na drva" - nastavlja svoju nevjerojatnu, ali istinitu životnu priču naš sugovornik. "Telefona nisam u životu imao. Rođen sam u Vukovaru 8. kolovoza 1955. godine. Otac mi je zarana umro, tako da ga se i ne sjećam. Majka se preudala za nekog Milenka Belančića, Srbina iz Vojvodine, koji je imao ženu i dvije kćeri. Moja životna priča krenula je nizbrdo kad je moj poočim prodao i propio  svu našu zemlju. Danas bih najradije vratio svoje prezime na Suč, neka se zna što sam i tko sam, ali sve treba platiti.
Bio sam sudionik Domovinskog rata. Čuvali smo punkt na Vinkovačkoj cesti. Nisam imao oružje, radio sam više u nabavci hrane, pića i cigareta. Nakon okupacije grada 18., 19. i 20.  studenog 1991. vojnim kamionima su nas prebacili u Dalj u sabirni hangar. Tu su odvojili Srbe od nas Hrvata. Dospio sam u Novi Sad. Nakon što su nas legitimirali, pustili su nas. Kako nisam nigdje nikoga imao, lutao sam mjesecima kao prosjak od kuće do kuće po Vojvodini. Jednom sam odlučio: idem u Vukovar pa neka me tamo ubiju."
Nije baš najjasnije kako je Boško ponovno stigao u Vukovar.
"Kako mi je bilo možete si misliti" - govori Boško kroz suze. "Ni danas mi ništa nije bolje. Istini za volju moram reći da sam u gradu našao puno dobrih ljudi koji mi pomažu. Stanujem u Borovu naselju na Krivoj bari. Ni humanitarne udruge ne smijem zaboraviti. Osobito ističem Udrugu "Sv. Vinka Paulskog" i gospodina Šumigu. Ta mi je udruga pomogla nakon što mi je kuća, koju mi je dala država zapalivši se od svijeće, gotovo u potpunosti izgorjela. Ove zime kupili su mi hrane i drva da se ne smrznem od zime. Ni Caritas ne smijem zaboraviti. Ljudi mi dadnu odjeću. Jedino što imam da je moje to su četiri mačke, jer s nekim se trebaš družiti u dugim zimskim večerima. Crkva mi daje svijeće da ne živim u mraku. Čini se da je mojim putešestvijama kraj. Zbog trošnosti kuće iselit će me u udomiteljsku kuću u Ernestinovo. Moram se pobrinuti kome ću dati moje mačke da ne uginu od gladi, a meni kako bude!"
Pitali smo ga kad je ostao bez kose? Gotovo da se i ne sjeća. Navodno 1985. godine kad je obolio od neke teške bolesti pa su ga stavljali pod kvarcnu lampu i od tada je ostao bez kose. Pletenu kapu nosi i kad spava, zebe ga po glavi.
Ovo je jedna od mnogih neispričanih priča iz Vukovara, a ima ih zacijelo još puno.

Autor: fra Vjenceslav Janjić; objavljeno: 9.4.2015.g.