VIDOVICE - Ove dvije istinite životne priče, u kojima su izvorna imena nešto malo izmijenjena, trebale su biti objavljene još potkraj prošle godine kada je naša Mara, udova Marka Luje Matanova, slavila 90. rođendan. S obzirom da slavljenica ne pridaje toliku važnost rođendanskim slavljima koliku imendanskim, odlučili smo ovu životnu  priču dati u javnost tek početkom ove godine. Naime, 2. veljače naša sugovornica slavi imendan prema starom liturgijskom kalendaru kad se blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu više slavio kao Marijanski blagdan: Marino ili Dani Marijina čišćenja. Ove se godine, 12. kolovoza, navršava i pedeseta obljetnica jednog drugog nemilog događaja iz života slavljenice.
"Sa suprugom Markom, sada već pokojnim", pripovijeda naša sugovornica Mara, "živjela sam  45 godina u kršćanskom braku. U braku je rođeno jedanaestero djece od kojih su još šestorica sinova na životu. U užem obiteljskom krugu rođeno je devet duhovnih zvanja: pet svećenika i četiri časne sestre. Jaka i čvrsta kršćanska vjera davala nam je snagu za život koji nas, onako usputno rečeno, nije baš previše mazio. U mojoj se obitelji, po selu zvanoj Grgići, više držalo do Boga nego u obitelji mog supruga Marka. Moja pokojna majka Jela doživjela je devedesetu godinu života kao i ja, međutim oca Jakoba više pamtim nego nju. Otac Jakob  je umro 1951. godine, a majka 1997. Sve vrijeme nakon očeve smrti majka Jela nas je odgajala i brinula se za nas, međutim oca smo više voljeli i njega se radije prisjećamo. Zvali smo ga  "baćo",  jer je bio najstariji od svoje braće. I mene moja braća i sestre i sva rodbina zovu "nena" jer sam najstarija od sestara. Takav je bio običaj u mom rodnom kraju u Bosanskoj Posavini. Stric Lojza je nestao 1945. godine i pokojni muž Marko bio je sudionik Križnoga puta kao pripadnik domobranske vojske. Jedna od mojih triju pokojnih kćeri, Vida, izgubila je život 12. kolovoza 1965. godine pod veoma nesretnim okolnostima. Pod stare dane doživjela sam nekoliko manjih moždanih infarkta. Zahvalna sam Bogu da posljedice tolikih moždanih udara nisam osjetila u glavi, tako da sve događaje, godine i ljude još uvijek dobro pamtim. Teško hodam, ali se mogu sama  poslužiti s onim što mi je na dohvat ruke. Bogu sam zahvalna da mi pamćenje nije oduzeo. Sad imam vremena i za molitvu, što u mlađim godinama nisam imala. Nedjeljnu i blagdansku svetu misu pratim preko televizije. Preko televizije pratim također i neke političke emisije, osobito neke sa osječke i vinkovačke televizije. Mir i dobro ne propuštam. Imam vremena i za ljude i sretna sam kad mi netko dođe u posjetu. Od vjerskog tiska redovito pratim Katolički tjednik, Glas koncila i MIR Međugorje. Kad je glasovanje zahtijevam da mi dođu u kuću iz izborne komisije jer smatram da je to moja građanska i kršćanska dužnost. Ponosna sam što još uvijek mogu, makar minimalno, sudjelovati i suodlučivati kad je riječ o politici. Ranije nismo bili u mogućnosti sudjelovati u politici, drugi i drugačiji od nas su odlučivali! Pratim ja i radio, osobito neke lokalne radio postaje. U posljednje vrijeme jako puno izrađujem ručne radove i poklanjam ih prijateljima i poznatima. Na taj si način skraćujem vrijeme. Ranije nisam bila u mogućnosti sve ovo pratiti. Stoga sam i rekla da mene i moju obitelj život nije baš previše mazio.

Vjerujem da će vas zanimati još konkretnije i neki događaji iz mojeg devedesetogodišnjeg života. Drugi svjetski rat dobro pamtim. Imala sam dvadesetak godina. U našem kraju nije se  niti jedna vojska dugo zadržavala, pogotovo ne noću jer smo mi u ovom dijelu Bosanske Posavine kao u slijepom crijevu. Vojske su dolazile i odlazile. Unatoč ovoj činjenici u Drugom svjetskom ratu u borbama poginula su 22 mladića, ali zato su nakon 9. svibnja 1945. godine, na različite načine ubijena još 74. Sve skupa 96 žrtava Drugog svjetskog rata. Iz mojih Vidovica svega pet ili šest muškaraca bili su ustaše. Bili su to probrani mladići. U domobranima ih je bilo više. Među njima bio je i moj pokojni muž Marko. Partizani su ga zarobili i bio je sudionik Križnog puta. Njegova skupina išla je sve do Dravograda i odatle su ih vratili. Iz Dravograda je dospio u Osijek na Dravi. S obzirom da je bio mlad morao je ponovo u vojsku.Tamo su ga unovačili i upisali u podoficirsku školu. Morao se upisati i u partiju. Jednom zgodom došao je iz Osijeka u naše selo da vrbuje ljude i da osnuje zemljoradničku zadrugu. S obzirom da u tome nije uspio istjerali su ga iz partije, ali i iz  podoficirske škole.

4-godišnja Mara s roditeljima

baka Mara s časnim sestrama

Istjerali su ga iz partije, ali partiju iz njega nisu mogli. Dugo sam se mučila dok sam ga vratila na kršćanski put. 1947. rodilo nam se prvo dijete Šimo. Dali smo mu ime po djeveru Šimi kojeg su partizani ubili 1945. godine. Šimo nije živio dugo nakon rođenja. Potom nam se rodilo drugo dijete Tuna. Tek nakon njegovog rođenja započele su muke u obitelji. Trojica braće i jedna sestra živjeli su zajedno sa svekrvom u istom kućanstvu. Braća su se često svađala. U istom kućanstvu živjeli smo i nas troje. Moj muž Marko, dijete i ja, ali smo spavali odvojeno u drvenom kućaru u dvorištu. Jedne noći Tado, drugi po starini brat, primio je na prenoćište i poznatog domaćeg odmetnika Pericu. Pripadao je odmetničkoj skupini koju su domaći ljudi zvali "Šumnjaci" ili "zeleni kadar". Njihov vođa bio je neki Stanko Čižmešija iz Zagreba. Njihov treći ortak bio je Škico iz Domaljevca. I nekoliko godina nakon rata  sijali su strah i trepet među  Srbima u okolnim selima. Žandari su ih danonoćno tražili, ali su se oni vješto skrivali. Ni Marko ni ja nismo znali da je Tado, brat moga supruga Marka, primio kriomice na prenoćište poznatog zelenaša Pericu. Smjestio ga je na drveni tavan iznad našeg kućara. Kućari su bili drvene dvorišne zgrade u kojima su spavali mladi bračni parovi. Bili su podignuti od zemlje radi čestih poplava, ali su imali i tavan na kojem su se čuvali odjevni predmeti i posteljina. U noći se muž često budio jer je osjetio da netko hrče na tavanu. I mene je budio, međutim ja sam te noći spavala tako tvrdo da ništa nisam čula. Svaki put kad se muž probudio, a pretpostavljam da nije čitavu noć niti spavao, budio je i mene i uvijek ponavljao: "Marija, netko spava iznad nas!" Ja sam svaki put odgovarala da se to njemu čini, da je to možda pas i slično. Pred samu zoru Perica se probudio i napustio kriomice naš kućar. Tko zna dokle bi se  Perica još tako skrivao po selu da ga nije izdao jedan domaći čovjek "za šaku Judinih škuda". Tog jutra, dok sam ja otišla musti krave na imanje, braća su se podijelila. Kad sam došla kući čula sam galamu. Skupilo se tu i dosta ljudi iz susjedstva. Muž mi je rekao: "Marija, ja sam se podijelio!" Odgovorila sam, a da ni danas ne znam zašto, "ja neću s tobom!" Mislila sam kako nemamo kuda izaći. Imamo malo dijete i ništa više. Tad je muž otišao do mog oca i kad se vratio rekao mi je da me "baćo" zove na razgovor. Otac mi je rekao da napustim kuću, zajedno s djetetom, i da pođem sa svojim mužem. U diobi smo dobili jedan dio štale kojeg smo preuredili i tu smo se uselili. Dobro se sjećam da smo tu prostoriju ožbukali blatom i pljevom i da su zimi, kad smo počeli ložiti,  iz vlažnih zidova izbijale vlati zelenog žita. Dobili smo dvije žlice, dva noža i dvije vilice, jasno i dva plehnata tanjura. Za dijete nije bilo niti toga. Gore od svega moglo je biti da je došlo do rastave braka. Tek danas sam svjesna cjelokupne problematike koja nas je mogla zadesiti, nakon te noći, a da toga tada nisam bila niti svjesna!
Ispričat ću vam još jedan drugi nemio događaj koji se dogodio 12. kolovoza 1965. godine. Tog dana izgorjela mi je kćerka Vida. Imala je tek četiri godine. Ujutro je govorila da ide u raj i da se mora dobro spremiti. Obukla je najljepše haljine. Zajedno s braćom čuvala je stoku na pašnjacima. Sin Ivica i mala Vida ostali su kod krava, a najstariji sin Tuna i drugi sin Jakob otišli su ubrati mlade kukuruze za pečenje. Prije toga su djeca i vatru naložila. Dok su se stariji sinovi vratili Vidu je zahvatio plamen. U panici nitko od djece se nije sjetio da ju povali na travu i pokuša utrnuti vatru, nego su rukama trzali haljine s nje tako da je vatra zahvaćala sve veći dio tijela. Da zlo bude veće, jer je bila sva u ognjici, vikala da je žedna. Donosili su joj vode, a ona se usputno i tom vodom rashlađivala. Pet sati nakon toga Vida je umrla u vinkovačkoj bolnici. Opekotine su joj zahvatile 80 posto tijela. 12. kolovoza, ove godine,  navršiti će se punih 50 godina od tog nemilog događaja. Muž Marko je bio, tog kobnog dana,  kod svog brata Tade, koji se, nedugo nakon trzavica među braćom, preselio u Slavoniju. U međuvremenu je i Tado umro pa su sada braća, vjerujem, ponovno zajedno u diki nebeskoj."

Tako se i jedan i drugi životni događaj, kojih se naša slavljenica, devedesetogodišnja starica Mara prisjeća, posebno vezani uz lik djevera Tade, a da on toga možda i nije bio dovoljno svjestan. I jedan i drugi opisani događaj mogli su biti kobni za brak naše slavljenice.