KRATKA POVIJEST ŽUPE SV. JOSIPA RADNIKA U BOROVU NASELJU
od 1931. - 2014. godine

Kad je netko od zemaljskih osamdeset i koju godinu star u narodu se kaže "lijepe godine", a kad je neka župska zajednica isto toliko ili barem približno toliko godina stara, kažemo da je "u cvijetu mladosti". Prvi koji je slikom i riječju popratio povijest župe sv. Josipa Radnika u zapadnom dijelu grada Vukovara, u Borovu naselju, bio je fra Ante Perković. On je priredio i 2008. godine tiskao monografiju ove župe pod nazivom: "SLIKOM I RIJEČJU KROZ POVIJEST ŽUPE SV. JOSIPA RADNIKA, VUKOVAR-BOROVO NASELJE 1938.-2008".
Na samom početku fra Perković u uvodu piše: "Držeći se izreke, što nije zapisano, nije se ni dogodilo, osjećao sam stalno potrebu da barem na neki način ostavim trajni zapis, ne samo riječju nego i slikom, nešto od povijesti ove župe. Nadam se da će uskoro izaći i puno opširniji zapis, napose o stradanju, progonstvu i povratku vjernika rimokatolika Vukovara zajedno sa svojim svećenicima.
Od samog početka nastajanja naselja Bata-Borovo 1931., uz samu istoimenu tvornicu, na desnoj obali Dunava između Borova (sela) i Vukovara, franjevci pružaju duhovnu skrb za ovdašnje vjernike katolike. Nisu ih napuštali niti onda kad im je bilo najteže, pred sam početak srpske agresije na Vukovar 1991. godine, u progonstvu, a niti nakon povratka."
Knjiga je tiskana u tiskari Soldo u Vukovaru prigodom 70. obljetnice službenog osnutka samostalne vikarije. Dekret Svete Stolice o osnutku nove samostalne vikarije, a kasnije i samostalne župe nosi nadnevak 21. lipnja 1938. godine kada je "Congregatio pro Negotiis Religiosorum" odobrila osnutak "Perpetua Vicaria Parochiae Vukovar" - kako stoji zapisano u "Historia domus Residentiae in Borovo Bata 1941".
Radi se o samostanskoj kronici rezidencije Borovo Bata u kojoj je kroničar, očito naknadno, zapisao početke odcjepljenja sadašnje župe sv. Josipa Radnika u Borovu naselju od župe matice crkve i samostana sv. apostola Filipa i Jakova u Vukovaru.
Fra Perković je na 103 stranice slikom i riječju opisao nastanak i razvoj ove župe. Godine 2009. Ogranak Matice Hrvatske Vukovar i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda,  sa sjedištem u Zagrebu, objelodanjuju nastavak KRONIKE FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U VUKOVARU - Godine progonstva i povratka koju su napisali ratni i poratni župnici u Vukovaru, odnosno Borovu naselju, Fra Branimir Kosec i Fra Ante Perković. Knjiga obuhvaća 384 stranice.

IZGRADNJOM TVORNICE BATA-BOROVO ZAPOČINJE PISANA POVIJEST OVE ŽUPE

Cjelokupnu povijest  župe Sv. Josipa Radnika u Vukovaru-Borovo naselje možemo podijeliti u tri razdoblja: od 1931. do 1946. godine - prvo razdoblje. Drugo razdoblje od 1962. do 1991. godine i treće od 1995. do 2014. godine. U već spomenutoj samostanskoj kronici stoji zapisano: "1931. godine češki poduzetnik Jan Bata započeo je s izgradnjom velike tvornice gume i obuće koja je trebala proizvoditi robu za čitavo područje Balkana. Oko tvornice počelo se razvijati naselje zvano Batawill, Batino naselje, Borovo-Bata  najprije s tipskim jednokatnim zgradama, a kasnije i sa velikim stambenim zgradama i popratnim objektima. U vrhu tvorničke uprave bili su uglavnom Srbi i Česi dok je u naselju živjelo većinsko hrvatsko  katoličko pučanstvo, te nacionalne manjine Nijemaca i Čeha. U počecima tvornica je zapošljavala oko četiri tisuće radnika, većinom iz okolnih pravoslavnih sela: Borova, Bršadina, Bobote i Vere. Đakovački biskup Antun Akšamović povjerio je duhovnu skrb za Hrvate katolike vukovarskim franjevcima. Služba se Božja održavala po različitim dvoranama dok nije konačno određeno da to bude školska prostorija na prvom katu zvana "kino dvorana".  Prvi dušobrižnik, prema ovdašnjoj samostanskoj kronici, bio je dr. Alojzije Pišpek, koji je prije toga bio profesor na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji  u Varaždinu i tamošnji dugogodišnji rektor sjemeništa. On je došao u Borovo naselje u kolovozu 1935. godine i službovao je do 1936. godine. Drugi franjevac bio je fra Matija Matijašec, koji je djelovao od 1936. do 1937. godine. Treći franjevac bio je  fra Marcel Gazdić od 1937. do 1940. godine. Kao četvrtog franjevca dušobrižnika borovskih katolika kronika spominje fra Petronija Pajtlera, koji ovdje pastoralno djeluje od 1940. do 1941. godine. Autor ovih redaka pronašao je u franjevačkom samostanu u Cerniku, kod Nove Gradiške, veliku oltarnu sliku - ulje na platnu - koja predstavlja sv. Šimuna, apostola sa pilom u ruci. Slika je stajala na zidu iznad oltara okrenutog prema puku u filijalnoj crkvi u Podvrškom. Sveti Šimun je nebeski zaštitnik toga sela. Ovo zapisujem da se ne zaboravi, ali isto tako i kao potvrdu da su se fratri bavili i umjetničkim radom kao što je slikanje i izrada kipova. Na mjesto patera Petronija Pajtlera u Borovo dolazi fra Anđelko Gregić. 1940. godine započinje prikupljanje novaca za izgradnju mjesne crkve.
U počecima fratri dolaze u Borovo samostanskim kolima, vlakom ili pak tvorničkim autobusom. Dolazili su dva puta tjedno uz honorar od 1200 dinara. Njihova se služba sastojala od katehizacije školske djece, dijeljenja sakramenata, te služenja svetih misa i propovijedanja. Nakon osnivanja samostalne vikarije 1938. godine franjevci dobivaju vilu u III. koloniji s kućnim brojem 369, koju je iznajmila tvornica. Kad su se franjevci nastanili u samom naselju započinju širiti i svoje aktivnosti.  Dr. fra Alojzije Pišpek osniva  katoličko društvo pod nazivom "Zajednica sv. Josipa" s ciljem podizanja kvalitete vjerničkog življenja. Franjevci su se posebno zauzimali za radnička prava, osobito radnika katolika "koji su bili u svemu potiskivani". U toj borbi najviše se isticao fra Marcel Gazdić. Već 1940. godine započinje se s prikupljanjem novčanih sredstava za izgradnju katoličke bogomolje. Već na početku akcije skupljeno je 310 tisuća dinara. S tim novcem naručen je oltar sv. Josipa u nekoj osječkoj radionici za izradu sakralnih predmeta. Akcija je dobro napredovala pa je i sama Đakovačka biskupija dala i svoj prilog, koji nije bio zanemariv i mali. Dakle Biskupija i vjernici  prikupili su, u kratkom vremenskom razdoblju, veću svotu novca i sukladno ustrojstvu katoličke Crkve darovali biskupiji Đakovačkoj namjenski za izgradnju nove crkve u Borovu naselju 1 500 000 dinara. Tvornica je imala pravo raspolagati s tim novcem sve do dana početka izgradnje nove crkve katoličke crkve, koja je trabala biti posvećena sv. Josipu Radniku, zaštitniku radnika. Kako je poznato izgradnja te crkve nije započela sve do dana današnjega. Postavlja se pitanje gdje je završio taj novac? Glavni razlog nepočinjanja izgradnje spomenute crkve bio je Drugi svjetski rat, pa Domovinski, pa protivljenje nekih tadašnjih i donedavnih gradskih otaca.... U svakom slučaju zemljište u tom dijelu grada stoji  još uvijek prazno! Ondašnji samostanski kroničar navodi i razlog "komotnost i hotimično otezanje generalnog direktora tvornice Tome Maksimovića, koji se zadovoljavao samo obećanjima!" Mi ovome samo dodajemo da je taj isti kanio graditi tramvajsku prugu od Vukovara preko Borova naselja i Borova pa sve do Dalja i Erduta. I kao što je poznato, 6. travnja 1941. godine Njemačka je najavila Jugoslaviji rat. 1942. godine Đakovačka biskupija uzdiže samostalnu rezidenciju u Borovu naselju na razinu samostalne župe, međutim u stvarnosti izgradnja tako dugo planirane crkve još nije započela jer nije župa nije zaživjela sve do 1965. godine novim uzdignućem od samostalne vikarije na razinu župe. Sve je ostalo mrtvo slovo na papiru.
Izbijanjem drugog svjetskog rata sve su pastoralne aktivnosti stale. Nestankom NDH i franjevci su morali nasilno napustiti svoj stan kojega im je dodijelila tvornica."Odlukom G.N.O. Vukovar, prosvjetni odjel br. 5653 od 22.3. 1946. dan je otkaz za upotrebu školske  prostorije u vjerske svrhe. Isto je tako Rješenjem Odjeljenja za stanove kombinata Borovo br. 10821 od 15.5.1946.  otkazano i korištenje stana III. kolonija 396."
Kroničar je zapisao da je policija pozvala fratra, u drugoj polovici lipnja 1946., "na informativni razgovor " i dok je trajao "informativni razgovor" u "stanici milicije" radnici su, po naredbi, nasilno provalili u prostorije u kojima su stanovali fratri i sve stvari natovarili u kamion i odvezli ih pred franjevački samostan u centru grada. Promijenili su brave i to je bio znak da fratri  nisu više dobro došli u radničkom Borovu naselju. Pretposljednji prije ratni  borovski  župnik dr. Alojzije Pišpek teže je ranjen u granatiranju ovog dijela grada 12. ožujka 1945. godine. Od posljedica ranjavanja  dr. fra Pišpek umire 14. ožujka u jedan sat nakon ponoći u vukovarskoj bolnici. U Vukovaru  je i pokopan na starom katoličkom groblju uz samu kapelu Žalosne Gospe. 22. ožujka đakovački biskup, na prijedlog uprave Hrvatske franjevačke provincije, imenuje fra Rufina Rufa novim upraviteljem župe. Već 13. travnja Nijemci i ustaše su se povukli iz Vukovara  prema Vinkovcima i to je bio kraj jedne državne tvorevine i početak nove. U vrijeme komunističkog sustava, sve do 1962. godine, vjernici su za sve svoje vjerničke potrebe morali odlaziti u samostan u Vukovaru, koji je udaljen od Borova naselja oko pet do šest kilometara.
O svemu ovome čitamo u samostanskoj kronici. Kroničar još spominje i ime fra Anđelka Gregića, koji je ovamo došao 7. listopada 1941. godine. Njemu u pomoć stiže misionar fra Solan koji tu djeluje ni puni mjesec dana, a nasljeđuje ga 29. studenog fra Celestin Gsellmann kao vjeroučitelj za djecu koja pohađaju njemačku školu. 6. kolovoza 1943. u Borovo naselje ponovno dolazi za župnika dr. fra Alojzije Pišpek. Ranjavanjem i smrću dr. fra Alojzija Pišpeka u drugom svjetskom ratu završava prvi dio povijesti ove župe.

1962. GODINE ZAPOČINJE DRUGO RAZDOBLJE

Od 1946. pa sve do 1962. godine stanovnici Borova naselja, rimokatoličke vjeroispovjesti, sve su svoje religiozne potrebe mogli obavljati samo u župi matici crkvi sv. Filipa i Jakova u centru grada.
Potkraj 1962. godine vukovarski franjevci kupuju jednu obiteljsku kuću, dotada svojina Ruže Krstevski, na Krivoj bari u kojoj, uz velike poteškoće koje im je zadavala tadašnja komunistička vlast pa i neki domaći Srbi, uspostavljaju novi pastoralni centar. Prema članku 1. Uredbe o izvršenju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine br. 30, od 2.8.1961. god.) obavještavamo Naslov (Odjel za unutrašnje poslove Vukovar), da ćemo u spomenutim prostorijama Franjevačkog samostana Borovo, Ulica 8.12.1944. bb. (Kriva bara) započeti od 15.10.1962. godine sa redovitom vjerskom poukom, dijeljenjem sakramenata i svetim misama." - stoji u istom dopisu fra Šolca upućenom OPĆINSKOM NARODNOM ODBORU, 29.9. 1962. godine. Pastoralnu službu vrši fra Flavijan Šolc koji je do tada bio prefektom franjevačkog  sjemeništa u samostanu u Zagrebu. Franjevci su se u ovu kuću uselili 1962. godine na lukav način, reklo bi se istovjetan na koji su bili i izbačeni iz III. kolonije. Prvim župnikom imenovan je fra Flavijan Šolc, dekretom tadašnjeg đakovačkog biskupa msgr. Stjepana B'a'urlein-a, od 21. 12. 1965. godine. Na taj način ponovno je zaživjela župa sv. Josipa Radnika u Borovu naselju. Bivša postolarova kuća i radionica služila je kao stambeni objekt, ali i kao bogoslužni prostor. Prepiske oko uporabne dozvole vodile su se godinama između komunističkih vlasti, kojima se  očito ovo lukavo fratarsko rješenje nije sviđalo, biskupije đakovačke  i fra Šolca. Na kraju je pobijedio onaj koji je bio lukaviji. Međutim, ni to nije bio kraj fratarskoj lukavosti. Uoči 1. maja 1988. godine, dok su neki slavili "Praznik rada" nasljednik u župničkoj službi fra Šolca, fra Franjo Tomašević, sa svojim je radnicima pod okriljem noći srušio staru zgradu i na istim temeljima, produženu još za tri metra, sagradio novu koja je i danas u pastoralnoj uporabi. Crkva je najprije bila pokrivena sitnim ili biber crijepom pa je zbog slabih temelja počela pucati, da bi nedugo nakon toga ponovno bila prepokrivena  kanadskom šindrom. Međutim, iako malo proširena i preuređena za vjerske potrebe, ta crkva nije zadovoljavala potrebe ovdašnjih vjernika. Broj vjernika se gotovo svakodnevno povećavao, a prostorije su bile skučene. Fra Šolc je punih pet godina tražio novu lokacijsku dozvolu, međutim komunističke vlasti nisu za to imale razumijevanja. Kad je izgubio strpljivost, inače je o. Flavijan poznat kao uporan čovjek, odlučio je napisati pismo namjere na ured Predsjednika Josipa Broza Tita u Beograd. Kao religiozan čovjek zazvao je i pomoć s neba pa je učinio privatni zavjet Majci Božjoj: ako dobije lokacijsku dozvolu da će novu crkvu posvetiti Gospi. I gle čuda baš na blagdan Gospe Fatimske 13. svibnja 1967. godine stiže pozitivan odgovor iz Beograda. Već slijedeće godine, 1. svibnja 1968. godine blagoslovom kamena temeljca, započinje izgradnja nove moderne i prostorne velike crkve u Ličkoj ulici na broju 23 a. I opet su lokalne komunističke vlasti umiješale svoje prste. Zemljište, gdje je trebalo započeti s izgradnjom nove crkve pripadalo je šestorici vlasnika, nije bilo prilaznog puta, nije bilo struje ni vode. Osim toga i projektanti su imali svoje zahtjeve. Stoga nikoga ne treba čuditi da je izgradnja ove velebne crkve trajala punih 14 godina. Fra Šolc je svojom poslovičnom upornošću skupljao, u doslovnom i  prenesenom smislu riječi ciglu po ciglu, kako u domovini tako i u inozemstvu. Ako želimo biti realni moramo istini za volju ipak napisati da su najveći doprinos dali domaći vjernici svojim dragovoljnim radom. Ovdašnje starije generacije i dan danas s ponosom ističu kako su onu crkvu iz 1981. god., koju su pripadnici tzv. JNA i njihovi četnički pomagači, od 19. studenog pa sve do 22.1991. godine do temelja uništili, upravo oni izgradili. Sagrađena crkva bila je skromnije arhitektonske izvedbe, ali zato velikih dimenzija. Sama crkva iznosila je gotovo 800 m kvadratnih, isto toliko kripta sa glavnom dvoranom i još nekoliko prostorija, te samostan u četiri etaže. Dugogodišnji upravitelj župe i župnik fra Šolc premješten je 1984. godine u Franjevački samostan u Ilok, nakon 22 godine i dva dana provedenih u župi sv. Josipa Radnika, u zapadnom Vukovaru. Nasljednik u župničkoj službi oca Flavijana, pater Franjo Tomašević, naslijedio je fra Šolca 1984. godine, dao je preurediti prostorije u zapadnom dijelu crkve kao samostan za stanovanje braće. Blagoslov uređenog samostana obavljen je 26. travnja 1986. godine. Obnovio je od temelja kapelicu sv. Josipa na Trokutu. Godine 1990., uoči početka srpske okupacije Hrvatskog Podunavlja, za župnika dolazi fra Ante Perković. Crkva, koju je izgradio fra Šolc, resila je ovaj kraj Vukovara samo devet godina. Od 18. do 22. studenoga 1991. godine pripadnici tzv. JNA i njihovi četnički pomagači do temelja su uništili to velebno djelo. Nesrpsko stanovništvo je protjerano iz grada, mnogi ljudi su ubijeni, velik broj ih je završio u srpskim koncentracijskim logorima u Srbiji, među njima i vukovarski franjevci, pater Ante Perković i njegov kapelan pater Ivan Mikić, dušobrižnici župe sv. Josipa Radnika u Borovu naselju, te časne sestre članice Milosrdnih sestara sv. Križa iz Đakova.

ZAPOČINJE TREĆE RAZDOBLJE U POVIJESTI OVE ŽUPE: POVRATAK IZ PROGONSTVA I OBNOVA PORUŠENIH OBJEKATA

15. siječnja 1998. godine stigla je  vlakom iz Zagreba u Vukovar, točnije pred tvornicu gume i obuće u Borovu naselju, skupina  predstavnika hrvatske vlasti koji su u kino dvorani prisustvovali primopredaji UNTAES-ove vlasti na hrvatsku državnu vlast. Bio je to službeni početak vraćanja Hrvatskog Podunavlja u ruke hrvatskih vlasti i otvaranje mogućnosti povratka prognanog nesrpskog pučanstva. Među prvima vratili su se vukovarski franjevci: pater Perković i pater Branimir Kosec, župnik i gvardijan. Pater Kosec je još neko vrijeme stanovao u našem samostanu u Osijeku i imao je specijalnu propusnicu za ulazak u Vukovar. Pater Perković stanovao je u hostelu za samce u Borovu naselju. 1. svibnja 1998. godine đakovački biskup mons. Ćiril Kos, blagoslovio je obnovljenu kapelu sv. Josipa na Trokutu.
2. veljače 2000. godine,  na blagdan PRIKAZANJA GOSPODINOVA U HRAMU ili SVIJEĆNICU, nekoć se ovaj blagdan još nazivao i Marino, ili pak DANI MARIJINA ČIŠĆENJA - inženjerijske postrojbe hrvatske vojske u radnim odorama, bez hrvatskih oznaka, započele sa raščišćavanjem terena na kojem je nekoć bila crkva posvećena Gospi Fatimskoj, koju je sagradio pater Flavijan Šolc 1981. godine, a četnici i JNA su je minirali i  sravnili sa zemljom od 18. do 22. studenog 1991. godine. Raščišćavajući tako teren, teškom mehanizacijom,  naišli su na očuvani drveni kip Gospe Fatimske kojeg je ovamo donijela časna sestra Ivana - članica Milosrdnih sestara sv. Križa iz Đakova 1988. godine. Kip Gospe Fatimske u ovoj župnoj crkvi predstavlja glasoviti lik Majke povratnika ili lik Gospe, koja je odlučila ostati. Taj naslov, kojim Majku Božju danas časte Vukovarci, nastanjeni u Borovu naselju i brojni hodočasnici u ovo Gospino svetište, proširilo se čitavim svijetom zahvaljujući čudesnim okolnostima pod kojima je kip, i nakon tri pokušaja uništenja od strane srpskog agresora, vođenog velikosrpskom ideologijom, ostao očuvan. Prve granate bačene na ovaj dio Vukovara pale su upravo na Gospino svetište, i to 2. kolovoza 1991. godine, upravo kad katolici diljem svijeta slave Gospu od anđela ili Porcijunkulu, svjedoči rani i poratni župnik fra Ante Perković. Strop se urušio pred samim Gospinim kipom, ali je on ostao neoštećen. Župnik potom sklanja kip, po njegovu mišljenju, na sigurnije mjesto, u župni stan u zapadnom dijelu svetišta. Međutim, kako su u daljnjem granatiranju grada agresoru na meti bile upravo katoličke crkve, jedna je od mnogobrojnih granata izravno pogodila i prostoriju u kojoj je privremeno sklonište našao Gospin kip. Svi su predmeti u toj prostoriji uništeni, osim Gospina lika koji je ostao neoštećen. Župnik je potom, po treći put, potražio novo sklonište za kip, te ga sprema u prizemlje kripte. Gospino je svetište, prema iskazu očevidaca, u potpunosti uništeno 22. studenog 1991. godine i sravnjeno sa zemljom. Osam godina kasnije, nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, među prvima na zgarište crkve vraća se otac Perković. Braći, koja su ga pratila, rekao je: Ako pronađemo Gospin kip, bit će to pravo čudo. I čudo se dogodilo! Na svetkovinu Gospodinova Prikazanja u hramu, 2. veljače 2000. godine postrojbe Hrvatske vojske pronašle su kip gotovo u potpunosti neoštećen. Kad ga je župnik ugledao, u zanosu je uskliknuo: "Ostala si jer si tako htjela bit pred nama posve čista bijela! Čekala si djecu svoju, stradale u teškom boju, da se vrate gdje smo bili, gdje su naši najmiliji. Ruševine, strašna slika, ne uništi tvoga lika!"
U sjeni kipa Majke Božje Fatimske razotkrivaju se čudesni Božji zahvati u opstanku i rastu ove župe i njezinih vjernika kroz više od osamdeset godina.
Radovi na novoj crkvi započeli su početkom ožujka 2003. godine. Kamen temeljac blagoslovio je tadašnji đakovački biskup mons. Marin Srakić 26. travnja 2003. godine. Temeljni kamen uzet je iz oltara bivše potpuno uništene Gospine crkve. Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, uz pomoć franjevačke provincije, vjernika i ljudi dobre volje crkva se polako gradila. Nova crkva okrenuta je u smjeru sjever - jug, a ispred nje je veliki trg i parkiralište. Crkva je betonska kao i bočne zgrade, desno je pastoralni dio, a lijevo samostan. Sama je crkva u tlocrtu 32 puta 22 metra, s 525 kvadratnih metara iskoristivog prostora. Kako se odustalo od gradnje kripte visoka je 18 metara, a polovica glavne lađe napravljena je u amfiteatralnom obliku. Zvonik je visok 50 metara i dominira ovim dijelom grada pa i dalje. Posvetu nove crkve obavio je mons. Marin Srakić, đakovački biskup, 4. svibnja 2008. godine.
I na kraju recimo da je Đakovačko-osječka nadbiskupija, sredinom svibnja 2014. godine, darovala iz svojih fondova ponovno 300 tisuća kuna za projektnu dokumentaciju, već 75 godina planirane izgradnje nove crkve sv. Josipa Radnika na raskrižju ulica Domovinskog rata i ulice dr. Ante Starčevića, još konkretnije između Osnovne škole Siniše Glavaševića i pošte Vukovar 2.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 26.8.2014.g.