Okružen franjevačkom braćom i okrepljen svetim sakrametima u našičkoj općoj bolnici 19. veljače 2008. godine, izmućen svakovrsnim i mnogim životnim patnjama, a naročito zloćudnom bolešću, s kojom se posljednjih pet godina hrvao, u 60. godini života preminuo je naš brat fra Ivan Mikić.

 

Fra Ivan Mikić pokopan je u petak 22. veljače 2008. g. na našičkome groblju. Njegovo tijelo od ranih juranjih sati bilo je izloženo u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga te su se na taj način svi vjernici mogli oprostiti od svoga župnika i upisati u knjigu žalosti. Sprovodni obredi započeli su misnim slavljem koje u zajedništvu s našim provincijalnim ministrom fra Željkom Železnjakom, te stotinu i dvadeset svećenika predvodio požeški biskup Antun Škvorčević, a na misi i samom pogrebu okupilo se gotovo pet tisuća župljana, prijatelja, rodbine i poznanika fra Ivana i to iz Našica, Vukovara, Osijeka, Karlovca i Zagreba. Iz župne crkve tijelo fra Ivana iznijeli su franjevci predvođeni gvardijanom fra Dragutinom Bedeničićem, a svijeće su nosili franjevci rodom iz Cernika, fra Ivanova mjesta rođenja. Pogrebna povorka praćena molitvom i pjevanjem psalam prošla je gradom sve do našičkoga groblja gdje je fra Ivan i pokopan. Na groblju svoj zadnji pozdrav u ime Provincije, rodbine i svih prijatelja fra Ivanu je uputio njegov prijatelj iz djetinjstva Cerničanin fra Tomislav Vuk koji mu je zahvalio za njegovo veliko svjedočanstvo vjere koje je ostavio na sve svoje znance. Riječi zahvale izrekao je i provincijalni ministar fra Željko Železnjak koji je i sam više godina proveo s fra Ivanom u Našicama. Posebno je zahvalio medicinskom osoblju na požrtvovnosti i brizi u najtežim danima dok se fra Ivan borio s opakom bolešću. Zahvalu za fra Ivana, ali i veliko ohrabrenje svim župljanima upurio je i biskup Škvorčević u propovijedi na misnome slavlju, kao i nad otvorenim grobom. Dan ranije, 21. veljače u župnoj crkvi bilo je organizirano molitveno bdjenje, a misu za fra Ivana predvodio je provincijalni ministar fra Željko Železnjak, dok su se na dan pogreba uz lijes pokojnoga župnika čitali odlomci iz Svetoga pisma.
Pokojni fra Ivan Mikić rođen je 1. veljače 1949. godine u Cerniku, od oca Ivana i majke Terezije rođene Bator, koji su uz njega imali još jednoga sina, Petra, i dvije kćeri, Anu i Marijanu. Bio je vjernik od malena. Tako kad je počeo ići u školu, svake godine o Božiću, koji je naravno bio radni i školski dan, nije htio doći u školu na taj blagdan, pa su ga u danima nakon toga maltretirali ispitima, podijelili mu nekoliko jedinica, te je svaki puta imo muku mjesecima dok je sve to ponovno ispravio. Ali nije nikad pokleknuo, nije došao ni sljedeće godine. Kad mu je otac 1968. godine preminuo, fra Ivan je bio u sjemeništu. To je bio težak udarac za obitelj, te su tako patnja i trpljenje obilježili život fra Ivana od djetinjstva. Majka mu je umrla pred nekoliko godina. A trpljenje obitelji Mikić se nastavilo do njegove vlastite prerane smrti.

Čitava obitelj Mikić živjela je s Crkvom, u vjeri i pobožnosti. Bili su članovi velike vjerničke obitelji u cerničkoj župi, a u sjeni tamošnjeg franjevačkog samostana, u kojemu je od 1954. do 1974. godine, kroz vrijeme Ivanova djetinjstva i školovanja, bio i novicijat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda što je utjecalo i odlučilo na životni smjer obojice sinova te obitelji. Dvije godine stariji brat Petar odlučio se za svećenički i redovnički život te je nakon završetka osnovne škole pošao u sjemenište te je za svećenička zaređen 1973. gododine. Petar, redovnički fra Inocent, iznenada pogiba nakon pet godina svećeništva, 1978. godine, i to u prometnoj nesreći, tuđom krivnjom, vozeći kombijem mladež svoje župe na duhovni sastanak u Taizé. Patnja zbog smrti očeve, a potom i pogibije starijega brata redovnika i svećenika, na čiji se put u međuvremenu i sam bio odlučio, duboko je oblikovala Ivanovu dušu, usadivši mu vrlo rano smisao i osjećaj za ozbiljnost života, izričitu svijest o odgovornosti za svoj vlastiti život i djelovanje, te čvrstu odluku da se nosi sa svim poteškoćama, nevoljama, stradanjima, patnjama, bolima, pa i samom smrću. Ta ista patnja usadila je u njegovu dušu jednu kombinaciju stavova i nastupa koja je koji puta mogla čak izgledati čudno ili izazovno: bio je radikalan u zahtvjevima, prije svega prema samonm sebi, ali je to očekivao i od drugih, no u isto vrijeme imao je i veliko razumijevanje, strpljenje i velikodušnost za one koji nisu uspijevali ostvariti ono što im je govorio i što je od njih tražio.
Fra Ivan stupio je u naš Red 21. kolovoza 1966. godine, započevši novicijatsku godinu u rodnom Cerniku, koju je završio privremenim zavjetima 22. kolovoza 1967. Svečane zavjete položio je 2. prosinca 1973, a za svećenika je zaređen 28. rujna 1975. godine. Svoju želju za radom s mladeži u studentskim je danima, kao već prije njega i njegov stariji brat fra Inocent, izražavao je aktivnošću u bogoslovskom VIS-u »Minores«. Nakon svećeničkoga ređenja službovao je najprije kao kapelan, vjeroučitelj u knjižničar u franjevačkom samostanu Karlovcu od 1976. do 1978, a potom kao kapelan, vjeroučitelj i vođa ministranata u samostanu i župi u Našicama 1978. do 1983. godine. Potom je od 1984. do 1989. godine kao vikar, kapelan, kroničar, knjižničar i vođa ministranata proveo u samostanu i župi Vukovar. Nakon kratkoga boravka od nekoliko mjeseci u Subotici 1990. godine, iste se godine vratio u vukovarski kraj, gdje je službovao kao župni vikar u Borovu Naselju 1990. i 1991. Tu ga je za vrijeme opsade Vukovara pogodila nova, neslućena i krajnja patnja, muka i strepljenje za život, koju je on skupa s još petoricom braće dijelio s vukovarskim narodom. Kad je grad pokleknuo pred silinom nasilja 18. studenog 1991. godine, fra Ivan je s istim tim svojim župljanima i trojicom braće dijelio i uzničku sudbinu u srpskome logoru u Srijemskoj Mitrovici, gdje je pod tjelesnim mučenjima i psihičkim maltretiranjima i poniženjima proboravio od 19. studenoga do 8. prosinca 1991. godine. Zajedno s još četvoricom braće uznika o svim je tim patnjama ostavio i pisano osobno svjedočanstvo u zapaženoj knjizi.
Nakon povratka iz zatočeništva preuzeo je 1992. godine službu župnoga vikara ponovno u Našicama, gdje se zadžao do 1999. godine. Potom je bio župnik u Osijeku, u župi Jug, sve do 2002. godine, kad se po treći - i posljednji - put vratio u Našice, ovoga puta kao župnik, vikar i ekonom samostana.
Na početku svoga pastoralnog djelovanja Ivan je bio bliz nekim karizmatičkim pokretima. Iz toga se iskustva u njemu razvio smisao i zauzetost za rad s grupama, naročito mladih, kojima je nastojao prenijeti svoju živu vjeru. Snagu svoje vjere crpio je iz redovite liturgijske i osobne molitve. Naročito je bio vjeran u zajedničkoj molitvi časoslova, a uvijek je govorio kako ga je u iskušenjima i strepnjama pod ratnim stradanjima i u zatočeništvu krijepila osobna molitva, ponajprije biblijskim riječima psalama, ali i svakodnevnom krunicom. U osobnoj vjeri i molitvi snažilo ga je redovito čitanje Svetog pisma, zapravo ne čitanje nego molenje, molitva biblijskim riječima. Iz toga je izrasla prije svega njegova biblijska pobožnost. Iako nije bio dobio priliku za neku sustavniju znanstvenu biblijsku izobrazbu, ipak je bio otvoren i privržen biblijskom studiju daleko više od onoga što se i kod svećenika općenito može susresti. Njegov biblijski interes i rad doveo ga je do toga da je čak pisao članke na biblijske teme u nekim časopisima kao što su »Biblija danas« i slični. Biblijski usmjereno bilo je i njegovo pastoralno djelovanje. Stoga ga je ranije iskustvo stečeno u karizmatičkim molitvenim grupama dovelo do toga da osnuje i požrtvovno vodi biblijske grupe – održao je preko 400 biblijskih satova, a pod konac života vodio je i sedam višednevnih duhovnih obnova tipa »seminara«, posljednju u studenome prošle godine. Održao je i mnoge duhovne vježbe i obnove, naročito svojoj franjevačkoj braći kao i redovnicama, ali i mnogim grupama vjernika.
Našičanci će ga pamtiti kao svećenika koji je u svojim produhovljenim te teološki i biblijski produbljenim propovijedima ne samo objašnjavao i tumačio Evanđelje nego ga je slušteljima nastojao i »usaditi« u dušu, da postane doživljeno i proživljeno. Nastojao je što bolje i efikasnije i s najvećim marom voditi župu. Na lokalnoj je radiopostaji godine 1998. pokrenuo vjersku emisiju uživo »Ave Marija«. Preuzeo je i emisiju »Za stol s Kristom« u kojoj je nedjeljom u podne nastojao približiti Evanđelje i onima koji u crkvu nisu mogli ili nisu marili dolaziti, a bio je i član Hrvatskoga društva katoličkih novinara.
 
Za njegovu ljubav prema Bogu i čovjeku, za njegovo trpljenje, neka ga dobri Otac pridruži u nebu svim svetima i blaženima i nagradi svojim mirom.

UPISATI U NEKROLOGIJ

19. veljače 2008. – Našice

O. IVAN MIKIĆ –rodom iz Cernika. Uz mnoge franjevačke službe najčešće je bio kapelan i župnik. Umro je kao aktualni župnik u Našicama. Bio je veliki ljubitelj Svetoga pisma, svakodnevno ga je čitao i meditirao. Njegovao je i promicao biblijski pastoral. U Domovinskom ratu je boravio u Vukovaru, zatočili su ga s ostalom braćom i odveli u srpski koncentracijski logor u Srijemskoj Mitrovici. Pet je posljednjih godina života bolovao od raka, a bolest je herojski strpljivo podnosio. Odlikovao se radinošću, odgovornošću i franjevačkom radošću. Umro je u 60. godini života, 42. redovništva i 33. svećeništva.