1. travanj

SV. HUGO (1052. – 1132.) – je vrlo mlad postao biskup u Goemoblu (1080.) namjesto jednog biskupa koji se sinomijom dokopao biskupske časti. Nastojao je obnoviti svoju biskupiju u duhu grgurofske reforme. U tome su mu pomagali redovnici, napose kartuzijanci. Znao je spojiti izvanrednu aktivnost s duhom molitve i kontemplacije. Hugo je imao upravljačke sposobnosti koje su se održavale: na samom gradu Gremolbu: gradio je mostove i bolnice, obnovio je katedralu. Vršio je veliki utjecaj na javni život, osobito svojim propovijedima. Bio je prijatelj sa sv. Brunom, utemeljiteljem kartuzijanaca. Umro je 1132. okružen kartuzijancima.

2. travnja

SV, FRANJO PAULSKI (1416. – 1507.) – rođen 1416. u mjestu Paula u Kalabiji (Italija). Kao mladić se odlučio za isposnički život u samoći. S 19 godina je okupio skupinu sljedbenika i osnovao je redovničku zajednicu. Nazvali su se „…………….“. Osim muških članova pristupaju mu i žene koje osnivaju svoj samostan. Obje su zajednice i danas žive i djelatne. Uz duhovni život njegovali su u karitativne djelatnosti. Franjo je čudesno pomogao oboljele od kuge u Napulju. Pozvan je u Francusku te bio uz bolesnički krevet kralja Luja XI. Umro je u visokim godinama 1507. god. Zaštitnik je oboljelih od kuge te u raznim duševnim i tjelesnim bolima.

3. travnja

SV. RIKARD (1197/8 – 1253. ) – je rođen 1197/8. Studirao je u Oxfordu i Parizu te postao „magistar……………“. U Bologni studira pravo. U Orleansu (Francuska) završio je i teologiju te postao svećenik. 1244. god. Imenovan je biskupom u  …………………. unatoč protivljenju kralja Henrika III. Posebnu je pozornost posvetio duhovnom životu svoga klera. Skrbio se za siromašne i bolesne. Bio je prijatelj redovnika: benediktinaca, franjevaca i dominikanaca. Svoju je imovinu ostavio u dobrotvorne svrhe. Umro je 1253. god. U čast mu je vrlo bogat relikvijar dao izraditi kralj edvard I. Koji je uništio Henrik VIII.

4. travnja

SV. IZIDOR SEVILJSKI (556. – 636.) – je sin uglednog časnika i visokog činovnika koji je bio u službi gotskog kralja. Odgajao ga je stariji brat Leaudes koji je bio opat jednog samostana. Izidor je slijedio brata i postao redovnik, te opat. Napisao je djelo „Regula monackorum“. Bio je čovjek reda i revnitelj redovničke stege. U Sevilji se postao biskupom, a biskupovao je više od 30 godina. Bio je čovjek visoke izobrazbe te je ostavio nekoliko značajnih djela. Glavno mu je djelo „ Etimologiae“ koju smatraju prvom enciklopedijom u povijesti. Papa Inocent III – je sv. Izidora Seviljskog proglasio crkvenim naučiteljem.         

5. travnja

Sv. Vinko Ferrer (1350. – 1419.) – rodio se 1350. u Valenciji kao sin gradskog bilježnika. U 17 godini života stupio je u Red propovjednika i postao dominikanac. U svom redu je bio profesor filozofije i teologije, magister novaka te vrsni propovjednik. Živio je povučenim i isposničkim životom, ali je bio veoma aktivan kao svećenik. Kao propovjednik je prošao Španjolskom, Švicarskom, Italijom i Francuskom gdje je umro u Bretanji 1419. godine. Ljudima je pomagao u nevoljama, često i čudesima. Zaštitnik je od padavice i glavobolje.

6. travnja

Sv. Celestin I. papa – je jedno vrijeme živio u Milanu i poznavao se sa sv. Ambrozijem. Bio je đakon pape Inocenta I., vrlo poštovan i cijenjen, te je 422. godine izabran jednodušno za papu. Prijeteljevao je sa svetim Augustinom i s njime se dopisivao. Osudio je pelagijanizam. Za njegovog pontifikata održan je Efeški koncil 431. godine na kojem je Marija proglšena Bogorodicom. Promicao je misije pa je u Irsku poslao brata Paladija. Sv. Celestin je bio aktivni i energični papa. Umro je 27. svibnja 432. godine te se spominje toga dana u martirologiju. Papa Pascal I. je 6. travnja 817. godine prenio njegovo tijelo u crkvu sv. Praksede u Rimu, gdje se časte njegove relikvije. Dio njegovih relikvija se štuje u katedrali u Mantovi te u crkvi sv. Stjepana u Bologni.

7. travnja

Sv. Ivan Krstitelj de la Salle (1651. – 1719.) – se rodio u francuskom gradu Reimsu 1651. godine. Prvo školovanje svršava u rodnom gradu a onda odlazi na viši studij u Pariz u Sorbonu. Za svećenika je ređen 1687. godine. Posvećuje se apostolatu laika, a napose mladeži, siromašnih obitelji. Osnova je „Red školske braće“ koji se proširio po cijeloj Europi, a danas je prisutan i na drugim Kontinentima. Umro je u Rouenu 1719. godine u kući matici Reda. Predao se posve Bogu, a onda i bližnjima, kojima služe i danas neumorno njegova braća posvećujući se mladeži.

8. travnja

Sv. Dionizje Korintski – zahvaljujući sv. Jeronimu imamo o njemu nekoliko podataka. Bio je biskup u Korintu krajem 2. stoljeća. Od njega je sačuvano nekoliko fragmenata njegovih pisama koje je upućivao drugim crkvama, npr. u Atenu, Nikomediju, Knosu na Kreti, Rimu i dr. Sva ta pisma su važna jer svjedoče za život kršćana u pojedinim mjestima Sredozemlja. Bilo je to za pontifikata pape Sotera (166. – 175.), kojemu Dionizije zahvaljuje za dobročinstva koja je primio za braću u nevolji.

9. travnja

Sv. Marija Kleofina – očevidac Isusove smrti i uskrsnuća sv. Ivan piše: „Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija Magdalena.“ (Iv 19, 25). Marija Kleofina ostaje na kalvariji i nakon Isusove smrti, prisustvuje njegovu ukopu, a na uskrsno jutro s ostalim ženama polazi na grob da pomažu Isusovo tijelo. Marija Kleofina je prema evanđelima bila majka apostola Jakova mlađega te Josipa. Neki misle da je Kleofa, muž Marijin, vjerojatno bio brat sv. Josipa. Štovanje svete Marije Kleofine i ostalih žena „mironosnica“ razvila se u srednjem vijeku osobito prema legendi da su se naselile u okolice Mareillesa u Galiji, da su ondje pobožno živjele i umrle.

10. travnja

Sv. Mihael de Sanctis (1591. – 1625.) – je rođen 1591. godine nedaleko Barcelone, dakle u Kataloniji. Vrlo je mlad stupio u „Red presvetog Trojstva“. Oduševljeno je zaživio svoj redovnički poziv, a Gospodin ga je obdario mnogim mističnim darovima. Završio je studij u Baezi i Salamanki te je bio zaređen za svećenika. Revno se predao apostolatu pa su ga mnogi salijetali tražeći savjete i zagovor u životnim nevoljama. S njime se savjetovao i kralj Filip III. u mnogim duhovnim pitanjima. Umro je u dobi od samo 33 godine. Iza sebe je ostavio raspravu „O miru duše“ koja je mnogima bila nadahnuće za ozbiljniji duhovni život.

11. travnja

Sv. Stanislav (1030. – 1097.) – je rođen 1030. godine, dakle u doba kada su Poljaci tek primili kršćanstvo. Pohađa biskupsku školu u Gueznu, a nastavlja školu u Liegeu i Parizu. Nakon što je zaređen za svećenika predao se ne samo evangelizacije nego i preporodnoj djelatnosti poljskog naroda. 1071. godine naslijedio je biskupa Lamberta na kanonskoj biskupskoj stolici. Odlučno je promicao ćudoredni život te je i kralja Boleslava II. ekskomunicirao zbog sablažnjivog brakolomstva, te ga je ovaj dao ubiti za vrijeme mise 1090. godine. Kralj je izgubio prijestolje i bježi u Ugarsku gdje se obratio i završio u benediktinskom samostanu. Sveti Stanislav je sahranjen u katedrali u Krakowu. Zaštitnik je Poljske zajedno sa sv. Kazimirom.

12. travnja

Sv Julije I. papa – upravljao je Crkvom kao rimski biskup od 337.-352. godine. Izabran je za papu iste godine kada je umro car Konstantin veliki koji je milanskim ediktom dao slobodu ispvijedanja kršćanske vjere. U vrijeme njegova pontifikata Crkava se bori protiv arijeve hereze koju je Koncil u Niceji 325. osudio. Papa Julije I. saziva 340. godine Sinodu u Rimu koja podupire papu, ali bez biskupa sklonima arijevstvu. Papa je napisao pismo svim biskupima (sačuvano je do danas), ali nije uspio postići jedinstvo vjere u Kristovo božanstvo.

13. travnja

Sv. Ida Bulonjska (1040. – 1113.) – rođena je 1040. godine. Udala se sa 17 godina za grofa Eustahija bulonjskog. Njihovi su sinovi Gotfrid bulonjski i Balduin, poznati vođe u prvom križarskom ratu, 1100. godine proglasili su Jeruzalem kraljevinom.Nakon smrti svoga muža podjelila je svoja dobra Crkvi i samostanima. Umrla je 1113. godine i pokopana je u benediktinskom samostanu St. Vaast u Arrasu u sjevernoj Francuskoj.

14. travnja

Sv. Benedikt Josip Labre (1748. – 1783.) – je svetac prosjak. Rodio se u mjestu Amettes, biskupija Boulogne, u Francuskoj, kao prvijenac od 15-ero djece. Bio je pobožan dječak koji je razmišljao kako bi postao redovnik; pokušao je to kod trapista i kartuzijanaca ali ga nisu smatrali prikladnim za njihov način života. Onda se zaputio na hodočašće u Rim. I napokon je pronašao svoje zvanje: živjeti na cestama kao prosjak i lutalac. I u takvom jadnom stanju bio je sav uronjen u Boga. U torbi je nosio svoje bogatstvo: Nasljeduj Krista, Novi zavjet i časoslov koji je molio svaki dan. Umro je u Rimu 1783. u dobi od 35 godina. Gradom je kolala vijest: „Umro je svetac!“. Čudesa su se zbivala na njegovu grobu. Bio je kordiges „, član udruge pojasa sv. Franje.

15. travnja

Bl. Damjan de Veuster (1840. – 1889.) - apostol gubavaca. Krsno ime mu je Josip, rođen je u malom seocetu belgijske flandrije u obitelji koja je dala 4 redovnička zvanja: dva rata i dvije sestre. Josip je stupio u Družbu Presvetog Srca Isusova i dobio ime damjan. Odlučio se za misije na otočja u Tihom oceanu. Jedno je vrijeme djelovao na Havajima, a potom se javio za Molokaj, otok gubavaca. Kad je onamo stigao imao je 33 godina, pun snage. Sav se dao gubavcima a onda je i sam obolio. Unatoč neizlječivoj bolesti nije prestao apostolski djelovati. O njemu se pročulo da je apostol gubavaca, pa su uskoro stigli misionari i misionarke na Molokaj. Umro je 15. travnja 1889. godine. Proglašen je blaženim 1994. godine.

16. travnja

Sv. Bernarsica Soubirous (1844. – 1879.) – je rođena u Lourdesu, najstarija je od šestero djece obitelji Soubirous. Kao djevojčici – u vremenu od 11. veljače do 16. srpnja 1858. – ukazala joj se 18 puta Majka Božja. Bilo je to u massaliellskoj spilji nedaleko Lourdesa. Danas je Lourdes jedno od najvećih Marijanski svetišta na svijetu. Bernardica je pretrpjela mnoga sumnjičenja, ispitivanja i prezir. Kad je smatrala da je izvršila svoju zadaću, stupila je u samostan u Neversu gdje je umrla 1879. godine. Njezino neraspadnuto tijelo počiva u samostanskoj crkvi.

17. travnja

Sv. Anicet – je vršio službu rimskog biskupa od 154./5. – 166. godine. Potječe iz sirijskog grada Emese. Danas se grad zove Homs. U vrijeme njegova pontifikata u Rim je došao biskup Smirne sv. Polikarp da razmotre datum slavljenja Uskrsa. Anicet se držao stava svog prethodnika pape Pia I. da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon uštapa, dok je Crkva Istoka bila drukčijeg stava. U njegovo vrijeme vlada rimskim carstvom Marko Aurelije, nazvan car filozof, za čije vladavine je vladao tolerantniji odnos prema kršćanima, premda je bilo i tada mučenja kršćana, npr. sv. Justin (165. godine). Papa Anicet je umro prirodnom smrću.

18. travnja

Sv. Apolonije – je živio u drugom stoljeću. Bio je ugledni rimljanin koji je branio kršćansku vjeru pred Senatom i zato je bio osuđen Mučeništvo je podni za vrijeme car Komoda (180. – 192.) u Rimu. O njemu nije sačuvano više podataka, pa je šteta da nije zapisano kako je branio kršćanstvo u toj uglednoj rimskoj ustanovu.

19. travnja

Sv. Leon IX. Papa (1049. – 1054.) – rođen je 1002. u grofoviji Egishein i Dagslurf u Elzasu, krsno ime Bruno. Školovao se u Toulu (Loren). Bio je dobroćudan pa su ga zvali „dobri Bruno“. Kao mladog svećenika na carski dvor ga je uzeo car Konrad II. Izabran je za biskupa Toula u kojoj je neumorno radio na obnovi crkve, osobit života svećenika. Umro je 1048. godine papa Damaz II., a car Henrik je biskupa Brunu odredio za papu. Prihvatio je papinstvo kada su ga izabrali narod i kler Rima. Uzeo je ime Leon IX. Kao papa je nastojao uspostaviti Crkvenu disciplinu pa je one koji su simonijom stekli visoke crkvene službe uklanjao. Normani su upali u Papinsku državu i zarobili su papu ali ga i pustili. Za njegovog pontifikata se 1054. godine dogodio veliki Crkveni raskol. Papa je već umro kada je kardinal Humbert izopćio patrijarha Mihajla Celurarija.

20. travnja

Sv. Teotim (ime prema grčkome bi značilo Bogobojazan ili poštovalac Boga) – je bio Skit s područja između Dona i Dunava. Postao je 392. godine biskupom u gradu Tomi na Crnom moru (danas je to Constanza u Rumunjskoj). U seobi azijskih naroda nastojao je evangelizirati Hune, a oni su ga nazvali „Bog Rimljana“. U borbi oko carigradskog patrijarhata priklonio se i stao na stranu sv. Ivana Zlatoustog. 402. godine se otvoreno suprotstavio biskupu Epifaniju iz Salamisa protiv Origena. Umro je 403. godine.

21. travnja

Sv. Konrad Parzhamski (1818. – 1894.) – rođen je u bavarskom selu Parzham 1818. godine u obitelji Birundorfer kao 11. dijete kojem dadoše ime Ivan. Kao mladić se bavio poljodjelskim poslovima, a onda je u 31. godini života stupio u kapucinski red dobivši ime Konrad. U glasovitom bavarskom svetištu Majke Božje u Altofingu vrši 42 godine službu samostanskog vrtlara. Bio je uslužan kako svojoj redovničkoj braći tako i hodočasnicima. Odlikovao se dubokom molitvom i pobožnošću prema euharistiji i BDM. Umro je u 76. godini života. Jedna njegova misao glasi: „Ništa mi nije zaprekom, uvijek sam sjedinjen s Bogom kojeg nadasve ljubim.“.

Opća Crkva danas slavi sv. Anzelma (1033. – 1109.), biskupa i naučitelja Crkve.

22. travnja

Sv. Leonida – je živio u Aleksandriji, bijaše otac sedmero djece od kojih je bio najstariji glasoviti Origen (185. – 252./6.). Zbog pripadnosti kršćanskoj vjeri podnio je mučeništvo za vlade cara Septima Severa (193. – 211.). Crkveni povjesničar Euzebije cezarejski (265. – 339.) ostavio je nekoliko podataka iz života sv. Leonide. Posebno ističe kako je nastojao svoju djecu kršćanski odgojiti. Posebno ih je poučavao Svetome pismu. Donosi  u pismo najstarijeg sina Origena ocu, tada je bio sedamnaestogodišnjak, u kojem ga hrabri u mučeništvu. Dirljiva je gesta: Leonida je ljubio grudi sina Origena jer u njima prebiva Presveto Trojstvo.

23. travnja

Sv. Juraj – je rodom iz Kapadocije, po zvanju je bio rimski vojnik, časnik. Za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana 303. godine podnio je mučeništvo. Već u 4 stoljeću je u palestinskom mjestu Lydda na njegovom grobu podignuta bazilika koju će 1191. razvaliti sultan Saladin. Život sv. Jurja ovjenčan je brojnim legendama, a najpoznatija je kako ubija zmaja da spasi kraljevu kćer. Srednjovjekovni križarski vitezovi su uzeli sv. Jurja za svog zaštitnika. Svetac je jedan od najštovanijih svetaca crkve, pa su ga mnoge zemlje uzele za zagovornika, npr. Portugal, Engleska, Rusije, Gruzija (izvorno ime zemlje je Georgija) i dr. Njegovo ime kršćani često daju svojoj djeci.

24. travnja

Sv. Fidel iz Sigmaringena (1573. – 1622.) – po obitelji Marko Roy, rodio se 1573. godine u Sigmaringenu na Dunavu. Studira u Freiburgu / Br. i 1603. je doktorirao iz filozofije, a 1611. iz obaju prava. Bio je pravnik i sudac, a nazivali su ga „advokat sirotinje“. Odrekao se svjetovne karijere te stupio u kapucinski red. Završio je studij teologije te se posvetio propovijedanju. Prolazio je njemačkim i švicarskim mjestima, neka su katolička a neka protestantska, pa je često doživljavao neugodnosti. 1622.godine umorili su ga kalvinistički seljaci nedaleko švicarskog grada Chura. Sv. Fidel je prvi mučenik kapucinskog reda. Zaštitnik je pravnika.

25. travnja

Sv. Marko evanđelist – više se puta spominje u Djelima apostolskim. Prvi put kao sin Marije udovice koja je posjedovala kuću u Jeruzalemu u kojoj su se često sastajali apostoli, u njoj se sklonio Petar nakon zatočenja i zatvora. Marko je bio nećak apostola sv. Barnabe. S njim i sa sv. Pavlom uputio se u Antiohiju, Cipar i Malu Aziju (prvo misijsko putovanje sv. Pavla). Razišao se sa sv. Pavlom, što je bio i povod da se raspao tandem blagovjesnika Pavla i Barnabe. Postao je Marko učenik i sljedbenik sv. Petra kojeg je pratio i slušao naviještati Krista a po tom je propovijedanju napisao evanđelje. ??????? kaže da je osnovao crkvu u Aleksandriji i ondje podnio mučeništvo. Godine 815. prenesene su relikvije sv. Marka u Veneciju čiji je postao zaštitnik i simbol.

26. travnja

Bl. Jakov zadarski – je jedan od najstarijih Božjih ugodnika crkve u Hrvata. Rodio se u Zadru, čini se da se zvao Jakov Varianđec, a roditelji su mu se zvali Leopold i Beatrice. Teške su prilike, nadiru Turci a uskoro pada pod njihovu vlast Carigrad 1453. Jakov se preselio u Italiju, najvjerojatnije tridesetih godina 15. stoljeća. U Italiji i općenito u Europi cvjetaju duhovni pokreti. U franjevačkim redu je na čelu obnove sv. Bernardin Sijenski. Jakov se odlučuje za franjevački poziv i stupa u novicijat u Bitetu 1432. godine nedaleko Barija. U njemu će provesti gotovo sav svoj životni vijek. Bio je brat laik, skupljao je milostinju te je u samostanu vršio službu kuhara. Susretao se s ljudima kojima je pružao materijalnu i duhovnu pomoć. Umro je u Bitetu. 1505. godine je pronađeno neraspadnuto njegovo tijelo. Mještani Biteta ga zovu jednostavno „Beato“.

27. travnja

Bl. Ozana Kotorska (1493. – 1565.) – je rođena u crnogorskoj pravoslavnoj obitelji Kisić u Relezima 1493. godine. Djetinjstvo je provela kao pastirica, a onda je stigla u Kotor gdje je u jednoj katoličkoj obitelji bila kućna pomoćnica. Kao mlada djevojka je stupila u treći red sv. Dominika, te se dragovoljno isključuje iz vanjskog svijeta i posvećuje asketskom životu kao rekluza, zatvorena ili zazidana. Premda se udaljila od svijeta, ali svijet nije od nje. Postaje savjetnica i duhovna voditeljica mnogih, napose žena i djevojaka. Umrla je 1565. godine a blaženom je proglašena 1927. godine.

28. travnja

Sv. Ljudevit Marija Grigon de Monfort (1673. – 1716.) – je rođen u Bretanji koja slovi kao najkatoličkija Francuska pokrajina. Potječe iz brojne obitelji, imao je dva brata i šest sestara. Bio je kao dječak pobožan, pa se priprema za svećeništvo na više mjesta. Kao mladi svećenik djeluje u Nantesu i Poitieru, pa kraće vrijeme i u Parizu. Obilazio je mnoga mjesta držeći pučke misije. Promiče marijansku pobožnost: preporučuje molitvu krunice te potpuno predanje Majci Božjoj. Napisao je dva spisa: „Rasprava o pravoj pobožnosti svetoj Djevici“ (prevedena i na hrvatski) i „Ljubav vječne mudrosti“. Osniva žensku redovničku zajednicu „Sestre od Mudrosti“ i mušku „Marijina družba“ (monfortanci). Umro je 1716. držeći svoje posljednje pučke misije.

29. travnja

Sv. Katarina Sijenska (1347. – 1380.) – rođena je kao 25. dijete obitelji Benincasa. Kao djevojčica se posvećuje molitvi i doživljava prvi zanos i viđenje. Nakon smrti svoje najstarije sestre pristupa Trećem redu sv. Dominika. Posvetila se molitvi, postu, pokori, a proživljava duboka mistična iskustva. Njezin život se sve više otvara javnosti napose djeluje kao pomiriteljica gradova i država. Nastoji oko obnove Crkve. Najviše troši svoje energije da se papa iz Avignona vrati u Rim, u čemu i uspjeva. Godine 1375. primila je rane Isusove. Umire iscrpljena od molitve i apostolata 1380. godine. Proglašena je 1970. crkvenom naučiteljicom jer je ostavila iza sebe spise visoke teološke vrijednosti.

30. travnja

Sv. Pio V. (1504. – 1572.), papa – Michele Gleisieri se rodio 1504. godine u sjevernoj Italiji. Stupio je u red propovjednika i postao dominikanac. Slovio je kao revan i pobožan redovnik i svećenik. Vršio je službu inkviztora u područjima koja su graničila s onima koja su nastavali protestanti. Imenovan je biskupom i kardinalom. Za papu je izabran 1566. godine uzevši ime Pio V. Reformirao je rimsku kuriju te uveo disciplinu u Crkvu. Nije bio vješt u politici, ali je uspio organizirati vojnu akciju koja je 1571. pobjedila kod Lepanta tursku mornaricu. Zasluge je pripisao BDM, te je uveo listopadsku pobožnost u znak zahvalnosti i kao preporuku Crkve u njezin zagovor. Umro je 1572., a žalost Crkve je zbog nje bio velik.