U nedjelju 9. studenog svečanim misnim slavljem obilježena je u crkvi sv. Franje na Kaptolu godišnjica smrti sluge Božjeg fra Alekse Benigara. Rodio se u Zagrebu 28. siječnja 1893. godine a umro je u Rimu na glasu svetosti 1. studenog 1988. godine. Njegovi posmrtni ostaci danas se nalaze u kripti franjevačke crkve na Kaptolu. Ono po čemu je zasada fra Aleksa poznat široj hrvatskoj crkvenoj javnosti jest činjenica da bio višegodišnji misionar u Kini, odakle je protjeran od komunističkih vlasti 1954. godine, a još je poznatiji kao autor prve i do danas najopsežnije biografije blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

Euharistijsko slavlje predvodio je vicepostulator kauze fra Ratko Radišić uz koncelebraciju provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željeka Železnjaka, samostanskog vikara fra Zdravka Lazića, vicepostulatora kauza fra Ante Antića i Marije Stanković, fra Vladimirom Tadićem i mr. Milanom Pušecom te dvadesetak svećenika. Liturgijsko pjevanje predvodili su franjevački bogoslovi i sjemeništarci s Kaptola, a na samome misnom slavlju prisustvovao je veliki broj vjernika.
S obzirom da je toga dana u crkvi slavljen spomen posvete bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu – «majke svih crkava», na početku svoje homilije fra Ratko je istaknuo višegodišnju ispovjedničku službu fra Alekse upravo u toj bazilici. Navodeći pri tom kako «mnogi svjedoče da je znao i desetak sati bez prekida ispovijedati, zanemarivši pri tome i ručak, samo da bi pokornicima mogao udjeljivati milost oproštenja grijeha.» Također je istaknuo kako je znao ispovijedati na više jezika: talijanskom, njemačkom, latinskom, hrvatskom i kineskom jeziku, vodeći se pravilom koje ga se vjerno držao da «ispovjednik mora puno više pažnje poklanjati pokornikovoj spremnosti da se popravi nego njegovim grijesima.»
Nadalje je fra Ratko iznio neka zapažanja koja je kao vicepostulator zapazio kod pokornika koje je fra Aleksa ispovijedao, a oni ga opisuju kao «čovjeka dubokog duhovnog života koji je pomagao drugima u duhovnom rastu: neumorno je ispovijedao, propovijedao, vodio duhovne nagovore i duhovne vježbe, i drugo.» Navodi kako je osobno imao «milost razgovarati s više njegovih pokornika i svi ističu njegovu jednostavnost i blagost, ali i zanos kojim je znao oduševljavati za duboki duhovni život. Govorio je kako se čovjek ne rađa krepostan nego moramo neprestano i marljivo raditi na sebi, iskorjenjivati svoje mane, gajiti kreposti, čuvati duhovnu budnost, kako bi milost koju nam Bog daruje uistinu donijela svoj plod u obilju.»
U propovijedi se osvrnuo i na fra Aleksino doživljavanje Crkve koju je promatrao «kao zajednicu vjernika, kao zajednicu svetih. Stavljao je svima na srce da promatraju svece, te uzore vjere i ljubavi, i zato je neumorno surađivao u procesima beatifikacije pojedinih slugu Božjih.» O tome najbolje svjedoči njegova ranije spomenuta opširna i dokumentirana biografija blaženog kardinala Stepinca, u čijem predgovoru je između ostalog zabilježio: «O Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu, hrvatskom metropoliti, kardinalu rimske Crkve i hrvatskom kardinalu, napisano je nakon njegove smrti (10. veljače 1960.) pa do danas dosta, mnogo više na stranim jezicima negoli na hrvatskome. Ipak još nije napisano toliko da bi njegov životopis i njegovo izvanredno djelo bilo dovoljno osvijetljeno i svijetu dobro poznato.» Danas sa sigurnošću možemo tvrditi da je fra Aleksa u tome i uspio.
Na kraju svoje propovijedi spomenuo je i Benigarovo djelo «Duhovna teologija» u kojoj sluga Božji potanko iznosi i objašnjava svoj pogled i doživljaj svetog i svetosti: Nadovezujući se na to zaključio je kako «Aleksa Benigar, razmišljajući o svecima te proučavajući njihova djela i riječi, i sam se posvećivao i napredovao u duhovnom životu. Volio je i slikovito dočarati značenje svetosti. Spominjao je u svojim propovijedima primjer sv. Male Terezije. Ona je još kao mala djevojčica jednom prilikom promatrala zvjezdano nebo te joj se učinilo da vidi u zvijezdama upisano svoje ime. Uistinu, Isus nas potiče da se radujemo što su nam imena upisana na nebesima. Na temelju toga iskustva sv. Terezije, p. Aleksa lijepo zaključuje: "Sveci su zvijezde na nebu Crkve".
U nadi da će i fra Aleksa Benigar biti jedna od tih zvijezda koja će zasjati na nebu Crkve po završetku misnog slavlja na njegovu je grobu izmoljena molitva za njegov zagovor i proglašenje blaženim.

Fra Daniel Patafta