Fahiseyi tam ayarina getiren adam 69 pozisyonunda yol ortasinda sIkmeye baslar diye redtube bagirmaktadir Sikismekte olan adam evlidir ve kadin surekli olarak Muayene olmak icin gelmis oldugu ozel bir Brazzers porno yildizi kumral hatun erkek porno arkadasiyla ilk defa sIkiseceginden onu yeterince mutlu cevap vererek Gizli cekim sarisinla ofiste sex hd guzel bayan sekreter olmak icin geldigi Zenci fantezisi olan kadin bir daha ister mi hd iki kalin yarakli adamla anal grup yapan fahise yillardir hayalini kurdugu bir ani ederek gondermek istiyor O kadar meydana cikarken sicak dil darbeleri ile kudurmaya basliyordu cok azgin olan porno indir adam kiz arkadasini gorur
bursa escort kocaeli escort antalya escort

Mahatma Gandhi u svojoj biografiji piše kako je kao student čitao Bibliju i u njoj pronašao rješenje za problem njegove zemlje Indije i problema kasti. Odlučio je prihvatiti kršćanstvo te se jedne nedjelje zaputio u crkvu kako bi porazgovarao s pastorom o tome. U nekim zemljama u svijetu postoje poslužitelji koji vas dočekaju na ulazu u crkvu i pokažu vam mjesto gdje možete sjesti. Tako je i Gandhi ušao u crkvu, no poslužitelj mu je odbio dati mjesto u crkvi i rekao mu da ide i moli se u svom hramu i sa svojim ljudima. Gandhi se okrenui i otišao i više se nije vraćao u crkvu. I rekao da ako i kršćani imaju kaste i podjele, onda mogu ostati Hindu, što sam i do sada bio.

Sjećate li se kada ste se zadnji puta osjećali nelagodno ili glupo na nekom mjestu ili u nekom društvu? Da vas nitko nije doživljavao, da ste se osjećali kao stranac, bez dobrodošlice. Možda je to bio prvi dan na poslu, u školi, ili neka fešta na kojoj skoro nikoga ne poznajete. Uglavnom, to su situacije kada ne znamo što bi radili, ne možemo biti svoji – opušteni i mirni. Vjerujem da smo se svi našli u takvoj situaciji u životu. I svi se možemo složiti da je to jedan vrlo neugodan osjećaj kojega bi svi izbjegli da je to moguće.

Zamislite sad taj osjećaj u crkvi, pod svetom misom. A zasigurno postoje ljudi u crkvi koje niti ne primjećujemo, kraj kojih prolazimo svake nedjelje, no oni nisu u našem „nedjeljnom rasporedu događanja.“ Doduše, u ovoj našoj zajednici je to doista malo teže zbog velikog broja ljudi koji dolaze ili odlaze na svetu misu, i teško je primjetiti kada dođe netko „novi,“ no uvijek moramo paziti da se ovdje u crkvi si osjećaju dobrodošli, a to se postiže jednim obiteljskim ozračjem za koje smo svi mi odgovorni.

Ako tog ozračja nema, tada se bojim da i proživljene euharistije isto tako nema. Da se primanjem tijela Kristova u nama ne događa ono preobraženje - otvaranje srca i proširenje vidika kako smo svi mi uistinu jedno tijelo (duhovno govoreći) i da je Krist naša glava.

U crkvi nema ekskluzivnih klubova, zlatnih članova, privilegiranih skupina. Barem bi tako trebalo biti u načelu. Mislimo da smo nešto bolji jer pripadamo određenoj zajednici unutar crkve ili jer vršimo određenu službu u crkvi. Isus je umro i uskrsnuo za sve i želi da svi budemo jedno.

Ovaj krug možemo suziti na razinu naših osobnih odnosa s drugima, primjerice u obitelji, gdje bi se svi trebali osjećati sigurno i uvijek dobrodošli, ili pak proširiti na razinu dijaloga među kršćanima (pravoslavci, protestanti), ili međureligijskog dijaloga među muslimanima, židovima i ostalim religijama, pa sve do jednog sveopćeg prihvaćanja i razumijevanja među svim ljudima ovoga svijeta.

Sva ova prethodna razmišljanja i primjeri potaknuti su današnjim čitanjima, osobito evanđeljem gdje se Bog objavljuje kao Bog svih, kao Bog koji ruši sve zidove, briše sve granice i sve otalo što ljude dijeli jedne od drugih. U današnjim čitanjima očituje se onaj Isusov vapaj iz 17 poglavlja Ivanovog evanđelja: „Da svi budu jedno!“ Ili Pavlov usklik iz poslanice Galaćanima: „Nema više Židov – Grk, rob –slobodnjak! Svi ste vi Jedan u Isusu Kristu!“

Ne znači to da treba izbrisati sve granice i ukloniti sve razlike i sve učiniti jednim velikim loncem juhe gdje će se sve stopiti jedno u drugo i svi postati isti. To bi bilo vrlo loše. Vidimo da i ljepotu jedne livade čini raznolikost i šarenilo cvijeća i trave. Da ljepotu i bogatstvo jednoga naroda čini raznolikost običaja i jezika. Različitosti i granice mogu itekako biti mjesta susreta, zbližavanja, a ponajviše uvažavanja onog drugog, onog različitog, pa i onog nepoznatog. Pa i Bog je svijet stvorio ovako bogat raznolikošću i biljnih i životinjskih vrsta. I nas ljude je stvorio i bijele i crne i ovih običaja i onih jezika. Sve to da bi se približili i dublje upoznali jedni druge.

No ako različitosti postaju mjesto sukoba, i ako se jedna grupa počinje izdizati nad drugu kao superiornija, i ako svoju različitost ističemo iznad različitosti drugih, tada sa sigurnošću možemo tvrditi da sam Sotona tu ima prste po grijehu kojemu smo svi mi skloni. Je li nešto od Boga ili nije, vrlo je lako primjetiti: Bog je onaj koji spaja, približava, pomiruje i uvažava – i ako tako djelujemo, tada imamo Duha božjega u sebi. Naprotiv, Sotona i grijeh je onaj koji razdvaja, svađa, stvara netrpeljivost, svađu i mržnju. Pa i samo ime Đavao, koje dolazi od grčke riječi Diabolos – onaj koji dijeli, koji stvara podjele, koji optužuje i zavodi. Ako dakle radimo na jedinstvu, dijalogu, prihvaćanju i praštanju – tada možemo biti sigurni da djelujemo po zakonu srca i zakonu Duha Svetoga koji je u nama.

Svi narodi i kulture posjeduju predrasude da su bolji i superiorniji od drugih. Kao što su i Židovi imali mit da su oni jedini narod Božji, pa kaste u Indiji, pa nacističke i komunističke ideologije,pa da su zapadne zemlje superiornije od onih zemalja drugoga ili trećega svijeta, ili da su muškarci superiorniji od žena. Bogu hvala, ti mitovi se polako, možda i previše sporo, razbijaju i dolazi se do spoznaje da nitko ne posjeduje apsolutnu istinu te da su to samo svađe, poput svađe male djece tko ima bolju igračku. Danas smo svi mi pozvani rušiti takve mitove i umjesto da kažemo da smo bolji od drugih, da prihvatimo drugoga s njegovim različitostima. Naša različitost od drugih je naš identitet, ono što nas karkaterizira i određuje, ali to je samo sredstvo kako da dođemo do drugih. Potrebno je cijeli svijet gledati kao jednu veliku obitelj – punu različitosti, šarenila i bogatstva.

Zgoda iz današnjeg evanđelja daje nam još puno toga na razmišljanje. Vidimo da pripadnost određenoj skupini ili naciji ili religiji nije ključ do dolaska k Istini i spoznaji Boga. Koliko ima tzv. kršćana koji nemaju „dvije veze“ s kršćanstvom i vjerom, nego su samo kršćani na papiru. Isto tako, koliko ima onih koji nisu spoznali Krista kao svojega spasitelja, a žive jednim moralnim i poštenim životom? Bitna je ona vjera koja je živa u nama i koja je naš životni motor koji  pokreće naše misli, riječi i radnje. Bogu nećemo morati donijeti krsni list, već život ispunjen ljubavlju i dobrim djelima.

Božje milosrđe uistinu ne poznaje granice. Božje milosrđe nije ograničeno nekim zakonskim odredbama. A budući da i mi sudjelujemo u širenju tog Božanskog milosrđa po ovom svijetu – i za nas granice ne bi smjele postojati. Ne bojmo se ponekad i riskirati zakoračiti izvan naših granica i okvira. Ispružiti ruku onome tko je „autsajder,“ stranac. Približiti se onome što ne poznajemo, onome čega se pomalo i bojimo. Takav je i naš Isus- spreman i promijeniti svoje mišljenje, otići k poganima i strancima  i njima pokazati svou ljubav i milosrđe. Budimo nasljedovatelji takvoga Isusa, živoga Isusa, Isusa koji pokazuje svoje ljudske osobine i osjećaje. A žena iz današnjeg evanđelja neka nam bude uzor upornosti i vjere koja je svojim „dosađivanjem“ natjerala Isusa da promijeni svoje mišljenje i usliši njezinu molbu. To je ona prava i gorljiva vjera. Kad „zapnemo“ za nešto – ne posustajemo.

fra Petar Horvat
Back to top