Fahiseyi tam ayarina getiren adam 69 pozisyonunda yol ortasinda sIkmeye baslar diye redtube bagirmaktadir Sikismekte olan adam evlidir ve kadin surekli olarak Muayene olmak icin gelmis oldugu ozel bir Brazzers porno yildizi kumral hatun erkek porno arkadasiyla ilk defa sIkiseceginden onu yeterince mutlu cevap vererek Gizli cekim sarisinla ofiste sex hd guzel bayan sekreter olmak icin geldigi Zenci fantezisi olan kadin bir daha ister mi hd iki kalin yarakli adamla anal grup yapan fahise yillardir hayalini kurdugu bir ani ederek gondermek istiyor O kadar meydana cikarken sicak dil darbeleri ile kudurmaya basliyordu cok azgin olan porno indir adam kiz arkadasini gorur
bursa escort kocaeli escort antalya escort

Poznati irski publicist i teolog,  C. S. Lewis daje nam jednu znimljivu sliku pakla. Kaže on da je pakao kao jedan ogroman grad kojem ne vidiš kraja, a nastanjen je samo na rubovima s nepreglednim mnoštvom napuštenih kuća u središtu grada. Kuće u središtu grada su prazne jer svi koji su nekoć tamo živjeli su se posvađali sa susjedima i odselili što dalje od tih susjeda. Kad su doselili na rub grada, opet su se posvađali sa svojim novim susjedima i odselili još dalje, ostavljajući iza sebe prazne kuće i kvartove.

C. S. Lewis kaže da je zato pakao tako velik i neprestano se širi. Prazan je u svom središtu i nastanjen samo na rubovima jer su svi njegovi stanovnici birali udaljavanje umjesto rješavanje međuljudskih odnosa i problema.

Isus može iznenaditi ovom svojom izjavom u današnjem evanđelju. Onaj koji je Petru rekao da svom bratu treba oprostiti ne sedam puta na dan nego sedamdeset puta sedam, sada kaže da ljudska strpljivost s grešnicima mora imati neke granice. Što nam Isus želi reći? Dokida li ova Isusova zapovijed onu o praštanju? Trebamo li i dalje oprostiti sedamdeset puta sedam onome koji se ogriješi protiv mene?

Naravno da je praštanje i dalje prioritet kršćanskog života i stoji u samom središtu kršćanskog identiteta. Naravno da moje praštanje mora biti bezgranično kao i Božje praštanje. Ne želi Isus od nas napraviti bezosjećajne suce koji će poduzeti ova tri stupnja opominjanja grešnika kako bi došli do onog posljednjeg, tj. ekskomunikacije nego nam Isus želi pomoći da izbjegnemo život u paklu o kojem priča C. S. Lewis. Isus nam želi reći da ne zatvaramo oči pred onim što nagriza i izjeda našu zajednicu nego da se odlučno suprotstavimo grijehu kako bi ga iskorijenili i spriječili da se raširi poput tumora u našim zajednicama, bilo da se radi o obitelji, župi, Crkvi ili narodu.

I ako malo bolje pogledamo, možemo reći da se pakao sve više širi na zemlji. Središta naših zajednica su pusta, a život se odvija na rubovima. Individualističko društvo gdje u najnapučenijem gradu osjećaš najveću osamljenost. Kako bi se izvukli iz tog pakla, Isusove riječi iz današnjeg evanđelja dolaze kao jedino rješenje.

Stoga jedno od važnijih pitanja svakog kršćanina nije poput Kajinovog pitanja:"Zar sam ja čuvar brata svoga?", nego: gdje je moj brat, moja sestra? Kako je moj brat, moja sestra? Što muči mog brata i moju sestru? Naša briga za drugoga se nažalost svodi samo na kritiziranje, moraliziranje ili ogovaranje. Tu se iscrpljuje sva moja briga za drugoga. Nitko ne voli da njegovi grijesi budu izneseni van i pred javnost. To su jako neugodne i bolne situacije. Zna to i Isus, zato dopušta i opominjanje nasamo. No, često kao da preskačemo taj korak nego se odmah prebacujemo na drugi korak gdje opominjemo drugoga pred nekom publikom ili pak se odmah bacamo na treći korak i ekskomuniciramo osobu iz našeg života bez da smo ikad s njim porazgovarali.

Kakva su naša opominjanja? Opominjemo li grešnika za njegovo dobro, s ljubavlju, blago i strpljivo? Ili pak su naša opominjanja licemjerna gdje želimo drugome dati do znanja da ništa ne vrijedi u mojim očima i da sam ja bolji od njega?

U opominjanju budimo strpljivi i blagi i uvijek zagledani u Krista. On se za pale i slabe uvijek saginjao i dizao ih sa zemlje. Uvijek blag i pun ljubavi i razumijevanja. Sjetimo se tih osoba iz evanđelja.

 

Doduše, znao je Isus i dobro oplesti one farizeje i pismoznance koji su se držali bolji i svetiji od drugih. Pa sad, nek' svatko dobije ono što ga ide.

fra Petar Horvat
Back to top