Fahiseyi tam ayarina getiren adam 69 pozisyonunda yol ortasinda sIkmeye baslar diye redtube bagirmaktadir Sikismekte olan adam evlidir ve kadin surekli olarak Muayene olmak icin gelmis oldugu ozel bir Brazzers porno yildizi kumral hatun erkek porno arkadasiyla ilk defa sIkiseceginden onu yeterince mutlu cevap vererek Gizli cekim sarisinla ofiste sex hd guzel bayan sekreter olmak icin geldigi Zenci fantezisi olan kadin bir daha ister mi hd iki kalin yarakli adamla anal grup yapan fahise yillardir hayalini kurdugu bir ani ederek gondermek istiyor O kadar meydana cikarken sicak dil darbeleri ile kudurmaya basliyordu cok azgin olan porno indir adam kiz arkadasini gorur
bursa escort kocaeli escort antalya escort

Jednom zgodom za vrijeme blagoslova obitelji, dijete od nekih 5 godina bilo je jako nemirno tako da nismo mogli nastaviti molitvu, a roditeljima je bilo i pomalo neugodno zbog toga pa je majka rekla djetetu da ću ga ja odnijeti u crkvu sa sobom ako se ne smiri. Dijete je, naravno, bilo još zločestije i počelo je plakati, a ja sam se osjećao kao krampus bez svetog Nikole koji po stanovima skuplja zločestu djecu. Osjećao sam se neugodno i rekao roditeljima da to nije baš najpametniji način da se smiri dijete.

Prijetnje Božjim kaznama najviše se primjenjuju na djeci. Možda te prijetnje i jesu učinkovite za taj trenutak i pomognu da se dijete smiri od straha pred Bogom koji sve vidi i sve može, ali na duže staze  više štete nego što koriste. Zbog nedostatka vremena i strpljenja i željom da se postigne željeni cilj, često se pribjegava takvim metodama odgoja.

Što bi se dogodilo da, na primjer, roditelj kaže svom djetetu:"Vidiš, ti si zločest, ali bez obzira na to, Bog te i dalje jednako voli kao kad si i dobar." Kakav bi učinak postigla ovakva izjava pred djetetom? Bi li dijete zloupotrebljavalo Božju bezgraničnu i neuvjetovanu ljubav ili bi se popravilo? Možda bi u početku zloupotrebljavalo Božju ljubav, no vjerujem da bi se s vremenom i upornim ponavljanjem da Bog ne kažnjava nego da Bog voli puno toga promijenilo u ovome svijetu. Samo prijetnjama u djetetu se razvija strah, a govorom o Božjoj ljubavi razvija se strahopoštovanje. I kad malo bolje pogledamo sami sebe, vidjet ćemo da je u svima nama više straha nego strahopoštovanja pred Bogom. Svi mi ponekad posumnjamo u Božju dobrotu i ljubav i mislimo da nas ponekad ili često kažnjava  jer smo zločesti.

U današnjem evanđelju susrećemo gubavca. Čovjeka koji je u očima svojih suvremenika pogođen Božjom kaznom zbog nekih svojih grijeha ili grijeha predaka. Isus želi razbiti jedan takav stereotip, ne samo za oboljele od gube nego i za onu bludnicu i onog carinika i slijepca i hromog i opsjednutog... Ni jedna bolest, ni jedna životna nevolja nije posljedica Božje kazne. Jer da je guba bila Božja kazna koja počiva na tom jadnom čovjeku, onda Isus ne bi ozdravio tog jadnika jer Isus je sam rekao da je došao vršiti volju Božju, a ne raditi protiv nje. Da je Božja kazna to što je taj čovjek bolestan tada Isus ne bi skidao tu navodnu Božju kaznu s njega.

Gubavac iz evanđelja potiče nas na razmišljanje tko su gubavci našega vremena? Tko su ti odbačeni, marginalizirani ljudi koji kvare sliku našeg savršenog, zdravog, prekrasnog i idealnog društva? Na prvo mjesto možemo staviti one koji ne stignu ni razviti glasnice kako bi se obranili. To su naši nerođeni. Tu su i starci koji žive po staračkim domovima ili sami po kućama i stanovima. Nisu više produktivni, ne doprinose više društvu na način na koji su doprinosili kada su bili mladi i snažni. I oni su smetnja i trošak. Tu su i bolesnici svih godina. Samo su briga i teret. Onda su tu i beskućnici i siromašni i svi čudaci ovoga svijeta. Svi kvare sliku idealnog društva i treba ih odstraniti, maknuti iz idilične fotografije našega društva. To su sve gubavci našeg vremena. Odbačeni i stavljeni po strani kao i gubavac iz današnjeg evanđelja. Možda i više od te fizičke boli prilikom raspadanja tijela od te strašne bolesti, boli odbačenost i izoliranost.

No, Bogu hvala, tu je Isus koji razbija te stereotipe, koji nas želi naučiti nešto, koji želi spasiti izgubljeno, pomiriti posvađano, spojiti razdvojeno. Isus koji je u središtu zbivanja jer liječi, jer čini čuda kao nitko do tada. I on iz tog središta, iz te idealne i idilične slike pruža ruku prema marginama, van konteksta, van onoga što je prihvatljivo, čisto i estetski prihvatljivo.

I mi smo pozvani biti kao Isus. Zasukati rukave, zaprljati ruke, naći se u situaciji gdje će nam prijetiti da budemo prozvani nečistima, odbačenima, ludima, neprihvatljivima u ovom društvu.

Stoga, vrhunac kršćanskog načina života nije postići bezgrešnost i nedodirljivost. Nije svaki dan biti na misi i nikada ne sagriješiti (tko radi taj i griješi). Nije poznavanje teologije i savršeno pričanje o Bogu. Nije biti bolji i pobožniji od drugih. Vrhunac kršćanskog načina života je prihvatiti čovjeka grešnika i patnika. A čovjek grešnik i patnik na prvom mjestu sam ja sam sebi. Ako ne prihvatim sebe kao čovjeka potrebnog ozdravljenja, potrebnog Isusa, tada ne mogu prihvaćati ni druge. A prihvatiti sebe znači u sebi obnoviti izgubljeni humanum, izgubljenu čovjekolikost. Svoju situaciju prihvatiti ne kao prokleti prostor u koji dolazi Bog žandar da me kazni zbog mojih grijeha i slabosti, nego kao blagoslovljeni prostor u koji dolazi živi Bog da me spasi i ozdravi u meni ono izranjeno. 

Back to top