Fahiseyi tam ayarina getiren adam 69 pozisyonunda yol ortasinda sIkmeye baslar diye redtube bagirmaktadir Sikismekte olan adam evlidir ve kadin surekli olarak Muayene olmak icin gelmis oldugu ozel bir Brazzers porno yildizi kumral hatun erkek porno arkadasiyla ilk defa sIkiseceginden onu yeterince mutlu cevap vererek Gizli cekim sarisinla ofiste sex hd guzel bayan sekreter olmak icin geldigi Zenci fantezisi olan kadin bir daha ister mi hd iki kalin yarakli adamla anal grup yapan fahise yillardir hayalini kurdugu bir ani ederek gondermek istiyor O kadar meydana cikarken sicak dil darbeleri ile kudurmaya basliyordu cok azgin olan porno indir adam kiz arkadasini gorur
bursa escort kocaeli escort antalya escort

Među mističnim tjelesnim pojavama rane, stigme su znak najviše i naizričitije ljubavi duše prema svom Gospodinu i zadovoljstva Gospodinova sa svojim slugom ili službenicom. Rane su - recimo to odmah - zagrljaj i poljubac Božji prema svom stvorenju što utiskuju u stvorenje znakove muke njegova ljubljenoga Sina.

         Etimologija

Riječ stigme dolazi od grčke riječi: stigma  znak, pečat, urez, rana, žig, otisak.

Stigmu se upotrebljavalo da se označe životinje, robovi ili neki predmeti da bi se time pokazalo vlasništvo ili odredište, i na to nailazimu i u St. Zavjetu kao i u N. Zavjetu (usp. Ez 9,4-6; Otk 14,1; 22,4).

Kod sv. Pavla pojam stigmata, kako misle egzegete ukazuje na tragove koje je na njegovu tijelu ostavilo šibanje, modrice od klada i okova, krvave podlijeve od kamenovanja, što je sve podnio zbog vjere u Krista. Ti znakovi - stigmata, neizbrisivi s njegova tijela, pokazuju njegovu pripadnost Kristu.

Pojam stigmata, da označi pet Isusovih rana, prvi je upotrijebio Pavao Orosius (IV. st.).

Danas se tim pojmom označava pet rana raspetog Krista i pečati koje Bog utiskuje u one koje je predodredio.

        Razni oblici

 Stoga su stigme Isusove rane zahvatom Božjim utisnute u ruke, noge i bok onoga koga je Bog proslavio zbog njegove svetosti.

Oblik stigmi koji se ostvaruje na onima koji su označeni, od slučaja do slučaja je različit: rane du koji puta vidljive, a koji puta nevidljive; stalne su ili prolazne; javljaju se odjednom ili postupno. Razlikuju se brojem, po tome na kojem se dijelu tijela nalaze i veličinom.

Neki od stigmatiziranih nose nose utisnute sve znakove Gospodinova raspinjanja (sv. Franjo Asiški), drugi pak imadu utisnut u svoje tijelo ili samo jedan čavao na čelu ili nose otvor rane na boku, ili samo trnovu krunu ili pak druge znakove. Ti su znakovi kod nekih ostali dugo, čak i kroz čitav život, kod drugih su se pokazivali u određene dane ili za neke blagdane: petkom ili za vrijeme Muke.

Stigme se zatim predstavljaju s posebnim svojstvima. Pojava rana je neposredna; rane su utisnute u dijelove tijela na kojima je Isus imao svoje rane; u određene dane i svetkovine luče krv, čak i obilno. Premda ih se koji puta nosi mjesecima i godinama, kao što je to bilo s ranama sv. Franje, nikad se nisu gnojile. Te rane ne zacijeljuju ni pomoću lijekova, niti pomoću drugih sredstava. Krv je čista, bistra, obilna i ne kvari se.

Sve se to tumači time jer su one djelo Božje. Bog ih sam, ili po svom anđelu, utiskuje u onoga koga izabere.

       Porijeklo

Ono o čemu se najviše raspravlja jest porijeklo stigmi. Tumačenja koja iznose liječnici katolici razlikuje se od tumačenja materijalista.

Katoličko tumačenje. - Kod katoličkih liječnika i psihologa postoje dva različita tumačenja o porijeklu stigmi.

Jedni kažu da su one učinak i očitovanje unutarnjih nadnaravnih komunikacija s bogom. Mističko sjedinjenje blista tako snažno i burno u duši, da se ono što ona razmišlja i proživljava u kontemplaciji izvanjski očituje na tijelu. Bog bi bio, u određenom vidu, neizravni uzrok (causa remota), jer daje duši milost ulivene kontemplacije boli Gospodinove Muke. Duboka kontemplacija muke bila bi uzrokom psiho-fiziološkog procesa koji reproducira znakove o kojima se intenzivno kontemplira.

Drugi pak smatraju da je stigme utisnuo izravan i čudesan zahvat Božji, koji, dok omogućuje duši rasvjetljenje o svom misteriju, izravno djeluje na tijelo da bi ga u potpunosti suobličio sa slikom raspetoga Krista. Nadnaravni utjecaj na tijelo se ne može nijekati, ali se time ne tumači trenutačnost stigmatizacije, budući da je prirodi uvijek potrebno određeno, barem minimalno, vrijeme za preobrazbu tkiva.

Uza sve to, za jedne i za druge, stigme otkrivaju posebnu ljubav Božju, bilo da ona djeluje izravno, bilo da po ulivenoj kontemplaciji pokreće psiho-fiziološki proces da bi ostvarila svoj plan posebnog odabranja.

Materijalističko tumačenje. - Kod materijalista u svezi s porijeklom stigmi postoje mnoge, zbrkane i proturječne, teorije. Da su stigme fizička i materijalna stvarnost, to je posve točno, i dopušteno je ispitivanje da ih se provjeri. Međutim, općenito kazati da se to sve može naravno protumačiti nekrozama, neozbiljno je.

Neki liječnici i psiholozi kažu da se stigme javljaju redovito kod osoba koje su "sklone nervozama". Po njima na stigme utječu: temperamenat, oslabljenje tjelesne konstitucije (zbog postova, trapljenja, strogosti spram tijela, itd.) ili mistično okruženje: čitanje, razgovori, slike, zamišljanja, itd.

Neki pak kažu da one dolaze - piše liječnik Cianciarelli - od "kompleksa što ga moderna medicina naziva 'stress'". On se sastoji od promjene promjene prirodne okoline života ćelija i tkiva. Mnogi čimbenici somatske i psihičke naravi, vanjski i unutarnji, mogu ga prouzročiti: traume, vrućina, hladnoća, krvarenja, produljeni rad mišića, anorezija, duševni umor, emocije i još neki drugi.

 Jedna kategorija postavlja problem na endokrinološke kriterije, zanima se za osovinu "prednja hipofiza-nadbubrežna kora" (endokrinska teorija); a drugi, njih je većina, postavljaju problem na temelje autonomne nervoze s djelovanjem, to jest, na čimbenike nervoze a posebno ortosimpatički (teorija nervoze).

Ne ulazeći u prosudbu ovih raznih teorija koje bi se mogle potvrditi u pojedinim slučajevima, možemo kazati da je činjenicu stigmi, posebno onih kod sv. Franje, lako približiti pojavama u kojima su često u igri psiho-fiziološki elementi.

 

FRANJINA DUBOKA ŽELJA

 

 Niz stigmatiziranih započinje sa sv. Franjom Asiškim. Prije njega ne zna se za slučajeve stigmatizacije. Rane sv. Franje bijahu te ostaju i danas tako svečanom i očitom činjenicom da ne pobuđuje sumnje.

Životopisci pripovijedaju kako se pred kraj ljeta 1224. popeo po šesti put na brdo  Verna da tamo proposti  četrdesetnicu u čast Djevice Uznesene u nebo i sv. Mihaela arkanđela. U tom se razdoblju dogodilo veliko čudo.

Bila je to četrdesetnica velikih ekstaza i neprekidnih nebeskih viđenja (CV - 3. Razm. o sv. ranama:1915-1923). U toj je četrdesetnici sv. Franjo sav uronio u kontemplaciju Boga. Brat Leon je "dobio milost da često puta vidi svetog Franju kako je sav zanesen u Boga i uzdignut nad zemljom. Koji put je bio uzdignut u visinu do tri lakta, koji puta četiri, a katkada sve do visine bukve. Jednom ga je vidio u velikoj visini okružena takvim svjetlom da ga jedva mogao gledati" (2.razm. o sv. r.:1908).

Što se više udubljivao u promatranje Svevišnjeg, Najsvetijeg  Boga, Najvišeg dobra, Jedinog dobra, više se rasplajivao željom da u svom duhu osjeti svu ljubav, a u svom tijelu bol koju je Isus podnio u svojoj muci i smrti na križu.

U prvoj noći na brdu Verni 1224. posjetiše ga ptice iz šume, jedna za drugom. Na to reče bratu Leonu: "Vidim, brate, da je volja Božja da ovdje proboravimo neko vrijeme. Čini se da su sestre ptice toliko radosne zbog naše nazočnosti" (LM VIII,10).

Jedna od njih ga je budila.

"Kad bi ondje proveo neko vrijeme, te se neprestanom molitvom i čestom kontemplacijom na neizreciv način domogao božanske bliskosti, želio je spoznati što jest i što bi vječnom Kralju s obzirom na njega i na ono što je u njemu moglo biti milije.

Najradoznalije je istraživao i najpobožnije -elio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobrom savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan" (1Čel 91). Spomen na raspetoga  Isusa neprestano je vladao njegovim duhom te je u žaru svoje ekstatične ljubavi žudio da se posve preobrazi u raspetoga Krista (usp. 1Čel 92, 93; LM XIII,2 i IX,2).

"Čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju" )LM XIII,2).

Dva su uzroka Franjine stigmatizacije: Bog i Franjo. Franjo, koji sve žarče žudi podijeliti s Isusom njegovu ljubav i bol što ju je podnio u svojoj pregorkoj Muci. Bog, koji želi opečatiti i nagraditi svog vjernog slugu pečatom svog jedinorođenog Sina.

"Bog Otac je htio da u mnogim djelima bude suobličen i sličan njegovu Sinu Isusu Kristu" (CV 8).

"... Po plamu serafskih želja uzdizao se u Boga i u njega se, koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjećajnoj slatkoći..." (TD XVII,69).

 

SUOBLIČENJE RASPETOM KRISTU

 

Taj su događaj ispirpovijedili svi svečevi životopisci. Upućujemo na tekst Razmatranja o sv. ranama (FI 1919 i sl). To je naizvorniji tekst i sadrži elemente koji nedostaju drugim životopisima. Osim toga, taj tekst iz XV. stoljeća daje nam čitavo ozračje i duhovni smisao Verne. Donosimo njegove najznačajnije odlomke. 

"Slijedećeg dana, na blagdan svetoga Križa, počeo je sveti Franjo već u praskozorje moliti. Molio je ispred svoje ćelije, licem okrenutim k istoku, a molio je ovim riječima: 'O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio za vrijeme svoje pregorke muke. Druga je, da osjetim u svom srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike'.

"A kako se duže vremena tako molio, shvatio je da će njegovu veliku želju Bog uslišati i, koliko je to moguće jednom stvorenju, bit će mu to dopušteno osjetiti, i to u najkraće vrijeme.

"Kad je sveti Franjo dobio to obećanje, počeo je pobožno razmatrati Isusovu muku i njegovu neizmjernu ljubav. U njemu je toliko rastao žar pobožnosti da se sav preobražavao u Isusa po ljubavi i sućuti.

"I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom uggleda kako s neba silazi Seraf sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo...

 "U ovom ukazanju Serafa Isus Krist je objavio svetom Franji neke trajne i uzvišene istine, koje sveti Franjo nije htio otkriti za svoga života. Tek ih je poslije svoje smrti na čudesan način saopćio, kako će se pokazati kasnije. Isus Krist mu je rekao: "Znaš li što sam ti učinio? Dao sam ti rane, znakove svoje muke, kako bi mogao biti moj zastavnik"...

"Kad je, dakle, nestalo tog čudesnog viđenja, nakon duga vremena proteklog u razgovoru, ostade u srcu svetog Franje neizmjeran žar i plamen Božje ljubavi, a Krist je ostavio na njegovu tijelu čudesnu sliku i trag svoje muke. Odmah su se na rukama i nogama svetog Franje pojavili znakovi čavala, i to onako kako ih je vidio na tijelu Isusa Krista raspetoga, koji mu se ukazao u liku Serafa. Ruke i noge izgledale su kao da su prikovane po sredini čavlima. Glave čavala bile su na dlanovima ruku i nogu izvan mesa, a vrhovi su im izlazili s druge strane na tabanima. Oni su bilki tako savijeni i zakovani da se moglo da se moglo između zakova i zavoja, koji su bili sasvim izvan mesa, lako staviti prst ruke kao u neki prsten, a glave čavala bile su zatupljene i tamne. Slično tome, između rebera pokazala se rana od uboda kopljem, i to nezacijeljena, rumena i krvava. Ta rana je kasnije više puta krvarila i svetom je Franji znala okrvariti odječu i hlače" (3. razm. o sv. r.):1919-1922).

 

POVIJESNA STVARNOST

 

Rane sv. Franje su povijesna činjenica koju priznaju svi. Ali polovicom XVIII. st. Carlos Augustus Hase, primijenivši "povijesno-kritičku metodu" na izvještaj o ranama, usudio se zanijekati ih. Ustvrdio je da ih je na svečevu tijelu nakon njegove smrti načinio brat Ilija. To je nešto monstruoznog! Svi povjesničari, Franjevci i oni izvan Reda, govore o čudu stigmi.

1) Toma Celanski opetovano u svoja dva životopisa sv. Franje Vita prima i Vita secunda opetovano spominje i potvrđuje kao naizvjesniju stvar utisnuće rana, stigmi (1Čel 90:477; 94-96:481487). Rane sv. Franje su vidjeli mnoga braća i svjetovnjaci nakon njegove smrti (1Čel 112-115:515-522; 135-139:719-723).

U Raspravi o čudesima u više navrata govori o stigmama i raspravu završava riječima: "To smo vidjeli mi koji ovo govorimo. Rukama smo doticali što rukama opisujemo" (3Čel 5:830).

2) Ništa manje kategoričan u potvrđivanju čuda s Verne nije sv. Bonaventura (LM 1222-1228; Lm:1375-1383). I drugi su njegovi spisi motivirani čudom stigmi.

3) Nepobitni dokazi su:

a) Pismo brata Ilije svim provincijama Reda o Franjinoj smrti (listopad 1226.), u kojem piše: "Javljam veliku radost i novo čudo... Kratko vrijeme (dvije godine) prije smrti brat i otac naš pojavio se raspet, na svome je tijelu nosio pet rana koje su doista bile biljezi Kristovi" (PI:309);

b) Cedulja bratu Leonu, najdražem svečevu sudrugu na kojoj je napisano: "I ruka se Gospodnja spusti na njega. Nakon viđenja i nagovora Serafina, te nakon utisnutih Kristovih rana na njegovo tijelo, sastavio je ove Pohvale ispisane na drugoj strani ovog listića" (Hrv. prijevod u Spisi Sv. Franje i sv. Klare Asižana, Symposion, Split 1988., str. 51.);

c) brat Bonifacije, drug sv. Franje, pozvan na kapitulu u Genovi (1254.) da o stigmama kaže istinu, plačući je odgovorio: "Ove su ih moje oči vidjele, i ove su ih moje grešničke ruke doticale" (TE:2514).

4) O ranama govore također i

a) Legenda trojice drugova (70:1484);

b) Peruđinska legenda (93:1649).

5) Slijede potom pape koji su potvrđivali čudo s Verne i branili ga protiv svih poricatelja i opadača: Grgur IX., Aleksandar IV., Inocent IV., Nikola III., i Nikola IV.

Potvrda najviše vrijednosti o povijesnosti stigmi dolazi od liturgije i pučke pobožnosti, mistike, književnosti i umjetnosti.

Liturgija je raširila kult stigmi odmah nakon smrti sv. Franje. To svjedoče himni, antifone, latinske sekvencije papa, kardinala i mnoge braće. Generalni kapitul i Cahorsu (1337.) je odredio "da se slavi svetkovina rana blaženog Franje".

Klement IX. je liturgijsko slavlje proširio na cijelu Crkvu. Ništa manje nije bilo glasovito pučko štovanje stigmi tako da su u mnogim talijanskim gradovima bila ustanovljena Bratstva Sv. rana sa statutima i obvezama koje su se odnosile na život i pobožnost upisanih članova. Pojavilie su se i redovničke ustanove nadahnute ranama sv. Franje i Mukom Gospodina našega Isusa Krista: Pasionisti, Stigmatizanti te Siromašne kćeri svetih rana sv. Franje Asiškog.

Mistika. Stigme su potakle:

a)Inaučitelje da proučavaju nastanak i protumače pojavu (usp. sv. Ivan od Križa, sv. Franjo Saleški)

b) svima su im otvorile novi put da prožive, svaki na svoj način, iskustvo sv. Franje.

Književnost. Književnost o stigmama doživjela je bogat procvat, od Jacopone da Todia (FI:1029-1040), Dante Alighieria (FI:21303-2112), sve do Julija Salvadoria. Za Julija Salvadoria stigme su "izvor novog pjesništva".

Umjetnost. I grane umjetnosti, slikarstvo, kiparstvo kao i intarzija, poprimile su od stigmi novu snagu. Naše su crkve i muzeji puni slike koje prikazuju utisnuće sv. rana, a da ne računamo tu one na kojima sv. Franjo pokazuje svoje ranjene ruke.

 

NARAV RANA        

 

Porijeklo rana sv. Franje nije "stress"-na pojava, makar bila povezana sa snagom ekstaze koju je postigao svetac, kako to tvrdi doktor Ciancarelli, nego je plod snažne ljubavi prema raspetome Kristu kroz dvadeset godina neprekidne molitve i velikog mrtvenja.

U životu sv. Franje uvijek i posve prevladava nadnaravno. Njegov život je tajna milosti i ljubavi. Njegova svetost nije tema znanstvenog istraživanja.

Svetost je odviše izvan i iznad pojava neke krvne bolesti ili utjecaja živčanog sustava na organizam, kao što je također izvan svih neurotičnih činjenica i svih psiholoških činjenica koje mogu proučavati neurologija i psihologija. Svetost je pojava koju znanost može samo izvana dodirnuti, ali ne može je shvatiti. Znanost će možda moći kazati koju riječ o psihološkoj konstituciji sveca, možda će moći dokazati da je bolesna, ali njeno istraživanje neće moći shvatiti ništa o onome gdje svetost i kako nastaje. Još bolje: da bismo sv. Franju shvatili trebamo ga promatrati drugačijim pogledom a ne pogledom znanosti. Čudesa koja se pripisuju upravo stigmama, najsigurniji su znak njihova božanskog porijekla" (3Čel 6-8:832-834; LM XIII,7:1229-1235).

Franjin se duh na taj događaj dugo vremena pripremao. Stigme su znak očitovanja koliko je Franjin duh uronio u tajnu Križa. Ne smije se zaboraviti ono što njegovi životopisci tvrde o njegovoj ljubavi prema raspetome Kristu: "Čovjek Božji... više od svega je želio umrijeti i biti s Kristom... S posebnom se ljubavlju svraćao u nebeska boravišta i u Spasiteljevim je ranama, ispraznivši posvema samoga sebe, duže boravio" (1Čel 71:444).

"Isus Krist propeti je neprestano poput stručka smirne boravio na njegovu srcu. Po izvanrednom se žaru ljubavi želio u njega posvema preoblikovati" (LM IX,2:1163). "Krist je toliko osvojio Franjin duh da se njegova ljubav očitovala na tijelu". "Nepresstano se preobražavao s tolikom posebnošću ljubavi u raspetoga Krista da je zaslužio da bude suobličen ne samo duhom nego i tijelom Kristovoj slici" (Ub V,3).

Tvrdnje životopisaca u svezi s ranama posve su jasne. Sva vanjska pojavnost stigmi pokazuje unutarnji proces Franjine svetosti. Franjo je bio opečaćen ne zato što je bio podložan "neurozi" ili što je doživio "stress", nego jer je bio svet, lud od ljubavi za raspetim Kristom: "Postaješ ono što ljubiš: on je postao raspet" (sv. Bernardin).

Tajna stigmi je Franjina neizreciva ljubav prema raspetom Isusu. "Od tada (razgovor s Raspetim u Sv. Damjanu) je svetu dušu prožimalo suosjećanje s Propetim... i kako se može pobožno naslućivati, u njegovo su srce, iako još ne u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke" (2Čel 10:594). "I zato su izvana na tijelu blistale rane, jer je unutra u srcu izrastao vrlo dubok korijen" (2Čel 211:800). "... to nepobitnim svjedočanstvom istine potvrđuje i znak sličnosti s bogom živim, naime s Kristom propetim, koji mu bijaše utisnut u tijelo, ali ne snagom naravi ili umjetničkom vještinom, nego čudesnom snagom Duha Boga živoga" (LM Proslov 2:1022).

Franjo je zbog svoje "ekstatičke ljubavi" sav bio preobražen u duhu, u srcu te u životu.

Ubertino iz Casale, jednim rekli bismo, modernim shvaćanjem, kojeg će prihvatiti kasnije sv. Bernardin Sijenski, tumači utisnuće stigmi, osim snagom Božkom, još i:

- snagom zamišljanja koje pripravlja (immaginatio praeparatoria);

- snagom divljenja koje promiče  (admiratio promotiva);

- snagom ljubavi koja izvršava (Ub V,4).

Svi pape potvrđuju da je utisnuće rana sv. Franje bilo pravo čudo. Grgur IX. izjavljuje da su stigme "veliko i jedinstveno čudo". Isto tako i Aleksandar IV. kaže da se Franjo "pojavio Božjim djelom označen na boku, na rukama i na nogama znakovima stigmi".

Neurotični i hormonalni mehanizmi koji djeluju na bio-psihički život čovjeka neobičnim pojavama, kod Franje se ne pojavljuju. Stoga odbijamo i samu sumnju o tome.

 

ZNAČENJA

 

U Franjevačkom se redu (ali i izvan njega) počevši od Tome Celanskog, sv. Bonaventure, pa sve do sv. Bernardina Sijenskog i o. Hermenegilda iz Chitignana javljala obilna literatura, u kojoj se ranama Serafskog oca pridaje egzistencijalno duhovno-mističko značenje.

Taj je aspekt, i za nas i za sveca, najdublji u čitavoj problematici svetih rana.

Prvo istraživanje i razmatranje tiče krila Serafinovih. Svakoj skupini daje se posebno značenje. Prva dva krila koja pokrivaju glavu, označavaju ljubav Boga Oca i strah Gospodnji; dva srednja ukazuju na dvostruku ljubav koju moramo umati prema bližnjemu: raditi za njegovo duhovno i materijalno dobro; dolnja pak uklanjaju moralnu bijedu potičući dušu da se usprotivi vlastitim grijesima i da se od njih očisti (1Čel 114:520-521; Ub V,4).

Prema sv. Bonaventuri, šest krila označava kreposti kojima moraju biti urešeni poglavari, odgojitelji i svi oni koji imaju obavezu voditi, kako bi svoje podložnike vodili u visine.

Proučavanje svetih rana posebno naglašava njihovo asketsko-mistično značenje. Tri su smjera istraživanja i značenja.

Stigme su:

a) znakovi dokazivanja (signa demonstrativa) od strane onoga koji ih je utisnuo;

b) znakovi razlikovanja (signa distinctiva) s Franjine strane;

c) proročki znakovi  sve ljude (Ub V,4).

 

Stigme prije svega dokazuju ljubav Božju prema Franji. To on priznaje sam: "Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru... Gospodin mi dade toliku vjeru u crkvama... Kasnije mi je Gospodin dao i daje toliku vjeru u svećenike... I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam svevišnji objavio da moram živjetu po načinu svetog Evanđelja... Gospodin mi objavi pozdrav da kažemo: Gospodin ti dao mir!... Gospodin mi je dao da jednostavno i čisto govorim i napišem ovo Pravilo i ove riječi" (OR:110 i sl.). Franjo je bio "Kristu drag" (LM Proslov 2:1022).

"U znak dobrohotnosti prema najvjernijem prijatelju, dapače najljubljenijem sinu, KRist mu je utisnuo u tijelu pet najljepših bisera" (Ub V,4). Takvu povlasticu prije toga nitko nije dobio. Bog je htio uzvratiti ljubav koju mu je njegov sluga Franjo iskazao.

Rane su također znak brižljive božanske mudrosti "koja je da bi (ljudima) dozvala u pamet njegovu muku urezala ju je u Franjino srce po neprestanoj preobrazbi u njegovu križu..., a kao vječnu uspomenu na to utisnula je znakove njegove muke u Franjino tijelo" (Ub V,4).          

Stigme su nadalje znak moći duha Božjega. One su "nečuveno čudo" (PI:309). Čudo ne može učiniti nitko drugi osim Boga. Rane nisu Franji utisnute naravnim sredstvima, nego ih je utisnuo sam Krist, a ne anđeo.

Na kraju moramo kazati da su stigme najveći božanski dar stvorenju, pokazuju uzvišenost ljubavi, skrivaju u sebi tajnoviti plan i kriju otajstvo vrijedno svakog divljenja, poznato samo Bogu (LegMonac u AF X).

Dar rana što ga je Krist poklonio Franji od njega čine Kristova velikog "Kancelara" i "Stjegonošu". Zbog rana sv. Franju smatraju drugim anđelom "gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga" (Otk 7,2), a također i "drugim Kristom", budući da je bio primjerna kopija živog uzorka.

Stigme također dokazuju Franjinu ljubav prema Gospodinu Bogu: "Tko si ti, preslatki Bože moj, a tko sam ja?". "Bog moj i sve moje"!

Stigme pokazuju njegovu prema Kristu usmjerenu svetost. Kreposti koje oblikuju u Krista su: najveće siromaštvo, izvanredna ljubav, duboka poniznost. Franjo je vjerno slijedio strpljivog, patničkog i poslušnog, siromašnog Krista, a Krist izriče o Franji potpuno svjedočanstvo pečateći ga svojim spasiteljskim ranama.

"Crni čavli" na rukama i nogama i "crvenilo" na njegovu boku biljeg su čitava njegova života.

Rane ne iscrpljuju u Franji svoje značenje dara: one su dar čitavome Franjevačkom redu i čitavoj Crkvi.

"Brate - reče mu opravdano brat Iluminat - sjeti se da  tajne koje su ti otkrivene nisu samo za tebe, nego i za sve druge!"

Rane, prije svega, pozivlju čitav svijet, a posebno Franjevce na pobožnost Kristove muke i raspinjanja.

Stigme su izvor, poticaj na poistovječenje u duhovnosti muke i Križa, kako bismo postali savršeni sljedbenici raspetoga Krista.

Osim toga, one su razlog kontemplacije za uspon prema Bogu. Rane sv. Franje usmjeruju one koji lutaju, u znakovima muke pokazuju krajnju točku prema kojoj svatko mora upraviti svoje nakane. Kao što se postavljaju znakovi na velike prometnice, tako su stigme pravi putokaz prema Kristu, putu, istini i životu. Stigme su utjeha, podrška i obrana plašljivima i slabima; pozivaju one koji plaču i jauču da upru svoj pogled na raspetoga Krista, koji je bio uzdignut na križ i na njem umro, kao znak spasenja i pobjede.

Rane su nadalje znak pouzdanja i nadanja siromasima, jednostavnima i poniznima. Rane uzdižu k uživanju Boga, kao što je to bilo s Franjom.

Tko nije koji puta poželio da ga Krist obuzme tako da postane njegova kopija? Biti stigmatiziran znači željeti živjeti poput Franje, posve raspet svijetu.

"To ćemo zaista, bez sumnje, postići uzdignemo li poput Serafa dva krila povrh glave, ako naime po primjeru blaženoga Franje u svakom dobrom djelu budemo imali čistu nakanu i valjan postupak" (1Čel 114:520).

"Neka, dakle, shvate sinovi oca, u srcu označena požarom serafskog ukazanja, da i oni moraju biti u duhu označeni žarkim Isusovim raspinjanjem, kao bi postali mali raspeti Kristi, mali Isusi dok žive svoj život, osjećajući da su preobraženi u njega u svom trpećem tijelu" (Ub V,4).

Put je otvoren svima. Isus je rekao Anđeli Folinjskoj: "Molila si se mom sluzi Franji. Budući da me je taj sluga veoma ljubio, i ja sam mnogo učinio za njega. I kad bi postojao čovjek koji bi me više ljubio, više bih učinio za njega. I za tebe ću učini isto što i za svog slugu Franju, još i više, ako me budeš ljubila".

A što da kažemo o poznatim liječnicima materijalistima? Odgovorit ćemo s priznanjem doktora Imbert Gourbeyre: "Htio sam do kraja upoznati bolest stigmi, stigmatizaciju-ekstazu. Svakako mi se ne može prigovoriti da sam prikrivao činjenice; istraživao sam sve i sve sam objavio. Tu sam izvanrednu pojavu proučavao u njenim subjektima, nejnim uzrocima, u njenim razvojnim stupnjevima, u čitavoj njenoj sintomatologiji, s raznim uz nju vezanim nezgodama, u njenu razvitku, u njenu ishodu, u njenim ozljedama. Sada me diferencijalna dijagnoza dovela do toga da zaključim da takva bolest ne potiče ni od histerije, niti od hipnoze. Znanost me dovela do vjere i ja se priklanjam svečanim prosudbama Crkve u onome što se tiče rana sv. Franje".

 Preuzeto iz Franjevačkog rječnika
Preveo fra Miljenko Holzleitner  
Back to top