Kapitul

Pojam kapitula potječe iz vremena sv. Franje. Kapitulom se naziva sastanak na koji je sv. Franjo okupljao braću nakon osnivanja franjevačkog reda, na kojima se biralo vodstvo reda te raspravljalo o problemima Reda i donosile odluke bitne za njegovo funkcioniranje. Tako se i danas franjevci okupljaju na kapitule. Na njima se bira vodstvo Reda i donose odluke važne za djelovanje Reda. Po uzoru na franjevce 1. reda i Frama se jednom godišnje okuplja na Duhovni kapitul. Taj susret održava se svake godine u drugome mjestu, odnosno domaćin je drugo bratstvo Frame.  Na kapitulu sudjeluju Framaši s položenim obećanjima. Susret se održava u jesen, krajem rujna ili početkom listopada, a traje tri dana. Započinje euharistijom na kojoj se okupljaju svi sudionici kapitula, a nakon euharistije slijedi pobožnost euharistijskog klanjanja. Drugi dan započinje Jutarnjom molitvom te duhovnim nagovorom vezanim uz temu susreta. Zatim se sudionici kapitula međusobno obogaćuju iskustvima u manjim skupinama.
Po uzoru na sv. Franju i Frama djeluje aktivno i kontemplativno. Tako se poslijepodne odlazi u posjet potrebnima,  u staračke domove, bolnice i druge ustanove. Dok dio Framaša obilaze potrebne, drugi dio u crkvama moli se za uspjeh njihovoga pohoda. Zajedno se ponovo nalaze na večernjoj euharistiji. Večer je rezervirana za prigodni program i svjedočenje pjesmom, skeč ili Framino slavlje ispunjeno pjesmom i radošću. Nedjelja je dan rastanka. Nakon Jutarnje i kratkog rada po grupama slijedi plenum. Svaka skupina izlaže zaključak rada po skupinama. Poslije plenunma okupljamo se na nedjeljnu euharistiju koja je vrhunac trodnevnog susreta. Nakon ručka dolazi vrijeme rastanka, framaši se rastaju jedni od drugih, ali ne žalosni, već radosni zbog bogatog iskustva zajedništva, željno očekujući novi susret!   

           
   Klanjanje
Dođite poklonite se Kristu!

Naše duše čeznu za živim Bogom. Po njegovoj preobilnoj milosti svatko od nas ima priliku sjediniti se sa živim Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a tako i sa cijelom Crkvom. Osim toga,  promatranje Ovoga kojeg ljube naše duše, sve više nas suobličuje s Kraljem Slave. Tako obasjani Njegovim licem i ispunjeni svetim mirom, mi možemo nositi radosnu vijest svakom stvorenju. Franjo i Klara bili su istinski molitelji. Oboje su nasljedovali Isusa koji se nakon dana provedenog s učenicima, s narodom, povlačio u osamu, u intiman susret s Ocem. Duh Sveti je taj koji nam otkriva otajstva Istine, on nas vrača na izvore. Potrebno je priznati se slabim, nemoćnim i otkrivati svoju neznatnost pred svemogućim Bogom. Tada je moguće dublje "uronuti", diviti se Njegovoj ljubavi koja nas unatoč toj našoj malenosti želi preobraziti i proslaviti se u nama i po nama. Važno je njegovati zajedničku molitvu. Kršćani vjeruju Riječi koja uči da je Isus prisutan gdje su dvojica ili trojica sabrani u Njegovo ime. Pred Bogom smo svi jednaki i sva slava pripada Njemu. Bez Boga mi smo tek prah i pepeo. Zahvaljujući molitvi, naši susreti su posvećeni i rađaju obilnim plodovima. Kao što se dijete uči životu gledajući roditelje, tako mijenjamo svoj život nasljedujući Isusa koji se dobrovoljno ponizio i bio poslušan do smrti na križu. Potrebno je i znati sići s gore preobraženja da "djelima izvan pokazujemo ljubav koju imamo u sebi, da bi braća i sestre, poticani tim primjerom uvijek rasli u Božjoj ljubavi i da bi se međusobno ljubili"(usp. oporuka sv. Klare)
Klanjanje ponedjeljkom nakon večernje sv. mise vodi fra Rozo Palić uz pomoć nas framaša, koji nastojimo uljepšati susret sviranjem. Božji pjevači su uvijek dobro došli... Otac vas čeka raširenih ruku, braća i sestre također! Ako hoćete, kušajte i vidite kako je dobar Gospodin, a onda nastavite ići njegovim putem spasenja.

Marš : koraci ljubavi

More, plaža, odmor, ,diskoteka, svi divni trenutci koje pruža ljeto su nam nadohvat ruke... Ma, uživancija! Ali jedna grupa mladih ipak nije prihvatila takav način zabave... Oni upravo u to doba godine pješače preko 100 km... po cestama, šumama, kroz sela, gradove... Znam, zvuči kao neka neukusna šala ili priča koju si može dopustiti netko drugi, ja ne. Ali i neki od njih su nekada tako mislili... Što ih je potaklo da to prihvate vedra koraka s pjesmom "Aleluja" na usnama?
Možda si ih i sreo jednom u svom gradu. I sigurno si ostao zbunjen, sumnjičav,  ali vjeruj, ima i onih koji su se oduševili. Mislim na ono oduševljenje koje se gotovo ne može opisati riječima. Kada to vidiš, shvatiš da ipak postoji nešto zbog čega mladi u našoj zemlji mogu biti iskreno sretni, ispunjeni, ,a žive sasvim normalnim životom. To "nešto" je zapravo Netko zbog koga osjećaju neraskidivu vezu, ,zajedništvo, ljubav, slobodu. Ti mladi(framaši) u razdoblju od 25.07 - 5.08. dijele svoje iskustvo Boga i zajedništva s drugim ljudima na tom hodočašću. Možda se i na ovu riječ "hodočašće" zgražaš... onda ću to oblikovati ovako: hodaju u čast Ljubavi i svom iskustvu te ljubavi. Time žele pokazati da je za život dovoljno ono najnužnije: ponešto odjeće,  hrane i vode(koja im je zapravo tamo u manjku). I zato sve dijele. To je uvijek protiv sebičnosti i navezanosti na bilo šta što nam se čini nezamjenjivim. Naravno, ne hodaju po cijeli dan... svaki dan se zadrže u jednoj od svojih postaja na tom putu. Ljudi ih nestrpljivo dočekuju kako bi čuli zašto su se upustili u takvo nešto, ali i da bi ih okrijepili s nešto hrane i vode. Tipičnost ljubavi na djelu. Time jedni drugima svjedočimo bratstvo. Još ti nije jasno što mladi njima pružaju? Nekima osjećaj da je ljudima do njih stalo(mislim na ratna područja naše zemlje); dokaz da ima mladih koji nisu usredotočeni samo na životarenje; ohrabrenje za iskrenu radost u poteškoćama(nije nimalo lako 5 dana pješačiti po vrućini i biti radostan!) Ne možeš niti zamisliti koliko je misa tada prava okrepa i ohrabrenje.
Svake godine je na redu neka druga ruta koja se odabere, ali je konačni cilj isti: Asiz. Grad, i danas svojim duhom živog, sv. Franje. Tamo se nađemo sa svim mladima Italije i Hrvatske koji su prošli iskustvo oskudice, molitve i radosti... kao i mi. Okupljamo se pred Porcijunkulom (malom crkvicom unutar velike bazilike Sv. Marije Anđeoske,  koja je sv. Franji bila neizmjerno draga). Osim nje obiđemo i druga Franjina mjesta Asiza u kojima je pokazivao svoje oduševljenje Bogom i životom. Upravo je on pokretač naše zajednice(frame), a razlog je Krist,  čije je stope nasljedovao Franjo.
Vraćajući se svojim domovima - obnovljeni, ,s mnogim novim iskustvima, produbljujući ona stara - ne zaboravljamo da smo zapravo ovim hodočašćem dobili zadatak prenijeti u svakodnevnicu tih par dana; hodočastiti u svojoj obitelji, među prijateljima... donositi radosnu vijest.
Kroz cijelu godinu se učimo u koracima zajedništva,  praštanja,  nasljedovanja Krista: Marš je zapravo i uvod i cilj u toj školi...  
Ako te se ova priča nije ni najmanje dojmila,  možda si jedan od onih kojem je potrebno iskustvo da bi to osjetio. I to se da srediti... ali, mi za sada ne možemo previše, nego pozvati te da nam se pridružiš... iako možda i nije potrebno otići u Asiz kako bi ugledao svjetlo Kristovo, jer ono je i u tvojem gradu. Samo moraš malo bolje pogledati, i ono najvažnije: otvoriti svoje srce Svjetlu!


                                         Međugorje

Gospodin odabere malo mjesto, prije dvadesetak godina rijetkima poznato i upravo tu izlije obilje svoga milosrđa."A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi." Upravo to Isus čini danas. Majka Marija koja je sva predana
Njemu, spremno je pristala na izvršenje Božjeg plana. Upravo zbog svoje poniznosti Bog ju okruni na nebu i ona postade Majka svih ljudi, svih zalutalih ovaca. Ona je najkraći put k Ocu, ona koja nas stalno zagovara kod Isusa. Sve što nam želi reći, može se sažeti u tri slova koja su kao znak Božje svemoći i prisutnosti zablistala na nebu. Oblaci se tako poredaše da je bila vidljiva poruka - MIR. Djevica Marija je ona koja nas u potpunosti upravlja prema Isusu, ona je putokaz koji ima jedan smjer,a cilj je ljubav koja nikada ne prestaje. Ona je šutnja kojom govori Bog.
U Međugorje dolaze ljudi koji iskreno Bogu vapiju, na tom mjestu se neprestano izlijevaju potrebe gladnih duša. Veliko smo mi otajstvo. Otac čini čuda ne bi li barem zbog djela povjerovali, ali naša tvrdoća, plod oholosti, učiniše nas onima koji oči imaju, a ne vide. Samo čisti srcem mogu Boga gledati.
FRAMA Kaptol jednom godišnje organizira za vrijeme korizme dvodnevnu duhovnu obnovu u Međugorju. Tako imamo priliku dublje preispitati namisli naših srdaca, i pripraviti se za Uskrsno slavlje. U ranim jutarnjim satima stižemo u svetište te molimo jutarnju molitvu. Nakon doručka idemo na mjesto Križevac i zajedno molimo križni put. Poslije križnog puta svatko ima priliku za meditaciju i razmatranje u tišini.
Mnoštvo ljudi u Međugorju prisustvuje sakramentu pomirenja, i tako se ostvaruje poruka Majke Marije- MIR... Framaši nakon ručka imaju dovoljno vremena da se pripreme za sv. ispovijed. U crkvi se prije mise žarko moli krunica, a u 18 h je slavlje euharistije. Za vrijeme večere imamo susret s framom iz Međugorja. Iako smo svi već umorni, neizostavni su ples i pjesma koji izražavaju našu radost. Kao što je Franjo sav postao molitva, tako svaka duša u Očevom zagrljaju želi svim svojim bićem iskazati zahvalnost svemogućem Bogu. U crkvi je u večernjim satima izloženo Presveto. Mnogima upravo klanjanje u Međugorju ostavi poseban pečat u srcu, koji kasnije, u svakodnevnici života rađa obilatim plodovima. Drugi dan uspinjemo se na mjesto Marijina ukazanja (Podbrdo) moleći zajedno krunicu. Hladnoća nas ne sprječava da sabrano molimo, a pojedinci čak i sviraju na gitari, iako su im prsti "pomalo" ukočeni. Svake godine u povratku imamo susret s nekom FRAMOM. Ove godine bila je to FRAMA iz Sinja ( hvala na druženju i...ručku!). I još nešto! Veliko su nam svjedočanstvo mladi iz zajednice Cenakolo ( mladi koji se liječe od ovisnosti ). Jedna od njihovih komuna smještena je u Međugorju. Ustrajnost, rad i molitva - bez toga nitko ne može, a mladi u toj zajednici žive upravo od rada vlastitih ruku i Božje providnosti koja ih vodi i prati u svim kušnjama. Oni svojim životom govore kako je Bog oruđe protiv svake ovisnosti i lijek za sve rane na duši i tijelu. Učini i nas Bože oruđem svoga mira.
Sve ljude stavljamo Majko pod tvoju zaštitu, ti nam budi uzor poniznosti i posebice zagovaraj onoga koji je upravo pročitao ovaj tekst!


                                                             
 

                                            Dom  Dubrava

Frama nije samo zajednica mladih, nego teži tome da bude prava kršćanska zajednica. To svakako uključuje i karitativne djelatnosti. Jedna od njih je svakako i posjećivanje i druženje s štićenicima Doma Dubrava.
Dom Dubrava, u istoimenom zagrebačkom naselju, je dom za djecu i mlade s posebnim potrebama. Frama ga posjećuje organizirano barem jednom mjesečno. Radost iskrenog bratskog druženja i otvorena srca puna ljubavi naših domaćina iz Doma svaki susret učine iznimno poticajnim. Karitas na ovakav način prestaje imati prizvuk pomaganja jedne osobe drugoj, nego zaista postaje djelotvorna kršćanska ljubav.
Framaši obično pripreme određene molitve, pjesme, skečeve, igre i sl. u kojima naši dragi prijatelji iz Dubrave uvijek spremno sudjeluju i obogaćuju ih svojom originalnošću.
Teško je u nekoliko rečenica opisati kako izgledaju naša druženja u Domu Dubrava. Nije problem navesti dnevni red zbivanja, ali ono pravo, smisao i poruku tih druženja, i naravno radost koja ih redovito prati, to se ne može tako jednostavno izreći. Možda bi se moglo reći da je smijeh jedna konstanta susreta u Dubravi. I to onaj pravi, radosni, neglumljeni smijeh. Smijeh ljubljene djece Božje. Smijeh sestara i braće okupljenih oko Brata.
Jednostavno u Dubravu je moguće otići da bi se «odradila» neka naša «dužnost» kao kršćana. Možda bi se netko i time zadovoljio. Ali pravi smisao susreta u Domu je shvaćanje što znači prihvaćanje, darovanost, podrška, briga, iskrenost i bratstvo. Zato Frama Kaptol nije čitava bez svojih sestara i braće iz Doma Dubrava.