"Greccio je gradić što se pribio uz brdo što gospoduje dolinom Rietija. (...) Posred brda se na vrleti danas nalazi niz malih nastamba što se srastoše u malešno zdanje, poput lastavičjeg gnijezda. (...) Boljar Giovanni Velita iz gradića želio je udomiti Franju i njegovu braću. Ponudio mu je mjestance blizu grada, prigodno za povučenu molitvu. Franjo ne htjede odbiti, a želio je da osama bude još dublja. Predloži stoga gospodinu Giovanniju da njegov četverogodišnji sinčić uzme užareni ugarak i od sebe ga odbaci, pa gdje padne, neka bude samostančić. I gle, ugarak kao da je dobio krila: poleti u vis i zaustavi se daleko posred brda i ondje na vrleti obilježi stan za Božje sluge. Godine Gospodnje 1223. Franjo je zaželio ovdje na nov i genijalno dosjetljiv način proslaviti Božić. Pozvao je svoga prijatelja Giovannija: «Ako želiš«, reče, «da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripremi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike: kako je smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.«"
"Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutome mjestu pripravio sve što je svetac rekao. I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć rasvijetljena poput dana bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silna ganuća uzdiše. Ranjen pobožnošću, ispunjen radošću (...) oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva evanđelje. (...) Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnog kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime Isus, govorio silnim žarom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao Betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime Isus, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. Konačno je dovršeno svečano bdjenje i svi se radosni povratiše kući. Sačuvano je sijeno koje je bilo prostrto u jaslama, da bi Gospodin sačuvao domaće životinje kao što je umnožio svoje milosrđe. Mnoge životinje u onome kraju, koje su imale različite bolesti, ako su jele od ovog sijena, bile su oslobođene od svojih bolesti. Štoviše, i žene koje bi imale težak porod, kad bi na se stavile nešto od ovoga sijena, sretno bi rodile. Ondje bi vjernici, pogođeni kakvom bolešću, zadobivali zdravlje. Mjesto jaslica je posvećeno time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženog oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno, ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutoga Jaganjca, Gospodina našeg Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu, on koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog, uvijek slavan kroz sve vijeke vjekova.
Amen."