SPROVOD FRA MARIJANA KOVAČEVIĆA

 


Nakon Mise zadušnice s ispraćajem iz franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu pokopan je u na mjesnom groblju u Cerniku
Uz rodbinu, mnogobrojne prijatelje, te osamdesetak redovnica, redovnika i svećenika pokopan je u ponedjeljak, 21. svibnja 2018. na mjesnom groblju u Cerniku fra Marijan Kovačević, svećenik franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda.

Fra Marijana su mnogobrojni vjernici iz Slavonskog Broda, gdje je bio na službi samostanskog vikara, ispratili istoga dana sudjelujući na Misi zadušnici u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva. Misno slavlje uz domaćeg gvardijana fra Klaudija Milohanovića i petnaestak svećenika predvodio je slavonskobrodski dekan Ivan Lenić.

Sprovodne obrede na groblju kao i Misu zadušnicu u župnoj crkvi Sv. Petra u Cerniku, predvodio je fra Ilija Vrdoljak, provincijal franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda. Sažalnice požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, nadbiskupa đakovačko-osječkog Đure Hranića i umirovljenog Marina Srakića te subotičkog biskupa Ivana Pénzesa pročitali su njihovi izaslanici.

Okrijepljen svetim sakramentima, fra Marijan je u petak, 18. svibnja u Slavonskom Brodu preminuo u 72. godini života, 55. redovništva i 46. godini svećeništva. Rođen je 16. rujna 1946. u Rešetarima, župa Nova Gradiška, u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Antuna i majke Marije r. Palić. Odrastao je uz još četvoro svojih braće i sestara, najstarije Ankice-Karmele, koja je redovnica družbe Male Gospe, i na službi je u Subotici, brata Ivana, koji je preminuo kao dijete te sestru Tereziju i brata Alojzija. Otac mu je preminuo 1983., dok mu je majka živa i ima 93 godine.

U franjevački red, u novicijat je ušao u Cerniku 1963. godine, a sljedeće je godine dao svoje prve redovničke zavjete. Svečane redovničke zavjete dao je 1971. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1972. u Zagrebu. U svojih 46 godina svećeništva bio je na službama u Osijeku, Karlovcu, Subotici, Vukovara, a zadnjih tri godine kao samostanski vikar u Slavonskom Brodu. Najduže je na službi bio u Subotici, gdje je u dva navrata služio ukupno 28 godina. Tijekom svog redovničkog i svećeničkog života bio je definitor, a obavljao je i službe vikara i ekonoma samostana, kapelana, duhovnoga asistenta OFS-a, kroničara, dušobrižnika bolesnika, ispovjednika.

„Istinski se trudio biti franjevcem kojega je odnjihala zdrava, čista vjera slavonske obitelji, očitovana kroz trajno produbljivanu i gajenu pobožnost – osobnu i zajedničku molitvu, iskrena dobrota srca prostranoga poput slavonske ravnice koju je uvijek u sebi nosio. Bio je franjevac slavonskog štiha. Slavljenju svetih otajstava euharistiji i ispovijedi pristupa je s dostojanstvom starih pobožnih mistika i poniznih razlagatelja otajstava vjere u homilijama i porukama. U ispovjedaonici bio je strpljiv služitelj Božjega milosrđa. Bio je mudar, a njegovi su savjeti uvijek bili popraćeni konkretnom molitvom. Cijenio je bratstvo i zajedništvo na svakoj razini, osobno je a opet nenametljivo davao svoj obol. Bio je vedar, veseo, duhovit, nenametljiv, ponizan, skroman, jednostavan… Volio je i znao je lijepo pjevati, a i svirati. Volio je svoju braću redovnike, poštivao svećenike, redovnice, vjernike, svakoga čovjeka. Ta je njegova ljubav bila prepoznatljiva i po tome što je u svim mjestima gdje je boravio bio omiljen kako među pukom jednako tako i među svećenicima. Bio je odan Crkvi, poglavarima, a koliko je volio svoj hrvatski narod osjetilo se po njegovim gestama, strepnjama“ – istaknuli su to među ostalim u svojim oproštajnim govorima; provincijal fra Ilija Vrdoljak, slavonskobrodski dekan Ivan Lenić, fra Klaudio Milohanović, gvardijan brodskog samostana. Posebno je bio dirljiv oproštajni govor fra Marka Malovića, koji je bio njegova svećenička generacija od sjemenišnih dana. On je među ostalim ustvrdio da je fra Marijan bio heroj Domovinskog rata i to zbog toga što je imao hrabrosti 1990. pred početak Domovinskog rata u Hrvatskoj iz Vukovara, gdje je par mjeseci bio na službi, vratiti se ponovo u Suboticu, jer je to tada bilo iznimno opasno, napose za svećenike, kao i zbog toga što je rado došao mijenjati ga 1993. u okupirani Ilok. Svoj je govor završio dirljivim primjerom reagiranja pokojnikove pobožne majke Marije, kako je na tu žalosnu vijest tješila svoga uplakanog najmlađeg sina Alojzija, s kojima živi u Rešetarima – „Sine, nemoj se žalostiti, to je zakon Božji!“ (kta/b.l.)


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *