U ovom intervjuu predstavljamo vam fra Marinka Klaića, člana naše Provincije koji neko vrijeme boravi u međunarodnom bratstvu u Palestrini u Rimu. Njegov životni put, poziv i trenutni rad tema su ovog našeg razgovora.
1. Reci nam ukratko kako je izgledao tvoj život prije nego si obukao habit.
Odrastao sam u manje-više katolički tradicionalnoj obitelji. Treći sam od četvorice sinova. Otac mi je bio po zanimanju parketar, a majka je kućanica. Odrastao sam u selu koje se zove Begeč, između Bačke Palanke i Novog Sada, dakle s one strane Dunava. Premda, kad sam se rodio moja je obitelj stanovala u Petrovaradinu, a zbog posla mojih roditelja više puta smo se selili i tako na kraju završili u sredini u kojoj smo bili jedna od svega dvije katoličke obitelji. To nas nije omelo u rastu u katoličkim vrijednostima, premda pamtimo i trenutke kada o vjeronauku koji smo pohađali i našem životu u župnoj zajednici nismo smjeli govoriti. Uz to, za moj rast u vjeri zahvalan sam i svojim bakama i djedu. Kao napola Bunjevcu po majci, ta hrvatska zajednica sa sjevera Bačke mi je svojom snažnom tradicijom i kulturom dala dodatnu potporu u mom vjerničkom identitetu. Školu i knjigu sam podnosio, pa si u skladu s time nisam postavljao visoke ciljeve. 😉 No poziv koji pokušavam ostvariti u zadnjih 15 godina mi je poprilično pobrkao planove.
2. Kako se rađao tvoj poziv za franjevca?
Možda je to počelo u djetinjstvu, ali svećeništvo ili redovništvo mi je bilo strano jer se kod nas u Vojvodini ono ne očituje kao u Hrvatskoj. Poznavao sam svećenike, časne sestre i viđao fratre čijim sam se jaslicama divio kao dijete u subotičkoj “staroj crkvi”, ali sve mi je to bilo jedan dosta dalek svijet. Pred završetak srednje škole sam počeo intenzivnije razmišljati o vjeri pa sam pohađao vjeronauk za mlade i neka predavanja fra Tadeja Vojnovića u Novom Sadu. Kada mi je župnik (očito pronicljiv svećenik) diskretno predložio da razmislim o sjemeništu ili posvećenom životu, ja sam tog dana prestao dolaziti u crkvu i tako puna 3 mjeseca. Nakon tri mjeseca isti je svećenik preminuo, a bio je to svet svećenik. Pitanje koje mi je tri mjeseca odzvanjalo u srcu, natjeralo me da se vratim u crkvu i počnem moliti. Nedugo nakon toga drugi je župnik nama mladima predložio da odemo na susret mladih katolika u Zemun. Bila je to 1996. ili ’97. godina. Što li mladi katolici mogu raditi tih svježih poslijeratnih godina u Zemunu, nadomak glavnom gradu Srbije? Susret se odvijao u samostanu sestara milosrdnica, a tom smo prigodom posjetili i naš mali franjevački samostan u susjedstvu. Mala crkvica daskama zakovanih prozora, mali hodnik i prostorija prepuna starih knjiga vukovarskog samostana, ljubaznost fratra koji nas je primio i svjedočio o franjevaštvu (fra Marko Kurolt), bili su ono zbog čega je poziv koji se polako rađao u meni u tom trenutku dobio moje “da”. Rekao sam sebi da, što god to bilo i kako god se to živjelo, ja to trebam ostvariti… Već sam tada naslutio da poziv koji osjećam nije klasičan svećenički poziv. Kasnije sam taj osjećaj dešifrirao kao poziv brata laika ili časnog brata.
3. Period franjevačkog odgoja zasigurno mijenja mnogo toga u načinu života i pogledima na svijet. Kakve promjene su se događale u tebi kroz odgoj?
Braća me poznaju – ja sam mali čovjek, a mi mali ljudi imamo oštriji temperament. Tu nemam što kriti, ali mislim da sam bio otvoren promjenama koje nosi posvećeni život. Još uvijek se osjećam kao odgajanik i očekujem od svog redovništva nastavak životne škole. Prije ulaska u franjevački red, okušao sam se najprije kao laik u pokretu Zajednica Krvi Kristove, a onda i kao kandidat u družbi Misionara Krvi Kristove, no uvijek mi se u glavu vraćalo pitanje o franjevaštvu kao mom putu pa sam se na kraju i vratio svojoj prvoj ljubavi. Osobito bih izdvojio novicijat u kojem nas je magistar dobrano trenirao u franjevaštvu kroz životopise i spise sv Franje. Otkrio sam lik sv. Franje koji nije ono što se dade vidjeti na naslovnicama raznih pjesmarica – romantični Francesco s violinom od granja ili isti u društvu ptičica po krovovima Asiza… Franjin put obraćenja i traženja mi je pomogao i dao smisao svakom mom traženju.
4. Spomenuo si svoj boravak među Misionarima Krvi Kristove. To je zasigurno obogatilo tvoje životno iskustvo. Kako gledaš na različitost karizmi u Crkvi? Koje su im sličnosti, a koje različitosti?
Zahvalan sam Gospodinu na tom iskustvu. Otišao sam s 19 godina u jedan strani svijet, u Poljsku. Tamo sam vidio doista raznolikosti u Crkvi, bogatstvo pokreta, zajednica, redova… Isto to danas vidim u Rimu i Palestrini. Crkva je velika obitelj u kojoj nam ove naše manje obitelji, pokreti, redovi, zajednice pomažu biti više obitelj za Crkvu i u Crkvi. Čovjek se danas osjeća nezaustavljivo slobodan, stoga i na tom području Crkva mora pružiti raznolikost koja na koncu služi jedinstvu. Onako pavlovski: “različiti su udovi…”. Otvorenost pokretima, obnovama, različitim karizmama u Crkvi nam je potrebna, a mislim da Crkva u Hrvata ima još malo straha od različitosti, što treba suzbiti jer smo svi mi jednom u povijesti bili novi i drugačiji.
5. Nakon zavjeta i nekoliko godina rada u Provinciji odlučio si se staviti na raspolaganje Redu Manje braće i otišao u fundaciju bl. Egidija u Palestrini u Italiji. Reci nam nešto o toj fundaciji.
Otišao sam da bih stekao iskustvo. Bratstvo u Palestrini je projekt Reda i imao je od početka dvije misije. Jedna se ticala života u bratstvu. Život u malenosti, skromno, nikako iznad standarda prosječnog čovjeka s kojim se susrećemo, uredna molitva, pastoral i misije podređene bratskom životu i molitvi, a ne obrnuto, život od rada svojih ruku. Zapravo ništa što bi našem Pravilu ili konstitucijama Reda bilo strano i novo. Stoga i ne postoje neki posebni dokumenti ovoga projekta. Druga misija je misija usmjerena sekulariziranoj Europi, ali kroz prisutnost i svjedočenje bratskog života… Imao sam sreću što sam prvih skoro godinu dana proveo uz fra Giacoma Binija. Mnoga braća u Redu naše bratstvo u Palestrini poistovjećuje likom i djelom fra Giacoma, u čemu svakako ima opravdanja, ali ono nije samo to. U Italiji i na zapadu postoje i drugi slični, ali opet različiti projekti pojedinih provincija. U drugoj polovici prošlog stoljeća Red pamti mnoge pokušaje obnove franjevačkog života kojih, istini za volju, više nema. Fra Giacomo je smatrao da ne treba činiti pretjerano radikalne poteze, nego se “spustiti malo na zemlju”, obnoviti naš svakodnevni bratski život, biti kreativniji u molitvi, bratstvu, kapitulima, više osluškivati jedan drugoga i približiti se malom čovjeku. To približiti se konkretno znači približiti mu se skromnijim životom, dijeliti s njime standard života, pustiti ga da s nama moli, otvoriti mu vrata samostana. Mnogi misle da je riječ o samotištu, pa koristim priliku reći da je riječ o pastoralnom bratstvu koje, istina, pokušava više vrednovati i kontemplativnu franjevačku dimenziju.
6. Kako si se prilagodio u bratstvu gdje se nalaze franjevci iz različitih zemalja i koji su ti najveći izazovi?
Lijepo je, ali ne uvijek i jednostavno živjeti u međunarodnom bratstvu. Za onog tko je otvoren, uvijek je bogatstvo vidjeti što je to franjevaštvo u nekoj drugoj kulturi i kako ga druga braća žive. U Palestrini sam tek nešto više od godinu dana, a kada je o izazovima riječ ne mogu istaknuti ništa posebno osim jednostavnost bratskog života koju sam već spomenuo. Izazovno mi je upravo to zbog čega sam i došao, vidjeti koliko je malo potrebno da jedno bratstvo živi više franjevački i bliže malom čovjeku.
7. Život u Fundaciji u Palestrini na mnogo je načina poticajan i svjedočanski za nas franjevce. Koja je vaša poruka vjernicima? Može li svatko nešto naučiti iz vašeg načina života i primijeniti naučeno u svom svakodnevnom životu?
Ne bih isticao bratstvo u Palestrini kao nekakav poseban uzor, ali ono može biti i to. Sve što sam već rekao, tako je malo potrebno. Mislim da je poruka u hrabrosti. Jedno bratstvo, brat ili bilo koji pojedinac bilo redovnik ili laik koji nađe hrabrost i kreativnost i približi se nekom realnom idealu, može biti i jeste uzor svijetu. Takvi ljudi i griješe, ali barem imaju satisfakciju u činjenici da su pokušavali, tražili, započinjali uvijek iznova… “Braćo, još ništa nismo učinili. Počnimo iznova!” rekao bi sv. Franjo. Najgore je zaustaviti se, vezati se za određenu shemu života i inzistirati na njoj, ušuškati se u vlastite “sigurnosti”. Našim vjernicima je potrebna blizina nas male braće. O tome što je blizina dalo bi se raspravljati, ali mislim da svi znamo što je pjesnik htio reći.
8. Smatraš li da takav pogled na franjevaštvo može naći svoje mjesto i kod nas u Hrvatskoj, BiH ili na nekim drugim našim područjima?
Smatram da može, i znamo dobro da u našim provincijama ima jako dobrih i svetih franjevaca. No, prečesto projekti ostaju na pojedincu. U ovih osam godina Palestrinom su prošla mnoga braća koja su slična iskustva prenijeli u svoja bratstva, ali uvijek na svoj način. Nijedno od tih bratstava nije isto niti se bavi istim oblikom misija ili pastorala. Hrvatska i BiH još uvijek imaju lijep broj zvanja, ali promjene se ipak osjećaju. Vjerujem da jedno slično bratstvo može biti poticajno mnogoj braći, ali i onima koji razmišljaju o pozivu. Postoje već neke ideje i nastojanja jer smo u Palestrini samo nas dvojica Hrvata, ali o tome ne bih previše. Sve je u povojima i prepušteno Božjoj providnosti.
9. Franjevci i ljudi koji te poznaju znaju da voliš pjevati. Koji ti je najdraži pjevač i najdraža pjesma?
Nisam završio ništa od glazbenih škola ili tečajeva. Nešto sitno za svoju dušu prebirem po gitari, uglavnom loše. Onda to loše pokušavam prekriti glasom, što mi ide od ruke. Ne znam kako se taj glas razvio u meni jer u mojoj obitelji rijetko tko ima sluha. Uz to sam i sitan čovjek pa se ljudi pitaju odakle taj glas izlazi, haha. Moji glazbeni apetiti su širokopojasni, teško mi je izdvojiti omiljeno. Ako smo u duhovno pučkom štimungu, onda su to naše božićne i korizmene pjesme. Ako je u pitanju klasika, onda je to Ave Maria od Caccinia i sl. Ako ćemo o zabavnjacima onda su to Zvonko, tamburaši, poneka klapa i Badrićka, ali moj repertoar (znaju braća) tu ne staje, ali nećemo sad o tome…
10. Poruka za kraj…
Pa ne osjećam se pozvanim da dajem poruke, već sam si i previše dopustio za reći. Što reći za kraj? Ovo nije kraj!
Razgovor vodio: fra Petar Horvat