A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: “Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.
Mt 1,18-25
Cijelu povijest spasenja Božja se riječ očituje kao nutarnja sila koja nalazi svoje izabranike kao sasvim obične ljude navezane uz vidljive stvari, vlastitu percepciju stvarnosti, Boga, bližnjih i samih sebe. Nalazi ih kao takve, ali ih svlači – osamljuje. Pri tom ona se doima gotovo kao neprijatelj koji želi (s)rušiti sav njihov unutrašnji svijet snova i želja koji su prema sebi i drugima gradili godinama. U tom susretu, Riječi i čovjeka, čini se da se ljudski snovi nalaze pred smrću koja bogotražitelju ostavlja dvije mogućnosti: da joj se izloži ili da, odustajući od nje, pobjegne. Onaj pak koji joj se odluči izložiti počinje polako razumijevati da Božja riječ da bi u čovjeku uistinu živjela od njega zahtjeva umiranje – smrt staroga čovjeka. U svom djelovanju osobu ne ranjava radi ranjavanja već da bi preobrazila njezinu egzistenciju na život nošen riječju Božjom. Tako se ona, Božja riječ, kao nekada u životima patrijarha i proroka, istovremeno pokazuje kao Božja sila koja oplijenjuje čovjekov horizont želja dok, s druge strane, oživljava onoga komu dolazi na nov život – život življenja Božjih spasenjskih snova za svijet i čovjeka. Ovaj prijelaz – pashu iz zatvorenosti u sebe, koja naznačuje smrt, u život, Bog je izveo i u životu svetoga Josipa. On je postavljen za primjer prihvaćanja Božjeg plana spasenja u vlastiti život dopuštajući Bogu da učini da Njegovi naumi, premda ih ne razumije, postanu njegovi.
U tom smislu ima neka čudesna nutarnja povezanost između Josipa Egipatskoga i Josipa Nazarećanina. To su snovi po kojima im je Bog govorio ne radi njih samih već poradi djela spasenja u životu izabranog naroda Izraela. Odgovorom vjere na Božji govor, Bog je ponajprije u njima započeo graditi Božji svijet da bi po njima pokazao očinsku brižnost za svoj narod Izrael. Uz tu Božju nježnost za svoj narod, u životu Josipa iz Nazareta ova se logika izokreće: Bog se povjerava (roditeljskoj) skrbi čovjeka.
Na tragu rečenog možemo olako zaključiti da je Josip, Marijin muž, bio samo jedan od mnogih pustih sanjara u povijesti čovječanstva koji radije ostaju u području vlastitih snova, nerealnoga, nego li se suočavaju sa povjerenom im odgovornosti za svijet. Oni nisu ništa drugo doli ljudi kojima je važnija ideja od stvarnosti. Ali da to nije tako u životu Josipa, evanđelist kaže: Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji. Tim se želi reći da snovi po svojoj naravi pripadaju snovima i takvima ih trebamo doživljavati te je se stoga važno probuditi za trijezan pogled stvarnosti. Tako i Josipovo buđenje oda sna ne znači odricanje od snova već povjerenje da mu ono što sanja kao takvo dolazi od Boga. Baš po tomu što je izrazio povjerenje Bogu koji mu je u snovima govorio postaje otvoren suradnik u povijesno-spasenjskom događanju.
Prema tome, snovi ga time nipošto ne čine pasivnim promatračem stvarnosti već čovjekom otvorenim za uviđanje i prihvaćanje Božjega djelovanja u svijetu kao i za stavljanje vlastita života u službu navještene Božje riječi i obećanja. Stoga je Josip sanjar, ali onaj koji čvrsto stoji nogama na tlu, zemlji. On je realist koji sanja otvorenih očiju jer uviđa ljudske – vlastite mogućnosti i ograničenosti pred otajstvom. Uz to on je duboki vjernik jer vjeruje da Bogu ništa nije nemoguće. Otvoren za Božji govor pokazuje da samo u takvom stavu otvorenosti Bog može naše životne snove uzdići, pročistiti, oplemeniti i učini prostorom Božjih snova koje su usmjerene darivanju božanske ljubavi i spasenja svakomu čovjeku. Božji snovi su, dakle, snovi spasenja svakoga čovjeka, stoga ih se odvažimo poput svetoga Josipa sanjati kako bismo se još djelatnije zauzimali da to spasenje koje je donio Emanuel – s nama Bog (p)ostane i u današnjem vremenu vidljivo svijetu kroz djela ljubavi prema svakomu čovjeku.
19. OZUJKA – SVETI JOSIP, Precisti zarucnik Blazene Djevice Marije, Poocim Isusov……Svetkovina!
Josip je bio potomak iz Davidova kraljevskoga roda, te je po njemu i Isus bio Davidov potomak. Rodio se kao siromasni tesar iz Nazareta i u njegovoj je blizini Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, ziveci jednostavnim radnickim zivotom.
Mi slavimo Josipa, Marijinog zarucnika i Isusova poocima kao Bozjeg odabranika, kome je Bog povjerio da bude glava Nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje. Uz svoj tesarski rad, Josip je bio vjernik. Molio je i citao Sveto pismo, pristao je vrsiti Bozju volju, i da Bog po njegovu zivotu cini Svoja djela. Josip je bio spreman toliko vjerovati Bogu, da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao, da uzme Mariju za svoju zenu i da se ne boji Onoga sto je u Njoj zaceto. Kasnije mu je takodjer porucio, da uzme Mariju i Dijete i ode u Egipat, i da se takodjer u odredjeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim rijecima, Sv. Josip je bio dobro upucen u Bozje govore. Bio je pobozan covjek, znao je ici pravim putem. Imao je plemenitu dusu.
Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz zivot i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po dusi je bio pravednik, tj. svetac, po dostojanstvu Marijin suprug, muz Nebeske Kraljice, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Bozjega. Bio je ponizan, skroman i sutljiv, nikada se nije uzdizao i hvalio pred ljudima, a imao je cast, da su mu kao glavi obitelji, bili poslusni i Isus, Sin Bozji i Marija, Majka Bozja.
Sveti Josip se prvi puta spominje u Evandjeljima po Mateju i Luki, koja su napisana oko 70. god. U Novom zavjetu, sv. Josip spominje se u samo u 12 redaka. Evandjelist Luka navodi u popisu Isusova rodoslovlja, da se otac sv. Josipa zove Eli (Lk 3,23), dok Matej pise, da mu je ime Jakov (Mt 1,16). U stvari je ovako: Popis Isusova rodoslovlja, ima funkciju prikazivanja Isusa kao obecanog Mesiju, potomka Davidova roda. Josipovi djed i baka bili su Matan i Esta. Josipova majka bila je prvotno udana za Elija i nisu imali djece. Nakon sto je Eli preminuo, udala se za Jakova, koji je bio Elijev polubrat. Po zidovskom zakonu, ako je zena postala udovica, a nije imala djece, preporucivalo se, da se uda za muzevog brata ili polubrata, ako je bio samac, kako bi se sacuvala pokojnikova loza. Tako se Josipova majka udala za Jakova i u tom braku se rodio Josip. Tako je Josip bio sin Jakovljev po naravi, a sin Elijev po zakonu.
Sv. Matej, apostol i evandjelist, kaze za njega, da je bio pravednik, sto znaci krjepostan i sveti muz. Zivio je skromno u gradicu Nazaretu, u pokrajini Galileji na sjeveru PalestineStanovnistvo je bilo mjesano, uz Zidove bilo je i drugih naroda.
Prema predaji, Marijini roditelji Joakim i Ana nisu dugo mogli imati djece. Zavjetovavsi se Bogu, ako dobiju dijete, da ce ga posvetiti Njegovoj svetoj sluzbi. Marija je kao i druge zidovske djevojke bila odgojena u jeruzalemskom hramu od trece do cettnaeste godine. Nakon toga vratila se kuci i mogla se udati. Medjutim, Marija se zavjetovala Bogu u svoju djevicansku cistocu. To je starjesinu, velikog svecenika dovelo na muke, jer je po Sv. pismu morao postivati zavjete, a s druge strane nijedna djevojka osim Marije nije se zavjetovala na vjecno djevicanstvo i nije bilo predvidjeno, da djevojka ostane sama i neudata. Veliki svecenik je sazvao pismoznance i narodne starjesine na vijece. Zakljucili su, da ce Boga molitvom zatraziti za pomoc. Svecenik je tijekom molitve cuo: “Rijec proroka Izaije valja da se ispuni: Isklijat ce mladica iz panja Jisajeva, cvijet ce izbiti iz korijena njegova, i pocivat ce nad njim Duh Gospodnji.” (Iz 11, 1-2). Na to je veliki svecenik donio proglas, da svi mladici iz roda Davidova sposobni za zenidbu, dodju u Hram s grancicom u ruci. Procvala je jedino Josipova grancica i blago svjetlo oabsjalo mu glavu. I tako je prema predaji, postao Marijin zarucnik i kasnije suprug. Predaja je zabiljezena u knjizi crkvenog oca Grgura iz Nise i nekih drugih.
Djevica Marija je pristala biti s Josipom pod uvjetom da bude djevica i u braku. Josip i Marija bili su iz istog plemena i roda. Pleme je Judino, a rod Davidov. Zidovski zakon je govorio: “Svi muskarci neka si uzimaju zene iz plemena i porodice svoje: i sve zene neka si uzimaju muzeve iz istoga plemena, da bastina ostane u porodici i da se plemena ne pomijesaju medjusobno, vec da tako ostanu kako li je razdijelio Gospodin.” (Br 36, 7-9). Zaruke su u ono vrijeme vec oblik zenidbe, ali trebalo je proci odredjeno vrijeme prije nego mladenac uvede mladenku u svoju kucu uz zenidbene svecanosti.
Upravo u tom medjuvremenu, Marija je zacela Isusa po Duhu Svetome. Josip nije bio prisutan kada se to dogodilo i nije nista znao o tome. Kada je shvatio da je Marija trudna, nasao se u velikom iskusenju i boli. Vjerovao je da je Marija postena djevojka, a opet vidjeli su se znaci trudnoce. U to vrijeme obicaj je bio, da se djevojka kamenuje, ako je ucinila preljub. Josip to nikako nije zelio, pa je trazio nacin kao da je na castan nacin otpusti. Odlucio je otici iz Nazareta. Noc prije nego je kanio otici, u snu mu se javio Andjeo i porucio: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju zenu Mariju, jer ono sto je u njoj zaceto od Duha je Svetoga. Rodit ce Sina i dat ce mu ime Isus, jer ce On spasiti svoj narod od njegovih grijeha” (Mt 1, 18-25). Tako je bio Josip poucen ne samo o nepovrijedjenoj casti Djevice Marije, nego i o Njezinom uzvisenom dostojanstvu. Zato je od sada preuzeo na sebe duznost, da bude zastitnikom i cuvarom najsvetije obitelji, u kojoj ce se othranjivati sam Sin Bozji, Mesija i Spasitelj svijeta. Pozvao je Mariju, da dodje zivjeti k njemu i imali su svadbenu svecanost. Odlucili su na djevicanski brak, ali drugima nisu reki za to. U braku su se izuzetno voljeli i postivali.
Nakon Isusovog rodjenja, Josip je nasao bolji smjestaj u Betlehemu, jer vise nije bilo toliko ljudi u gradu. Osmi dan nakon rodjenja, po zidovskom zakonu izvrsili su obred obrezanja i tada je Josip, Djetetu dao ime Isus, kako mu je porucio Andjeo u snu.
Sv. Josipu u snu se opet ukazao Andjeo i rekao: “Ustani, uzmi Dijete i Majku Njegovu te bjezi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem, jer ce Herod traziti dijete da ga pogubi” (Mt 2,13). Herod je odlucio pogubiti svu djecu u Betlehemu i okolici od dvije godine na nize, stoga su Josip, Djevica Marija i Isus morali pobjeci. Sv. Josip je poslusao i s Marijom i Isusom na brzinu krenuo jos iste noci na put samo s najosnovnijim stvarima. Granica je bila nekoliko sati daleko, ali slijedila je pustinja po kojoj su putovali pet-sest dana, bojeci se da ih ne stigne Herodova vojska. Prema predaji, smatra se, da je sveta obitelj bila u danasnjem selu Matariji, nedaleko antickog grada Heliopolisa (danas dio Kaira). Sv. Josip bio je drvodjelja pa je svojim radom izdrzavao Djevicu Mariju i Isusa. Bili su u Egiptu nekoliko godina, dok nije umro Herod Tada se Andjeo javio Josipu u snu i rekao: “Ustani, rece, uzmi Dijete i Njegovu Majku te podji u zemlju izraelsku, jer su umrli oni koji su Djetetu o glavi radili” (Mt 2,20). Vratili su se u Izrael, ali ne u Judeju, jer je tamo vladao Herodov nasljednik Arhelaj, nego u Nazaret u Galileju gdje su bili sigurni (Mt 2,22). Sv. Josip radio je kao tesar, a Isus mu je pomagao u poslu.
Sv. Josip vise se ne spominje u Evandjeljima nakon Isusove 12. godine. Vjeruje se, da su u casu njegove smrti bili prisutni Isus i Marija, te se zbog toga casti kao svetac zastitnik umirucih. Umro je prije Isusovog javnog djelovanja, muke i uskrsnuca, izmedju Isusove 12. i 30. godine. Nakon smrti, tijelo mu je pocivalo u grobu, a dusa mu je boravila u pretpaklu na kratko vrijeme. Prema crkvenom ucenju, vrata raja bila su zatvorena od vremena grijeha prvih ljudi Adama i Eve do Isusova Uskrsnuca. Duse pravednika, boravile su u pretpaklu, ali ne i u paklu. Nakon Isusovog Uskrsnuca, vjeruje se, da Sv. Josip zauzima istaknuto i visoko mjesto u raju. Nema spomena o grobu ili relikvijama njegova tijela pa Crkva vjeruje, da je uskrsnuo s drugim pravednicima nakon Isusova uskrsnuca na isti dan, te na Spasovo s Kristom uzasao na nebesa. U Evandjelju je opisano: “grobovi se otvorise i ustase mnoga tijela svetih, koji su usnuli. I izasavsi iz grobova po Uskrsnucu Njegovu, dodjose u Sveti grad i pokazase se mnogima.” (Mt 27, 51-53).
IME Josip hebrejskog je porijekla i znaci: NEKA BOG PRIDODA.
Te je rijeci, zapisane u Starom zavjetu, izgovorila Rahaela, ljubljena zena praoca Jakova, rodivsi sina nakon duge neplodnosti, sina poznatog nam kao Josip Egipatski.
Odlukom Hrvatskog sabora iz 1687.g. Sv. Josip je proglasen ZASTITNIKOM, HRVATSKOG NARODA.
ZASTITNIK JE: OPCE CRKVE, NERODJENE DJECE, OCEVA, EMIGRANATA, TRUDNICA, RADNIKA, TESARA, BLAGAJNIKA, INZINJERA, GRADITELJA, SLASTICARA.
Takodjer je ZASTITNIK obje AMERIKE, AUSTRIJE, HRVATSKE, KANADE, FILIPINA, VJETNAMA, BELGIJE KINE, MEKSIKA, PERUA, JUZNE KOREJE, kao i gradova: KOLNA, WINNIPEGA. OTTAWE i brojnih drugih.
Najpoznatija svetista sv. Josipa su onaj kod nas u Hrvatskoj, u Karlovcu i Oratorij sv. Josipa u Montrealu.
Zastitnik je i mnogih zupa i crkava dilem svijeta.
ZASTITNIK je takodjer: SARAJEVSKE NADBISKUPIJE I MOSTARSKO-DUVANJSKE BISKUPIJE.
Od srca i duse zelimo sretan i Blagoslovljen Imendan svim nasim prijateljima i vjernicima koji slave danas svoj cijenjeni Imendan: JOSIPE, JOSIPI, JOPE, JOLE, JOE, JOZE, i svima imenjacima sa inacicom Josip.
Neka vas Sv. Josip uvijek i na svakom koraku cuva i stiti od svih zala, i preporuca i zagovara na Nebu pred Licem Gospodnjim i Presvete zarucnice svoje, Marije!!!