Veliki četvrtak

Evanđelje velikog četvrtka donosi nam Isusovu oporuku. On je znao da je došao njegov čas. Svaki čovjek kada je pred smrt govori ono što mu je najviše na duši, što najviše želi da oni koje voli shvate i prihvate. Slobodno možemo pomisliti da je Isusov govor na posljednjoj večeri ono što je njemu bilo najvažnije. Nakon što se Isus ponizio, uzeo ubrus, uvjerio tvrdoglavog Petra i oprao učenicima noge izgovorio im je značajnu rečenicu:”Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih!”

Po Ivanovom Evanđelju Isusov dar i njegovo djelovanje u učenicima su nerazdruživo povezani. Za stare crkvene oce ova rečenica bila je vrlo značajna. Isusov dar u nama iziskuje da služimo. To dvoje ne može jedno bez drugoga. Ako imamo dar on nas tjera na služenje, ako služimo ne služimo sami od sebe, nego nam je Isus dao taj dar.

Benedikt XVI. ovu rečenicu gleda kao zapovijed. Do tog trenutka vrijedili su stari zakoni uklesani na deset ploča gore Sinaj, oni i dalje vrijede, ali se od čovjeka sada traži još više. Čovjek je sada dobio zapovijed ljubavi, ljubavi koja se saginje i pere noge drugome, ljubavi koja će uskoro otići na križ, ljubavi koja ide čak do davanja života za druge. Čovjek je ovom rečenicom dobio zapovijed ljubavi do kraja! Kako bi pokazao da takvo što nije nemoguće Isus je posvjedočio svojim primjerom što podrazumijeva kada traži od svojih učenika da ljube. On je prvi pokazao što točno želi! Ponizio se pred nama, otišao je na križ i može nam onda svima reći:”Primjer sam vam dao!” Voljeti do kraja nije nemoguće, svaki čovjek može to učiniti. Da ne može, sigurno ne bi dodao i riječi:”Da i vi činite kao što ja vama učinih.”Kada bi Isus tražio od nas nešto nemoguće njegov primjer ne bi imao smisla. Ne možemo se izvlačiti govoreći da nam nije jasno što to zapravo znači voljeti! U svakom ljudskom srcu usađeno je ljubav. Ljubav koja podrazumijeva poštovanje i razumijevanje svih, živih i mrtvih, muslimana i katolika, Hrvata i Srba, muškaraca i žena, stranaca, izbjeglica i pridošlica. Poštovanje podrazumijeva suosjećanje, suosjećanje podrazumijeva molitvu za drugoga, a molitva konačno podrazumijeva naša dobra djela koja možemo činiti svakome. To Isus traži, primjer nam je dao da i mi činimo kao što i on nama učinih!

Naš sveti Franjo kada je umirao zatražio je da mu pročitaju ovo Evanđelje, a kratko prije smrti izgovorio je poznatu svoju rečenicu:”Ja sam svoje učinio, a vama neka pokaže Bog što vam je činiti!”I ovo je bila njegova poruka svoj braći. Krist vam je dao primjer, volite! Krist vam je dao primjer, služite! Krist vam je dao primjer! Činite tako, on će vam dati i snage!

1 Comment

  1. lucija suzana

    Afrička priča za Veliki četvrtak: Kako me dijete naučilo poniznosti
    U petak smo djeca i mi volonterke išle na popodnevni križni put u obližnju crkvu svetog Jude. Za pobožnost križnog puta afričkoj braći nije potreban svećenik. Sami se organiziraju, dogovore kada će se otprilike naći u crkvi i kada se svi okupe pobožnost može krenuti. Kao i svaki puta kada se spremamo ići negdje izvan kuće Maloga doma, djeca se pripremaju za izlazak tako što oblače čiste haljinice, kosu mažu mirisnim uljima, peru prašnjave nožice i oblače cipelice koje su “samo za crkvu”. Tako je bilo i ovoga petka. Budući da je križni put bio u 4 popodne i da su starija djeca još uvijek bila u školi, s nama se spremalo ići tek šačica mlađih djevojčica koje su se već vratile iz škole. Toga dana sam na putu do Maloga doma susrela Jane koja se vraćala iz škole. Ako se sjećate Jane je djevojčica bez jedne noge koja je kada sam stigla u Afriku bila dosta povučena, agresivna, nije puno pričala i ogradila se zidom hladnoće preko kojega se tek rijetko tko uspijevao popeti. Nakon što sam je pozdravila i svoj korak uskladila s njezinim, primijetila sam da joj je školska torba poderana i da su cieferšlusi na svim džepovima pokvareni te se čini kao da će sadržaj torbe svaki čast ispasti na prašnjavu cestu. Upitala sam Jane ima li drugu torbu. Stidljivo je odgovorila da nema. “Želiš li da ti kupimo novu?” – upitala sam je. S još stidljivijim glasom i pognute glave odgovorila mi je da joj sadašnja torba može poslužiti još neko vrijeme, ali da bi jednoga dana voljela imati školsku torbu s puno džepova baš poput jedne koju je vidjela u izlogu lokalne seoske trgovine. Nakon kratkog nagovaranja uputile smo se prema trgovini koja je skrivala školsku torbu iz Janeinih snova koja je zapravo obični platneni ruksak ne veći od ruksačića za vrtićku djecu i koji je koštao samo 200 kenijskih šilinga (20-ak kuna). U trgovini smo odmah premjestile sadržaj iz stare u novu torbu. Kada smo izašle iz doma prvi puta u ova dva mjeseca Jane mi je uhvatila ruku i željela tako, držeći se za ruke hodati sa mnom kroz selo. Kada smo stigle u dom brzo smo ručale s ostalom djecom, a zatim smo se krenule spremati kako sam već ranije opisala. Budući da su i moje noge bile prljave od dugoga pješačenja prašnjavom cestom, izula sam sandale i spremala se oprati svoja stopala. Jane, koja je na drugom kraju dvorišta sjedila na tlu i prala svoje lijevo stopalo dok je proteza s njezine desne noge ležala kraj nje, vješto se pridignula i viknula: “Nyambura čekaj, ne čini to!” Upitno sam je pogledala na što je ona na jednoj nozi žurno doskakutala do mene, uzela kanister s vodom iz mojih ruku i rekla: “Čekaj! Ja želim to učiniti!“ Viknula je. “Učiniti što?” Upitala sam je. “ Pa oprati ti noge”. “Zašto?” Upitah je. “Zato što si ti učinila nešto za mene bez da sam te to tražila. Sada ja želim učiniti isto za tebe.” Progutavši knedlu čuvši upravo izgovorene riječi, šutke sam joj kimnula glavom u znak odobravanja. Veselo je odskakutala po sapun, vratila se do mene, sjela na pod i krenula mi prati noge. Činila je to vrlo ozbiljno, usredotočeno i detaljno kao da se radi o najvažnijem poslu na svijetu.

    Jane

    Svojim iskrenim činom poniznosti ponizila me do kraja. Gledajući tako svoja dva prašnjava stopala u lavoru i jednonogu djevojčicu koja ih pere, vidjela sam Isusa u drugom čovjeku jasnije nego ikada prije. Kada sam došla ovdje u Afriku mislila sam da sam pozvana ovdje kako bih ljude poučavala o Bogu. Kako naivno od mene. Bog je već odavno ovdje. Lice “afričkoga” Boga koje mi se otkrilo preko siromašne i napuštene djece počelo se boriti s licem Boga koji je bio u meni i s kojim sam došla ovdje. Sada shvaćam da se Bog svakom narodu, svakoj kulturi pa i svakom pojedinom čovjeku objavljuje na njemu razumljiv način. Naš Bog ne želi biti skriven i nepristupačan. Zato je svoju svetost, svoju veličinu i moć odlučio sakriti tamo gdje je svi mogu pronaći – u najmanjima, najslabijima, u najsiromašnijima. Nije na nama da učimo drugoga čovjeka o Bogu, nego da svojom slikom Boga nadograđujemo sliku koju je Bog sam već utisnuo u srce drugoga čovjeka.

    Moj “afrički” Bog naučio me poniznosti, naučio me tražiti ga u paradoksima i nelogičnostima ovoga svijeta. Paradoks je da jednonoga djevojčica pere moje dvije zdrave noge. Sama ideja o tome izazivala je u meni je nelagodu i neugodu, sram. Glavom su mi prolazile misli o tome kako će se ona osjećati kada uzme u svoje ručice moju desnu nogu, a ona je nema. Hoće li razmišljati o tome? Biti tužna? Kako će se osjećati u tom trenutku? Uostalom, ja bih njoj trebala prati noge. Ta došla sam ovdje da ja njima pomažem i koliko toliko im olakšavam svakodnevnicu. Shvatila sam da krivo i sebično razmišljam jer su moje misli bile usmjerene na to kako će meni biti neugodno i kako da se poštedim neugodne situacije, a ne na to što Jane želi i zašto to želi. Ego se u početku opirao i osjećala sam nelagodu kada je svoje malene ručice uronila u lavor s vodom u kojem su se nalazila moja stopala. Pokušala sam blokirati misli i dalje s knedlom u grlu stala je promatrati. Samo jedan pogled na njezino milo lice bio je dovoljan da u njoj vidim Krista koji je prije posljednje večere svojim učenicima činio upravo ono što je ona meni činila. Reflektirala ga je cijelim svojim malenim bićem. Dopustila sam joj da mi opere noge i bilo mi je drago zbog toga. Mislim da ću to sjećanje nositi u svom srcu dok sam živa. Božja prisutnost s nas dvije u tom trenutku bila je gotovo opipljiva. Nisam do kraja razumjela što mi je htio time poručiti, ali to tada nije bilo ni bitno. Kada spoznaš i posvijestiš si Božju prisutnost, kada ga zbilja osjetiš, osjetiš i leptiriće u trbuhu. Naježiš se od strahopoštovanja. Ne pokušavaš racionalizirati i mozgom davati odgovore na pitanja: što, kako, zašto? Ne, tada slušaš srce iz kojega ti šapuće Bog koji u njemu prebiva. Kao što bi rekao fra Marin u svojoj pjesmi “Promijeni me”: “Umom ne razumijem, al srce mi, čini se, sve to polako prihvaća jer Ti si u njemu tako prisutan i tako si živ i tako Te osjećam…”

    Ego ovoga puta nije pobijedio. Porazio ga je nesebičan čin ljubavi baš kao što je i Isusova smrt na križu pobijedila sve grijehe ovoga svijeta. Ludost i paradoks je da jedan Bog, ostavljen od svih i izbičevan do kostiju tri puta pada na koljena i visi na drvetu križa koje je u očima svijeta predstavljalo poraz i gubitak. Naš Krist se skriva upravo u paradoksima, stoga naš hod prema nebu nije uspon nego pad, a rast duše nije izgradnja nego rušenje. Rušenje vlastitoga ega, rušenje želja za materijalnim bogatstvom, rušenje zemaljskih idola i svega onoga što nas zarobljava, a udaljava od Boga. Što nam daje osjećaj udobnosti i sigurnosti, osjećaj da možemo sve sami i da nam Bog ne treba. Duhovni rast ne može se dogoditi ako Krista ne tražimo u patnicima ovoga svijeta u kojima je vidljiv u svom punom sjaju, ne može se dogoditi ako nismo spremni izaći iz sebe samih, iz ljušture koju je ovaj prolazni svijet izgradio oko nas i ako nismo spremni predati se riziku neuspjeha i odbijanja. Naš hod prema nebu događa se onda kada zagledani u Krista koračamo prema Golgoti svojega života. Hod s Kristom prema Golgoti hod je napuštenosti, boli, nepravdi i razočarenja koja nas svakodnevno bacaju na koljena i tjeraju nas da prigrlimo vlastiti križ. Stoga draga braćo i sestre u ovom svetom tjednu nastojmo pobijediti same sebe, a to znači ići prema dolje – u poniznost i strpljivost. I ne bojmo se trpljenja jer svaki pad ovoga svijeta pad je u Nebo

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *