Veliki petak

Veliki je petak i spominjemo se Kristove muke i slavne pobjede nad smrću. Iako je Kristova muka i smrt na križu u prošlosti, a prečesto i danas, predmetom poruge svima koji sebe i svoje vlastite snage smatraju dovoljnima za izgradnju boljega svijeta. Kršćani u križu Kristovu gledaju novi svijet koji se rađa iz Božjega dara, u daru ljubavi, Ljubavi koja nije čovjeka prepustila vlasti smrti.[1]

Danas naš pogled privlači Bog koji je postao čovjekom i svoju jakost i veličinu pokazao kroz slabost i spremnost da se odrekne svake moći upravo iz ljubavi prema svakome čovjeku. Takvo odbacivanje moći i želje za vladanjem, omogućuje Kristu da ostvari odnos povjerenja i povezanosti sa svakim čovjekom kojega susreće, prepoznajući njegovu posebnost i potrebe.[2] Krist se želi približiti svakome čovjeku, a posebno onima koji su na marginama društva i koji su napušteni i odbačeni.

Ne postoji ljudska patnja koja nije sadržana u Kristovoj muci. Izdaja, nevjera, osamljenost, napuštenost, strah, nezaštićenost, kukavičluk, nepravda, udarci, mrcvarenje i na kraju, smrt u mukama. Zato je svakom čovjeku moguće u svojoj patnji sjediniti se s Kristom. On pak ne očajava i ne zatvara se u svoju patnju, nego ostaje onakav kakav je bio u svome javnom djelovanju: otvoren, slobodan i jasan. Uslijed neizmjerne boli na križu on i dalje ostaje pun ljubavi i pažnje, i s križa se brine za one koji; bespomoćni u želji da mu pomognu, stoje ispod njegova križa. Krist uslijed vlastite patnje može vidjeti patnju drugoga, pod teretom vlastite patnje on ne gubi dobrotu srca – to je božansko.[3]

Veliki je petak i razmišljamo o Kristovu križnom putu. U svakom njegovom koraku na križnom putu prisutna je simbolika. Vrt u kojem je uhićen, slika je edenskog vrta iz kojeg je čovjek protjeran nakon grijeha. Osamljenost u molitvi, odgovara otuđenju koje je nastupilo nakon grijeha. U Kristovu krvavu znoju osmišljen je teret znoja u kojem je čovjek prisiljen boriti se i privređivati za život. Svečano proglašenje “Evo čovjeka” vratilo je dostojanstvo svakoj poniženoj osobi. Isusova spremnost na prihvaćanje osude, nadvladala je Adamovo i Evino prebacivanje krivnje na drugoga. Padovi pod križem, odgovaraju svakom padu ljudi. Susreti s onima koji mu pomažu, poručuju nam da se u svojim bolima i teškoćama ne zatvaramo za druge, da bi u izobličenom licu odbačenih od zajednice znali prepoznati njegov lik te da svatko od nas može pomoći nositi križ čovječanstva. Svlačenje odjeće, simbolizira izloženost za spas svake osobe i ispravlja onaj stid koji je čovjek osjetio nakon grijeha. Ujedno nas potiče na svlačenje vlastitog egoizma i odijevanje ljubavlju kako bismo se ogoljeli svega što je nedostojno čovjeka kao slike Božje.[4]

Krist je na križ ponio sve breme našega zla te oduzeo “grijeh svijeta” (Iv 1,29). On je svojom mukom i smrću na križu dao patnji novi smisao: patnja nas odsada može suoblikovati njemu i sjedinjavati s njegovom otkupiteljskom mukom.[5] Ne bojmo se patiti za drugoga koji nam ne može uzvratiti! Tada ćemo samo više ljubiti i biti suobličeniji Kristu.[6] Sveti Franjo Asiški imajući na pameti boli i gorčine što ih je Krist podnosio za nas, danomice ga je oplakivao, trapio se izvana i iznutra te je zanemario brinuti se za vlastite bolesti i boli.[7] Iz preobilne ljubavi prema Kristu sv. Franjo je pred kraj svoga života primio znakove Kristove muke na svoje tijelo.

Papa Franjo naglašava: Veliki petak je vrhunac ljubavi. Smrt Isusova, koji se na križu predaje Ocu kako bi spasio cijeli svijet, izražava bezgraničnu ljubav, ‘sve do kraja bez kraja’. Njegova ljubav kani zagrliti sve, ne isključuje nikoga. Ta ljubav obuhvaća sve vrijeme i svako mjesto. Ona je neiscrpivi izvor spasenja, iz kojega svatko od nas, grješnika, može crpsti. Ako nam je u Isusovoj smrti Bog očitovao svoju uzvišenu ljubav, onda i mi, preporođeni u duhu Svetomu, možemo i moramo ljubiti jedni druge.[8]

U središtu današnje liturgije je otajstvo križa. U toj liturgiji tišina je prvi element koji treba biti zamjetljiv. Tišina kao odgovor na otajstvo Božje ljubavi pokazane u križu i umiranju Božjega Sina. To pokazuje i jedinstveni početak obreda: svećenik slavitelj s poslužiteljima u crkvu ulazi u tišini te se prostire pred oltarom. Liturgija riječi, sa središnjim tekstom muke Gospodnje iz evanđelja po Ivanu, ‘protumačena’ je obredom klanjanja križu. Čin otkrivanja križa naviješta Isusovu riječ s križa “Dovršeno je”: u križu je dovršena objava Božjega spasenja. Otkrivanje križa nema za cilj ‘pokazivanje’ križa nego ‘objavljivanje’ otajstva križa. Kristova smrt otkriva i objavljuje križ u novome svjetlu. Po prorocima navještena riječ o spasenju, koje dolazi kroz trpljenje pravednika (prvo čitanje iz knjige proroka Izaije) sada postaje stvarnošću. Otkrivanje križa svojevrsni je ‘sakrament’ u kojem nam se otajstvo spasenja pokazuje očitim u smrti na križu. S križa je skinut veo – kao i s našeg vjerničkog gledanja. Križ više nije mjesto trpljenja. On je mjesto pobjede i spasenja. To je pashalna dimenzija Velikog petka. Pasha Kristove muke i smrti. Obredom pričesti, kojim se zaključuje liturgija Velikoga petka, ne smije Velikom petku oduzeti središnjost otajstva križa.[9]

Kršćanin započinje svoj dan, svoje molitve, svoj posao znakom križa, “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Krštenik posvećuje dan slavi Božjoj zazivajući milost Spasiteljevu, koja mu omogućava da kao sin Očev djeluje u Duhu Svetom. Znak križa jača nas u napastima i u poteškoćama.[10]

Božju ljubav možemo razapeti i probosti svojom ljudskom zloćom. Ali je ne možemo uništiti! Ona će uskrisiti![11]

[1] Usp. Ivan ŠAŠKO, U noći oko podneva nalik Ljubavi, u: Živo vrelo, 25 (2008.) 3, 23.

[2] Usp. Željko TANJIĆ, Čvrsto stoji križ, u: Živo vrelo, 26 (2009.) 3, 35.

[3] Usp. Nenad MALOVIĆ, Od patetike cjelivanja križa prema savršenstvu ljubavi, u: Živo vrelo, 31 (2014.) 3, 38.

[4] Usp. Slavko SLIŠKOVIĆ, Smrt za život svijeta, u: Živo vrelo, 28 (2011.) 4, 26-27.

[5] Usp. Katekizam Katoličke Crkve (dalje: KKC), br. 1505.

[6] Usp. Ivica Raguž, O patnji i ljubavi, u: Živo vrelo, 27 (2010.) 3, 31.

[7] Usp. Pero VREBAC (ur.), Franjevački izvori, Sarajevo – Zagreb, 2012., 639.

[8] Papa Franjo, Papa Franjo o svetom trodnevlju (24.3.2016.), u: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=63861 (24.3.2016.).

[9] Usp. Ante CRNČEVIĆ, Vazmeno trodnevlje – tri trenutka jednoga Dana, u: Živo vrelo, 24 (2007.) 3, 5.

[10] KKC, br. 2157.

[11] Milan ŠPEHAR, Susret Božje ljubavi i čovjekove zloće, u: Živo vrelo, 24 (2007.) 3, 25.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *