Velika subota

Na Veliki Petak nije bilo Euharistije – samo pričest s Tijelom Kristovim od Euharistije Velikog Četvrtka. Na Veliku Subotu nema liturgije uopće. Liturgija ove večeri jest bdijenje – priprema na ulazak u slavlje Uskrsnuća našeg Gospodina. To je liturgija Uskrsa.

Na Veliku Subotu pristupamo misteriju. Danas razmatramo Isusa, tamo u grobnici, mrtvog. U toj grobnici, mrtav je, točno onako kako ćemo svi mi biti mrtvi. Nije lako razmišljati o umiranju, a još je teže razmišljati o bivanju mrtvim. Imao sam blagoslovljeno iskustvo prisustva umiranju nekoliko ljudi, dolaska u bolnicu kratko nakon što je netko umro, prisustva na autopsiji, te molitve sa studentima medicine nad doniranim tijelima u učionici topografske anatomije. To su bila moćna iskustva jer su me dovela do susreta s misterijem same smrti. Smrću život završava. Disanje staje i u trenutku prestaje život te osobe. Zatim, u nekoliko sati, tijelo postaje vrlo hladno i beživotno – dramatični dokaz našoj svijesti da ta osoba više ne postoji. Sve što je ostalo jest ta raspadajuća ljuska koja je nekad posjedovala život.

Strah od smrti naš je najveći strah. Sve ostalo čega se bojimo, svaka borba koju imamo, jest neki okus ili jezivi pristup iskustvu gubljenja života. Taj je strah odgovoran za toliko naših požuda i pohlepa, toliko našeg poricanja i oholosti, toliko našeg glupavog vapaja za moći, toliko našeg grozničavog i tjeskobnog djelovanja. To je ta neizbježna stvarnost s kojom ćemo se svi suočiti. Nema dovoljno vremena, novca, radosti, ispunjenja, uspjeha. Naša fizička ljepota i snaga, naša umna moć i okretnost, sve što imamo i koristimo da bismo se definirali, s vremenom nam umiče. Naši su životi ograničeni. Naše postojanje, u svakom smislu kako ga možemo shvatiti, ide prema kraju. Svi mi umiremo. U jednom trenutku sve što će ostati od nas jest raspadajuće tijelo.

Danas je dan kada trebamo trezveno maknuti naočnjake koji skrivaju naš pogled na misterij smrti i na naš strah od nje. Smrt je vrlo stvarna i njezin pristup ima veliku moć u našim životima. “Dobra vijest” koju ćemo slaviti nema stvarnu moć u našim životima ako se nismo suočili sa stvarnošću smrti. Razmatrati Isusovo tijelo, u toj grobnici, jest pogledati našoj smrti u lice, i to je priprema za slušanje Evanđelja s nevjerojatnom radošću. Da smo sačuvani od krajnje moći grijeha i same smrti, dolazi nam kao velika utjeha, kao ogromno oslobođenje. Ako Isus živi, ti i ja živimo! Misterij smrti, kojeg razmatramo danas, bit će svladan – živjet ćemo zauvijek!

Današnje razmišljanje vodit nas Uskrsnom bdijenju. Ove noći zajednice cijelog svijeta okupit će se u tami, tami koja predstavlja sve o čemu smo razmišljali danas.

Bog koji nas je stvorio, koji je Izabrani narod izveo iz ropstva, uzdignuo je Isusa od mrtvih. Možemo se radovati što smrt nema konačnu pobjedu nad nama. Zatim slavimo Uskršnje sakramente Krštenja, Potvrde i Euharistije. Večeras slavimo našu vjeru – što smo kršteni u Isusovu smrt kako bismo s njim baštinili život vječni.

Dok motrimo Isusovo tijelo u grobu danas, i dok razmatramo misterij naše smrti, pripremamo naša srca na primanje Dobre vijesti života. Znamo da će grobnica biti prazna i ostati prazna zauvijek kao znak da naši životi neće zaista završiti, nego će biti preobraženi. Jednoga dana, svi ćemo počivati u zagrljaju Isusa, koji zna našu smrt i koji priprema mjesto za nas u vječnom životu. Naše razmišljanje na ovu Veliku subotu i naša anticipacija slavljenja dara života večeras i sutra, može našim životima donijeti neizmjeran mir i radost, snažnu slobodu i životnost. Ako zaista vjerujemo da smrt nema stvarnu moć nad nama, možemo ići svaki dan sa hrabrosti i slobodom, u milosti koja nam se nudi – dati naše živote u ljubavi.

Braćo: zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! (Rim 6, 3-11)

Andy Alexander, SJ [Creighton University]

Prijevod:

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *