Život poslije života

Prođe još jedan Uskrs. Za nas koji vjerujemo u Trojedinog Boga, najveći blagdan u godini. Na papiru i teoretski – nema sumnje; no u praksi, u našim srcima? Znamo li uopće što smo slavili? Život poslije života. S Kristom u središtu. Za nekoga tko zna da postoji život poslije života i da je daleko bitnije kako će izgledati taj drugi život nego ovaj, očekuje se da će sve svoje sile i snage, razum, srce i volju usmjeriti na to kako da postigne taj život poslije života. Ipak, promatrajući stanje u svijetu danas, čini se da je jako sumnjiva ta naša vjera u život poslije života. Čini se da glavni razlog manjkavosti življenja onako kako to Gospodin od nas traži leži u manjku vjere. Mi bismo sve htjeli dokazati, opipati i osjetiti. Htjeli bi Bogu dati definiciju, svesti ga na dobre osjećaje, uokviriti i omeđiti u naše granice. Bilo bi još super kad bi nam se mogao, prije drugog dolaska, malo pokazati u ljudskom obličju i tako nam učvrstiti vjeru. No poslušajmo što kaže sv Bonaventura: “Koju bi vrijednost imala tvoja vjera da ti se Isus vidljivo ukaže?”

Vjerujem da bi rijetki ocijenili normalnim ponašanje na sahrani koje uključuje smijeh, radost, slavu i zahvalnost Bogu što je napokon pozvao dušu k sebi u svoj zagrljaj. Prvi puta kada sam vidio blagu radost na sahrani bilo je kada sam prvi put bio na sahrani jedne sestre klarise. Druge dvije sestre koje su je ispraćale na grobu imale su taj izraz lica – blagu radost – koji daje naslutiti da one zaozbiljno shvaćaju život poslije života, uistinu, zaručnica je napokon stigla k zaručniku, zar to i nije bio cilj života? Zašto onda žalost? Istina, da mi sutra umre neka bliska osoba možda bi prizor bio sličniji slapovima Niaggare nego ponašanju sestara klarisa. Zašto, ako vjerujem u Uskrs? Je li u pitanju slaba vjera ili nešto drugo? Ukoliko osoba ne završi barem u čistilištu žalost je opravdana, no to ionako ostaje nepoznanica. A uvijek se nadamo najboljem.

Nekako kao da se danas trudimo dokazati da Bog postoji, ubijajući se od uvjeravanja drugih da ima gore jedan koji te gleda, ljubi, voli i koji hoće da mu se otvoriš, umjesto da se mi, koji smo toga svjesni, otvorimo Bogu, dopustimo da nas gleda, ljubi i voli, da vršimo što On hoće na način na koji to On hoće. Tako radeći Bog djeluje kroz nas i kad se najmanje nadamo i kad smo najmanje svjesni. Nastanimo Boga u svoje srce, pa nećemo morati drugima objašnjavati da On postoji, nego će ga drugi sami prepoznati u nama. Što je to vidjela sv. Klara u sv. Franji ako ne Raspetu Ljubav, ako ne život poslije života?

Bog može nevjerojatno silno djelovati preko nas u okolini u kojoj se nalazimo, ali je potrebno da mu dopustimo da zaživi u nama. Upoznajmo sebe u Božjem svjetlu i krenimo popravljati svoju kuću koja se ruši, baš kao što je sv. Franjo popravljao sebe, a tako onda i Crkvu. Polazna točka je moj odnos s Bogom. Sjećamo se iz Biblije – i mi imamo brvno u oku koje neće samo od sebe nestati, valjalo bi zasukati rukave. Neće me Bog pitati, kad nakon smrti stanem pred Njega, što su mi sve drugi učinili za života. Pitat će me što sam ja drugome učinio, a što će tada biti? “Pitam se što ću reći, kad se budemo gledali, oči u oči, ja i ti? Što ću tada reći?”