Prve tri su najvažnije

„Prve tri su najvažnije.“ Zaista jesu. Hvala Bogu da čovjek prve tri ne dobije samo jednom u životu jer onda ne bi imao prilike ispraviti sve svoje gluposti. Bog je onaj koji uvijek iznova daje prilike. Nakon što čovjek u životu proba sve, Bog mu ponovo daje priliku. Često je i pitanje: „Vjeruješ li u sudbinu?“ To je pitanje ipak nevažno. Je li u pitanju sudbina ili slučajnost nije toliko važno. Važno je znati da je Bog onaj koji je providio, ponudio, osigurao, ojačao, a kako pismo kaže, i proslavit će.

Ljudi, odrasli, često zreli i formirani, dolaze u postulaturu slijediti Božji put. Očekivanja su uvijek različita. Ponekad poletna, oduševljena, a rjeđe flegmatična, no očekivanja uvijek postoje. To tako mora i biti. Nitko valjda ne bi iz korijena promijenio svoj život i onda ništa ne očekivao od onoga za što se promijenio. Razlozi su također uvijek različiti – pokoje obraćenje, poneki tradicionalizam, nekada molitvena zajednica, a nekada i izgled habita. Školovanje ili radno iskustvo, siromašni ili bogati, mirni ili vatreni, mlađi ili stariji…

Teško je samo zamisliti profil svih ljudi koji su ušli u postulaturu i koji su svoje „nove prve tri“ započeli tamo. Tako se uvijek iznova formira nova zajednica postulanata. I tako skupina zrelih i iskusnih ljudi ponovo ima priliku formirati se. Imaju ponovo priliku biti djeca. Gotovo da učeći nove molitve uče iznova govoriti, a živeći samostanski dnevni ritam uče hodati. Dobiju novog oca, dobiju nove prilike potpuno besplatno. Ponovo dobiju vremena. Dobiju novu obitelj. Novu braću. Dobiju zaista beskrajno novih poticaja, prilika i mogućnosti. Prekrasno je što nikada nitko nije vezan. Uvijek je svatko slobodan otići. Svatko ima i prilike pogriješiti. Svatko ima prilike isprobavati i u samostanskom životu nove stvari, čak i nakon što ponekad iziđe iz okvira.

I tako gledajući te formirane ljude, a ustvari djecu, svatko jednostavno mora pomisliti i povjerovati da to nije čovjekovo djelo. Svatko mora vidjeti da u čovjeku uvijek postoji ono djetinje koje je Bog očuvao da bi mogao dati novu priliku. Pratiti Isusa Krista tragovima svetoga Franje je ono za što se postulant priprema, a kako je početak najvažniji, i kako se čovjek vraća svojim ishodištima ta je godina izrazito važna za čitav svećenički život. Na kraju, kad se razmotri o pitanju kasnijeg zvanja, ono je sasvim nevažno. Nije li Bog onaj koji poziva čovjeka kada on želi i nije li Bog onaj koji poziva upravo onoga kojemu je najviše potreban i onoga koji je najviše potreban? Može se samo reći Bogu hvala i nastaviti odgovarati na Božji poziv.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *