Sveti Ivan XXIII. – papa koji je pokrenuo Crkvu

Danas govoriti o obnovi Crkve nakon Drugog vatikanskog koncila čini se nemoguće bez, sada već proglašenog, svetog Ivana XXIII. Papa Dobri kako su ga nazivali, papa je dvadesetog stoljeća koje je obilježeno teškom krizom čovječnosti uslijed velikih svjetskih ratova. Što je mogao učiniti Papa Ivan XIII.? U čemu je njegova veličina i koja je bila njegova uloga u Crkvi  20-og stoljeća, no ne samo u Crkvi nego u svijetu i društvu općenito? Kako je Papa Ivan XXIII. razbudio Crkvu i ušao u dijalog sa svijetom kojemu je trebalo približiti poruku evanđelja? Htio bih ovim tekstom ukratko približiti lik i djelo ovoga velikana i uputiti na njegovu važnost i djelovanje za Crkvu i društvo.

[1]Sveti Ivan XXIII. rodio se u selu Sotto il Monte u pokrajini Lombardija 25. studenog 1881. Istoga dana roditelji su ga donijeli u crkvu i krstili ga te mu nadjenuli ime Angelo Giuseppe. Angelo je bio četvrto dijete u obitelji Roncalli te prvo muško dijete od ukupno trinestero djece koliko su ih imali. Angelo već u desetoj godini osjeća poziv da služi Bogu kao svećenik te odlazi u dječačko, a kasnije i bogoslovno sjemenište gdje ostaje sve do 1900. godine, nakon čega odlazi u Rim na studij teologije. Za svećenika biva zaređen 10. kolovoza 1904. nakon što je odslužio vojni rok. Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu postaje tajnik biskupu Giacomu Radini-Tedeschiju i profesor crkvene povijesti u sjemeništu. Nakon smrti biskupa Tedeschia, Angelo je regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik a zatim i kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. 1920. godine ga postavlja za predsjednika misijskog apostolata za Italiju. U međuvremenu upoznaje kardinala Achillea Rattija koji je kasnije postao papa Pio XI. i koji ga imenuje biskupom na svetkovinu sv. Josipa 1925. Zatim postaje Apostolski vizitator u Bugarskoj a kasnije i Apostolski delegat u Turskoj i Grčkoj. Već tada se na poseban način zauzimao za približavanje ostalim krščanima, napose „pravoslavnoj braći“. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomaže brojnim židovima koji su bježali od progona. 1. siječnja 1945. godine papa Pio XII. postavlja ga za nuncija u netom oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije, 15. siječnja 1953., papa Pio XII. imenuje ga kardinalom a potom i patrijarhom Venecije što je trebao biti častan umirovljenički položaj. No, Venecija nije bila njegova posljednja postaja.

Nakon što je u listopadu 1958. umro papa Pio XII., kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Između pedeset i jednog kardinala koliko ih je sudjelovalo na konklavama za nasljednika Pija XII., 28. listopada, nakon jedanaest krugova glasovanja za nasljednika svetog Petra izabran je Angelo Roncali, kardinal i patrijarh Venecije koji uzima ime Ivan XXIII. Izabran je kao takozvani prijelazni papa i papa kompromisa (bio je u 77. godini života). Međutim, Ivan XXIII. još je uvijek imao tjelesne i duhovne snage te bogato životno iskustvo pa je tako djelovao kao papa koji je imao velike vizije te je hrabro sazvao Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.) samo tri mjeseca nakon izbora za papu i time nepovratno usmjerio i osposobio Crkvu za suvremeno doba.

Za vrijeme svoga pontifikata Ivan XXIII. izdaje dvije enciklike koje su bile usmjerene na situaciju u svijetu, napose onu socijalnu (Mater et Magistra) te poziv na mir (Pacem in terris). Uvijek ga je krasila neposrednost i srdačnost. Osvojio je svijet svojom dobrotom, jednostavnošću i smislom za humor. Umro je na Duhovski ponedjeljak 3. lipnja 1963. u osamdesetdrugoj godini života. Ni jedan papa do njega nije bio toliko voljen od naroda. Još za njegova života vjernici su mu dali znaziv Dobri papa.

U pomalo tjeskobnu ozračju povijest je iznjedrila u krilu katoličke Crkve papu Ivana XIII. iz čijega života možemo uočiti da je bio posve svjestan društveno – povijesne uspavanosti Crkve. S druge pak strane treba napomenuti da su interesne sfere u intelektualnom pogledu Ivana XXIII. bile usmjerene na povijest. On kao svećenik, kardinal, a kasnije i kao papa, održavao je svoju ljubav prema povijest. U njegovom govoru Gaudet Mater Ecclesia[2] ponavlja kako je povijest učiteljica života, a „U središtu povijesti i života uvijek je Isus Krist.“[3] Po toj liniji je papa Ivan usmjeravao buđenje crkvene svijesti o samoj Crkvi u sebi, ali i položaju Crkve koji je imala prema svijetu i društvu. Bio je svjestan da će buđenje Crkve iz njezine uspavanosti tražiti puno napora u pogledu „promjene mentaliteta, težnje i predrasude svih onih koji iza sebe imaju prošlost. Trebat će na neki način ispitati sve što su vrijeme, predaje i običaji htjeli unijeti u povijest i time se postaviti nad zbilju i istinu“.[4]

Način života Ivana XXIII. uvelike je bio nadahnut crkvenim ocima i tradicijom koji su bili sigurni putokazi k Isusu Kristu, odakle je nadahnuto probudio već dugo uspavane duhove u Crkvi. Bio je svjestan, upravo iz svojih iskustava i promišljanja o povijesti, da je Crkvi potreban poziv na obnovu, poziv na svetost. To buđenje Crkve za Ivana nije značilo prekid s prošlošću i nasilno odbacivanje onoga starog već otvaranje Crkve, takozvano „ažuriranje“, povratku izvorima tradicije. Papa koji je, kao što sam već spomenuo, trebao biti tek prijelazni papa, u svojem je kratkom pontifikatu uspio protresti Crkvu i posvijestiti joj njeno pastoralno usmjerenje.

S pontifikatom Ivana XXIII. najčesšće se veže sazivanje Drugoga vatikanskog sabora i to s razlogom. No, ono na što sam htio obratiti pozornost jesu upravo Ivanovi ciljevi i vizije prilikom pripreme da navijesti nakanu sazivanja Sabora: „posadašnjenje izvorne nauke kako bi je mogao shvatiti suvremeni čovjek, program pročišćenja lica Crkve kako bi nanovo postala identična sebi u sve većoj vjernosti Kristu, odgovor Crkve na temeljne potrebe povijesti, a poglavito mira.“[5] Ivanov pogled na cjelokupnu povijesnu zbilju nije ostao tek program, već zbiljski proživljavana životna čežnja. Koliko je zbilja uspio utažiti tu čežnju, prosuđuju i prosuđivat će još dugo generacije nakon njega.

[1] Životopis je najvećim dijelom pisan po knjizi: Christian Feldmann, Ivan XXIII. Njegova ljubav – njegov život, Zagreb, 2002.

[2] Gaudet Mater Ecclesia  – Raduje se majka Crkva. Govor Svetog Oca Ivana XXIII. u prigodi otvaranja Drugoga vatikanskog sabora 11. listopada 1962.

[3] Usp. IVAN XXIII., Gaudet Mater Ecclesia – Raduje se majka Crkva, u: Crkva u svijetu, 47 (2012.) 4, 532.

[4] Giancarlo ZIZOLA, Utopija Ivana XXIII., Zagreb, 1977., 374-375..

[5] Giancarlo ZIZOLA, Utopija Ivana XXIII., Zagreb, 1977., 272.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *