Povijest jedne duše – sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica

Život koji je htio biti tako velik, sjajan, svršio se sa 24 godine u siromašnoj bolnici karmela, u šutnji, općenito nepoznat. Postavlja nam se pitanje u čemu je Terezija uspjela? Je li štogod promijenila?  Je li koga promijenila? Je li promijenila barem samu sebe?

Čitajući njezin životopis vidimo da je u ovih 20 godina kako je i sama opisala bila tvrdoglava, ohola, ukočena, preosjetljiva beba. Ostala je ista kakva je bila u staroj kući u Buissonetsu. Svaki čas, kod svake geste, kod svakog čina poslušnosti, kod svakog odricanja, kod svakog djela ljubavi nalazi samu sebe i u sebi iste sklonosti koje treba nadvladati. Prihvatila je svoju fizičku slabost i morala se zadovoljiti s tim da bude jedna od onih koji ljube bez djelovanja. Možemo reći da je i u svom duhovnom svijetu slijedila taj isti razvoj. Poslušala je Evanđelje i vršila ljubav prema bližnjemu iz ljubavi prema Bogu. Ta ljubav joj je i objavila ono što mi uistinu jesmo i kako smo nesavršeni, kako se ne možemo usavršiti te da smo duboko ukorijenjeni u egoizmu koji nesvjesno pokreće sve naše geste. Ona je na taj način naučila upoznati samu sebe i ne uzdati se u sebe. Naučila je da prava veličina i svetost koja vrijedi u očima Božjim jesti predati se, uzeti se takav kakav jesi, podnositi sam sebe!

Sigurno je velika bol biti zločest, biti ružan, okrutan, sebičan, osjećati se neizlječivo zlim, ali to još nije ništa, veliki grijeh, jedini, jest to sebi sakriti, lagati samome sebi. Kada se priznamo zlim, pokažemo Bogu svoju nemoć, svoje ništavilo, to je dosta da se od nas može načiniti svetac. Tako i Terezija kada je spoznala sebe piše jednom svom bratu riječi koje se mogu pričiniti kao dosta otrcane ali su duboke misli, proživljene i pune iskustva: ”Moj brate, kako je dobrota i srdačna milosrdna ljubav malo poznata. Istina je da se to blago može uživati samo ako se ponizimo, ako priznamo svoje ništavilo, a eto to je ono što mnoge duše neće učiniti.” Na drugom mjestu opet piše: ”Ja se ne čudim više ničemu. Ne žalostim se ako vidim da sam sama slabost. Baš protivno, ja se hvalim tom slabosti. Svaki dan očekujem da ću otkriti u sebi novih slabosti. Svaki dan očekujem da ću otkriti u sebi novih nesavršenosti. Priznajem da mi to svjetlo o mojem ništavilu čini više dobra nego svjetlo o vjeri.”

Prema njezinom mišljenju trebalo je da sv. Petar tri puta zataji Isusa da taj prvi ribar duša na sebi iskusi što čovjek može bez Božje pomoći i da može pokazati svojoj braći slabost ljudskih sila.

Tu nam se sada postavlja pitanje je li to dosta? Želi li se reći da nisu potrebna djela te da ni borba nije više ništa i ne vrijedi ništa? Treba se boriti, kaže nam Terezija, boriti do kraja makar i bez nade da ćemo pobijediti, makar i s potpunim porazom, do kraja! ”Borimo se bez popuštanja, makar bez nade da ćemo dobiti bitku! Nije važan uspjeh! Samo naprijed, bili ne znam kako umorni od bitke! Nemojmo reći: ”Kod te duše neću više ništa postići. Ona ne razumije. Treba ju pustiti.” To bi bio kukavičkluk. Treba izvršiti svoju dužnost do kraja! „

Kao odgajateljica novakinja, jednoj novakinji koja je bila malodušna zbog svojih nesavršenosti je rekla: „Vi me podsjećate na malo dijete koje još ne zna hodati. Želite se popeti na vrh stuba ali uzalud, uvijek padnete natrag pri svakom pokušaju. Pa dobro, i budite takvo djetešce. Vježbajući se u svim krepostima dižite vazda svoju malu nogu, da se uspnete na stube svetosti i ne umišljajte sebi da ćete se sami uspeti makar na prvu stepenicu. Ne! Ali dobri Bog ne traži od vas ništa do dobre volje! Put nećete prevaliti vi, nego on. S vrha tih stuba gleda vas on s ljubavlju. Pobijeđen vašim uzaludnim naprezanjem brzo će sam sići, uzeti vas u naručaj i ponijeti vas, ali ako prestanete s dizanjem nožice, ostavit će vas dugo na zemlji.“

Prema tome, ono što vrijedi nije pobjeda, nego srčanost kojom smo se borili.

To je taj „mali put“, „put djetinjstva“ o kojem se mnogo govorilo. Ići jednostavno, prihvatiti da smo slabi, pobijeđeni, da prihvatimo to da smo pogriješili, sagriješili. U svom siromaštvu ponizno se truditi premda je to nastojanje bijedno i nemoćno iako znajući unaprijed da smo pobijeđeni, ali Bog neće vidjeti ni poraza ni grijeha, nego samo nastojanje! Ostati malen znači priznati svoje ništavilo. Isto tako biti malen ne znači postati malodušan radi svojih pogrešaka. Djeca često padnu, ali su premalena i ne mogu se jako raniti. Stoga jedini put jest predati se u naručje svoga oca. Na taj način Terezija nam oživljuje, nanovo otkriva nešto što je zaboravljeno kroz vjekove, Kristov savjet:  ”Postati nanovo mala djeca.” Djeca kakva je Krist zvao k sebi i dao za primjer apostolima.

Poruka sv. Male Terezije zbilja je široka i općenita. Odnosi se na nas sve – vječne grešnike koji očajno misle da su neizlječivi, ali neprestano se dižu i jačaju ali i neprestano padaju. Tako sve do dana kad umorni od svoje bijede, umorni od Božje šutnje odbace jaram i kažu da je besmisleno boriti se i da je nemoguće da se poprave. I tako napuštaju bitku, ne shvaćaju da se od njih traži samo pouzdanje. Toj beznadnosti Terezija nam donosi odgovor i lijek. Ne traži da ozdraviš, prihvati se takav kakav jesi, podnosi se, bori se. To je dosta. Bog ne traži savršenost, nego samo zahtijeva da se trudimo oko savršenosti. Samo to je svetost – nastojanje. Svetost je na dohvatu i najružnijemu, najpokvarenijemu.

”Bog ne treba naših djela, nego samo našu ljubav.” i ”Ako ste takva kukavica da ne možete podignuti nit konca i ako to ipak učinite iz ljubavi prema Isusu, imate više zasluga nego kad biste izvršili mnogo veće djelo u času revnosti.” – govori nam Terezija.

Jedna od veoma zanimljivih rečenica, doduše pomalo smiješna, no rečenica koja nam može uvelike pomoći i koju bismo trebali imati pred očima jest: ”Dragi Bog zna slabo računati. On ne zna dobro aritmetiku. Sigurno je da Bog ima sve savršenosti, ali ja bih se usudila reći da u isto vrijeme ima i jednu veliku slabost, a to je da je slijep. Ima jedna znanost koju on ne pozna, a to je – račun.” Zato dalje s pesimizmom i strahom, a još dalje s ohološću i s računanjem koliko je dobitaka a koliko gubitaka. Učinio si nešto zla, da, ali učinio si i nešto dobro! Izvršimo što možemo! Nemojmo očajavati! Bog više voli naše ponizno, nemoćno nastojanje nego ohole uspjehe. Samo je jedno sredstvo kojim možemo prisiliti dragog Boga da nas ne osudi, da nas uopće ne sudi, a to je da dođemo pred njega s praznim rukama.” Terezija svojim ”malim putem” donosi ljudima radosnu poruku mira, vedre pobožnosti pune pouzdanja u vrijeme kada srca ljudi sve više očajavaju, osjećaju da su nepopravljiva, kada ljudi postaju umorni i neće da se bore protiv nemogućega. Tako nam poručuje da ne budemo malodušni, malodušnost predstavlja kao oholost, potiče nas da se trudimo, borimo i protiv nemogućega pa da i budemo pobijeđeni, jer to ionako nije važno, važno je naše nastojanje. Tu iščitavamo poruku radosti, optimizma i pouzdanja. Sloboda može iščeznuti ali sloboda ostaje spašena. Zlo više nije na snazi.

Možda sad bolje razumijemo neke Terezijine riječi koje nam se na prvu čine nekako klimave i teško objašnjive.

Jednom prilikom rekla je jednoj novakinji koja se žalila kada misli na sve ono što mora steći u životu. Terezija je potiče da radije govori izgubiti! Izgubiti tvrdoglavost koja uvijek teži za pobjedom, bijes kojim bi htjeli do zasluga, izgubiti pouzdanje u same sebe, nagomilavanje zasluga. Izgubiti oholost. ”Vi biste se htjeli penjati na goru a dragi Bog želi da silazite. On vas čeka u plodnoj dolini poniznosti. Poniznost je istina!” Te joj misli ostaju sve do časa njene smrti. Rezimira svoj život i govori: ”Da, čini mi se da sam uvijek tražila jedino istinu. Da, ja sam shvatila poniznost srca. Tražila sam istinu i shvatila poniznost.”

Jednom ju je netko pitao da li se mnogo morala boriti da se svlada i pobijedi samu sebe na što ona odgovara: ”O, to nije to!” Govori nam da se ona manje borila da pobijedi samu sebe a više da se upozna. Kad je spoznala da je slaba i pogrešiva borila se da se uzme takva, bez oholosti, i da se u tom stanju pokaže Bogu. Jedan suvremeni pisac o 750. obljetnici škapulara govori da je ”Ona upravo po tome sveta, a ne po svojem savršenstvu.” A ono što mi danas možemo iz toga zaključiti da je to svetost koja je na dohvatu svima nama i našim rukama. To bi bilo Terezijino tumačenje poniznosti, koja nema ništa od one ”čedne izvještačene volje” u kojoj je bitno da ušutkamo oholost i ne upoznamo sebe.

Terezija kaže:  ”Čini mi se da je poniznost istina. Ne znam jesam li ponizna, ali znam da u svemu gledam istinu.” Na to joj kažu: ”Vi ste svetica.” – ”Ne, ja nisam svetica. Ja sam posve mala duša, koju je dragi Bog obasuo milostima. Ne mogu reći da me dragi Bog vodi putem poniženja. Ne, on je zadovoljan s tim da me ponizi u dubini moje duše.”

I tako je Terezija, par dana prije smrti novakinjama i sestrama koje su je pitale pod kojim će je imenom zazivati kad bude u nebu odgovorila riječima koje su sadržaj njezina života, njezine misli, njezina polaganog i raspetog otkrića same sebe i istine: ”Zvat će me MALA TEREZIJA.”


1 Comment

  1. Pod Gora

    Prekrasan osvrt.. knjigu još nisam pročitao ali ću 🙂

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *