Opomene sv Franje: V. Neka se nitko ne oholi, nego neka se hvali križem Gospodinovim

Gledaj, čovječe, na koliku te je uzvišenost postavio Gospodin, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina i na njegovu priliku s obzirom na duh (cfr. Post 1, 26). A svi stvorovi pod nebom služe svome Stvoritelju, poznaju ga i pokoravaju mu se bolje nego ti. Pa ni zlodusi ga nisu razapeli, nego si ga ti s njima razapeo i još ga razapinješ naslađujući se u opačinama i grijesima. Čime se, dakle, možeš hvaliti? Jer, kad bi bio toliko oštrouman i mudar da bi imao sve spoznanje(1Kor 13, 2) i kad bi znao tumačiti razne jezike (1Kor 12, 28) i oštroumno istraživati o nebeskim stvarima, s ničim se od toga ne bi mogao hvaliti; jer je jedan zao duh o nebeskim stvarima znao, a i sada znade o zemaljskim, više od svih ljudi, ma i postojao koji čovjek koji bi od Boga primio posebnu spoznaju najviše mudrosti. Slično, kad bi bio ljepši i bogatiji od svih, kad bi i čudesa činio da bi i đavle izgonio, sve ti je to strano i ništa ti ne pripada, pa se ničim od toga ne možeš hvaliti; nego se možemo hvaliti ovime: svojim slabostima (2Kor 12, 5) i da svakog dana nosimo križ Gospodina našega Isusa Krista (usp. Lk 14, 27).

U svakako najpoznatijoj popularnoj knjizi o svetom Franji, Vječnom zaljubljeniku, stoji rečenica: “Pravi je franjevac uvijek više čovjek srca nego čovjek razuma!” U skladu s petom opomenom prije bih rekao ovako: “Pravi je franjevac čovjek koji nema čak ni srce!”

Prva asocijacija na svetog Franju i franjevce uvijek je pojam siromaštva. Često ćemo čuti i optužbe da smo tu uzvišenu krepost, tu zaručnicu svetog našeg oca Franje, kako je sam jednom rekao, zaboravili. Istina, mnogi se i nisu pretrgli previše da je steknu. No griješimo ako stavljamo isključivo naglasak na izvanjskom siromaštvu. Griješimo također ako i zanemarujemo izvanjsko siromaštvo i stavljamo naglasak samo na duhovno, kako to isto mnogi rade. Franjo u većini opomena onda govori braći o pravom, uzvišenom, nutarnjem neimanju ničega jer podrazumijeva već ono izvanjsko siromaštvo. On vrlo dobro zna da je teško ostvariti unutarnji mir, a oko tebe bjesni rat, još teže je cijelog sebe predati Bogu, a biti navezan na stvari, mjesta ili ljude. Isto je i sa svetim siromaštvom. Dokle god bilo što imam, nisam siromašan, a put franjevca je ne imati ništa!

Koliko puta smo čuli u Evanđelju: “Tko se ne odrekne samog sebe ne može biti moj učenik.” Ta rečenica tako često pokraj nas prolazi bez ploda. Nelogična je, samim time i teško shvatljiva. Razumljiv je onaj dio odreći se materijalnog. To rade i pripadnici drugih religija kako bi suosjećali s onima koji nemaju materijalnih mogućnosti. Razumljivo je da ne budemo navezani na ljude, to također čine i pripadnici drugih religija kako bi lakše dostigli nepomućeni mir, ali tu sada ostajem ja! Ja imam sebe, svoje tijelo, svoje talente, svoja saznanja, u konačnici i svoje srce. Na to Franjo u spomenutoj opomeni govori: “sve ti je to strano i ništa ti ne pripada, pa se ničim od toga ne možeš hvaliti.” To ne znači prezreti svjetovno, o nikako. Mnogi su upadali u to krivovjerje govoreći da je ono na svijetu od đavla. Ne! To znači priznati da ja nemam ništa na ovom svijetu! Kako to moćno zvuči! JA NEMAM NIŠTA! Odijelo koje je na meni nije moje već pripada siromahu, stvar koju imam nije moja već pripada cijelom svijetu. U konačnici to malo razumskih darova koje imam nisu moji, već mi ih je Bog dao. Kako mi ih je dao tako mi ih može i oduzeti.

Ljudima koji su rođeni bolesni Bog nije dao da mogu razumski zaključivati, a opet toliki imaju puno veću vjeru nego mi koji smo sposobni čitati ovaj tekst! Njihova vjera će u dan onaj biti više na cijeni nego sva naša razumska hvalisanja, jer, opet bi rekao sveti Franjo: “Čovjek vrijedi koliki je pred Bogom i ništa više!” Čime da se onda hvalim? Znanjem – već se jedan anđeo time hvalio pa je pao u pakao. Time što imam zdrav razum – imali su ljudi i prije dvije tisuće godina pa su onoga koji ih najviše voli razapeli. Na kraju – ni srce koje mislim da imam nije moje. Zvuči malo preapstraktno? Pojednostavit ćemo: Onu slast koju mi nekada Bog da u molitvi, nisam ja stekao, nego je njegov dar. Kada me neki brat (a pod tom riječju podrazumijevam sve ljude svijeta) povrijedi, nemam na temelju čega tražiti osvetu jer moje srce i osjećaji cijeli pripadaju Bogu! Od njega ćemo onda tražiti i utjehu jer smo zapravo cijeli njegovi! Priznajmo i bilo bi nam puno lakše da se u jeku zaljubljenosti u nekoga uspijemo prisjetiti kako ti naši osjećaji zapravo trebaju biti na službu Bogu, a ne mojim sebičnim prohtjevima. 

Nego što je onda baš vlastito naše, čime se možemo hvaliti? Svojim slabostima jer to je jedino što mi posjedujemo, jedino što nije od Boga, nego od nas. I još nečim: križem Gospodina našega Isusa Krista jer njegov križ nam je Bog dao da možemo postići spasenje. Ostalo: stvari, znanje, djela, osjećaji, pa čak ni srce nisu naši! Franjo nas potiče da se toga svega odreknemo i da postanemo ljudi koji nemaju srca jer su svjesni da i to srce koje imaju nije njihovo nego Božje! Tek tada ćemo na ispravan način koristiti sve stvari, voljeti ispravno sve ljude, voljeti ispravno sebe, voljeti ispravno i Boga znajući da ja nemam ništa: ni bračnog druga, čak ni sebe, nego je sve Božje! Tek tada ćemo biti, kako Šenoa pjeva “svoji” jer priznajemo da smo Božji. Zbog tog Vlasnika svega moga onda ću i razvijati dobar odnos sa svakim čovjekom kojega mi je Bog dao, unaprjeđivati razumske darove koje imam, svoje osjećaje ne prepustiti gnjevu, ljutnji, osveti. Ponašati se kao da nemam srca jer je čak i moje srce – Božje srce!


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *