Rođendan koji je proslavljen tek u nebu

Tog sudbonosnog dana – 8. svibnja bio je Alojziju Stepincu 47. rođendan. Nekako sumnjam da se puno ljudi u tim turbulentnim mjesecima sjetilo čestitati mu ga. Partizani su tada ušli u Zagreb čime je prestala postojati tvorevina NDH. Zemlja je bila oslobođena od njemačkih nacista i njihovih slugu čiji se sam vrh dao u bijeg. Možemo li pretpostaviti da se toga dana blaženi naš Nadbiskup nadao u bolje sutra? Znao je da Zemlju oslobađaju komunisti koji su proteklih desetljeća donijeli velika zla kako crkvama tako i narodima u Rusiji, Meksiku, Španjolskoj i drugdje, no kršćanski je nadati se. Nadati se da će njegov ljubljeni narod možda sada zadesiti bolji dani, jer, ruku na srce – ipak je oslobođen nastavljajući ono što je ZAVNOH donio još 1943. godine kako nam donosi ustav Republike Hrvatske.

U ime te nade želio je napraviti sve što je u njegovoj moći da suživot Crkve i nove države teče mirno. Vjerovao je da su 4 protekle ratne godine krcate problemima dovoljno, no nakon što je antifašizam oslobodio ljubljenu mu Domovinu komunizam je vrlo brzo pokazao svoje pravo lice. Ispostavilo se nedugo zatim da je zlo nacizma samo zamijenilo drugo zlo. Prvih dana predstavnici novih vlasti došli su u biskupski dvor i srdačno pozdravili nadbiskupa i njegove pomoćnike. Taj događaj unio je u crkveni vrh tračak nade za poboljšanje života, ali ubrzo je Zagreb bio oblijepljen plakatima poput onoga na kojemu je pisalo: “Nosim kapu sa tri roga – jer se borim protiv Boga-popova i fratara-i časnih sestara.“ Nade u mirnije vrijeme su se rasplinule i nestalo je uzdanje u normalni budući odnos Crkve i Države.

Vrlo brzo su počela zatvaranja i eliminiranja svih koji se nisu slagali s novim poretkom, po mjesnim školama poskidana su raspela, u zavodima časnih sestara za odgoj mladeži ulazili su vojnici i kapelice su pretvarali u spavaonice, brak se ubrzo zakonom laicizirao čime je izvršen udar na vjersku obitelj – temelj katoličke Crkve, mladeži se branilo da nedjeljom ide na misu organizacijom raznih radnih akcija baš u to vrijeme, onemogućeno je djelovanje kompletnog vjerskog tiska time što su zaplijenjene tiskare. Poradi tolikih progona vjerni narod još se više vezao uz svog nadpastira tražeći od njega pomoć ističući postupke koji su bili odraz veličine njegove osobe. Kada je vidio da su napadi na Katoličku Crkvu sve jači i da se sredstva u toj propagandi ne biraju slao je pisma predsjedniku Titu s kojim se osobno sastao i ishodio obećanja o slobodi vjerskog djelovanja, sastajao se sa predsjednikom vlade Bakarićem i sa bivšim župnikom župe sv. Marka, a tada ministrom za vjerska pitanja  mons. Rittigom. Oni su mu puno obećavali, ali od tih obećanja se ostvarilo malo ili ništa.

Kada je Stepinac uvidio da se stanje ne popravlja, odlučio je sa ostalim biskupima uputiti svem svećenstvu i narodu pastirsku poslanicu u rujnu 1945. kojom se jasno izražavaju stavovi biskupa. Na početku pisma stoje činjenice da je, što temeljem presuda vojnih i građanskih sudova, a što neutemeljenim odmazdama ubijeno 243 pripadnika klera, zatvoreno njih 169, a nestalo ih je 89 te im treba im još pribrojiti 19 bogoslova, 3 redovnika i 4 redovnice. Utvrđeno je što je sve oduzeto Crkvi te se izričito traži od nove vlasti da dopusti punu slobodu katoličke štampe, škola i vjeronauka u njima, slobodu katoličkih udruživanja, Caritasa, ljudske osobnosti, poštivanje kršćanskog braka i vraćanje oduzetih zavoda i ustanova u kojima se odgajala mladež i brinulo za stare i bolesne.

Pastirsko pismo izazvalo je veliki bijes Komunističke partije, a narod je oduševljeno gledao svog nadbisupa koji je jasno dao do znanja i novoj vlasti, kao što je davao i onoj staroj, da je voljan surađivati, ali da neće u ime te suradnje odustati od temeljnih prava koje ima svaki pojedinac i Crkva. Sada je progon na Alojzija Stepinca i cijelu Crkvu postao otvoren i sve očitiji. U novinama su izlazile podrugljive karikature njegove osobe i službe, a u svim dijelovima zemlje nahuškana nekolicina izvikivala je parole protiv biskupa i Crkve te je na koncu na njega osobno izvršen neuspješni atentat u Zaprešiću. Sve je to mirno i hrabro podnosio ponavljajući često svojim suradnicima: “Za Božju stvar spremni smo boriti se i umrijeti!“

Punu godinu dana pripremao se i održao 1946. godine politički montiran proces na kojem je, po riječima nadbiskupa, na osuđeničkoj klupi bila sama Crkva, a ne on osobno. Pred tolikim optužbama ne uzmiče on niti pristaje kasnije na pomilovanja ponuđena mu od strane vlasti kada mu je bilo obećano da će slobodno otići u Ameriku samo ako da svoj potpis i prizna krivicu. Na takvo što on nikada nije pristao jer, uvjeren u čistoću svoje savjesti, nije želio ostaviti ljubljeni hrvatski narod. Zatvoren je i osuđen zato što je branio istinu, zato što je štitio slobodu svakog pojedinca i zato što je iz svega srca ljubio hrvatski narod i Katoličku crkvu te nije pristajao na odvajanje od Svete Stolice – vjekovne čuvarice kršćanske vjere. Za svoje stavove bio je spreman trpjeti i umrijeti.

Čuo sam nedavno jednog svećenika kako govori: “Zapamtite, Alojzije Stepinac = Hrvatska!” Ne bih se složio s njim, prije bih rekao bih ovako: Alojzije Stepinac = cijela Crkva, a time i napaćena Hrvatska koju je ovaj veliki čovjek, svetac cijeloga svijeta, a ne samo našeg naroda, u najtežim poteškoćama sačuvao u okrilju svete majke katoličke Crkve te tako obranio njezinu samosvojnost u paklu nacizma, a i u Sodomi i Gomori kasnijeg bezbožnog komunizma.

1 Comment

  1. Ivan

    Izvrsno !

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *