28. svibnja 2015. – na današnji dan prošle godine – pred zgradom Vlade Republike Hrvatske, na Trgu svetoga Marka u Zagrebu, zbio se prosvjed nevelikog broja hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Među njima je bio i znatan broj invalida. Na njih je krenuo nesrazmjerno velik broj policajaca pod punom opremom. Branitelji su se sklonili u crkvu svetoga Marka. Policajce su u njihovim prvim naletima, zaustavili trojica svećenika – isusovac Ivan Mandurić i salezijanci Damir Stojić i Ivan Šibalić – koji su, kao i redovito, bili uz branitelje.
O tome je javnost imala prilike ponešto saznati. Naravno, na prilagođene načine. Pritom je javnosti, trudom velike većine medija, ostalo gotovo posve skriveno da su u nekom trenutku do crkve svetoga Marka došla šestorica mladih franjevačkih bogoslova, odjevenih u franjevačke habite. Nakon što su – i njima neshvatljivo jednostavno – uspjeli proći pokraj policajaca raspoređenih na prilazima Trgu svetoga Marka, dobili su suglasnost od policajcima nadređenih da uđu u crkvu svetoga Marka.
Njih šestorica su, nakon što su se pozdravili s braniteljima, stali pred ulaz u crkvu i ondje ostali stajati svu noć. Sve do jutra. Nikada nećemo saznati što bi se dogodilo da njih šestorica nisu došli do crkve i stali pred nju. Tko zna koje bismo povijesti u tom slučaju bili dionici.
U njihovom bezazlenom franjevačkom činu bilo je toliko evanđeoske mudrosti. U tom činu nije bilo govora o lijevima i desnima, o onima na vlasti i onima u opoziciji, o raznovrsnim antifašistima. Nije bilo govora o borbi za bilo čije i bilo kakve povlastice. Bila je riječ samo o tome da se očuva mir – i u miru dostojanstvo onih koji su bili dodatno povrijeđeni u svojoj nemoći, i dostojanstvo onih koji su bili poslani poći na one koji se nisu imali čime braniti, moguće i izazvati ih na nepromišljenost. Bila je riječ o tome da se očuva nada da smo svi mi, u dubinama svojih duša, jednostavno, ljudi. Ljudi koji čeznu za životom koji ispunja. Za životom u kojem jedni u drugima prepoznajemo braću ili – barem – dobre susjede, ljude s kojima smo prijateljskom dobrotom povezani.
Time što su stali između, oni nisu postali razdjelnicom između dva različita svijeta, nego njegovom poveznicom. Ta plemenita namjera bila je duboko utkana u njihov hrabri postupak.
Oni su stali ispred. Stali su između. Nisu se sklanjali u zaštićenost stranačkih, navijačkih skupina – u svojevrsnu plemensku sigurnost, i iz nje prozivali, vrijeđali i izazivali, nego su ponudili svoju ljudskost, izložili se za opću dobrobit i pokazali koja je svrha Evanđelja u ovom svijetu.
Te je noći na Trgu svetoga Marka održan školski sat na kojem su mnogi od onih koji na tom trgu rade, mogli nešto bitno naučiti. Između ostaloga, i kako biti čovjek i kako služiti narodu.
Tekst, Stjepana Lice, iz emisije Duhovna misao na Prvom programu Hrvatskog radija.