IX. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

Lk 7, 1-10

Čovjek

Velika mi je tajna ovaj naš život i dar koji imamo jedni u drugima. Zagonetka mi je taj čovjek koji je dan čovjeku, njihov susret, njihovi zapravo kratki životi, a tako isprepleteni i smisleni. A kako je tek Bogu vidjeti kada Njegova djeca prilaze jedni drugima, jedni drugima nose mir i radost, nose bremena jedni drugih. Žao mi je što svu dubinu ne mogu dokučiti, ali mi je drago što mi Bog ponekad dopusti doživjeti tu veličinu, a opet mali dio te tajne. Žao mi je što ne mogu uvijek gledati čovjeka, brata i sestru, sa svom njegovom dubinom, smislom, ulogom koju ima u ovome svijetu, u mome životu. Gdje nalazim vezu između ovoga gore napisanoga i današnjeg evanđelja? Nalazim ju u satniku koji čini dva puta određenu stvar, a to je da šalje ljude, prijatelje Isusu. Oni dolaze pred Gospodina moleći Ga u satnikovo ime, donoseći njegovu muku pred Isusa. Tako se i ja pitam tko donosi moju muku pred Božje lice, tko nosi moje breme, prati me svojom molitvom u skrovitosti? A možda i ja nosim nečiji teret, dotičem ga svojom molitvom. Vjerujem da nas Duh Božji, koji ne zna za vrijeme i prostor, povezuje, a to je jedna velika i predivna stvar. Koliki je dar čovjek u mome životu, koliki je dar čovjek čovjeku. U ovome svijetu, u ovo vrijeme, životni putovi su nam se dotakli.

Satnik

Satnik je dobar primjer poniznoga čovjeka. Sam sebe ne smatra dostojnim, ali nešto prije čitamo kako ljudi govore Isusu:” Dostojan je da mu to učiniš.”. A zašto je dostojan? Kažu dalje:”Jer voli naš narod.”. Satnik kao ponizan čovjek koji ljubi, a sam Isus ga pohvaljuje zbog njegove vjere i divi mu se. Sada uzmimo u obzir da je satnik najvjerojatnije poganin, kako to navode komentari Biblije, i još jednom se iznenadimo kolika nam je tajna čovjek. Tko bi u ono vrijeme, u onome kontekstu za poganina pomislio štogod takvoga, a evo kolika je dubina i ljepota skrivena u tome čovjeku. U tome kontekstu pitam se koliko često smatram da sam “dohvatio” drugoga, da od njega ništa ne mogu dobiti, da ga uzimam “zdravo za gotovo”, koliko me često zaokupi onaj “prvi dojam” i ne dopušta mi da vidim dalje od kože i mesa.

Isus sluša molbe svojih vjernih

Ponekad pomislim da je Bog daleko od mene, da ne čuje što govorim, da On ne govori, a ovdje je jedna sasvim lijepa slika odnosa Isusa prema čovjeku. Prvi puta kada mole Isusa da dođe u satnikovu kuću, On ništa ne govori, već odmah “Isus se uputi s njima.”. Nisu morali puno govoriti, nisu čuli Njegove riječi, odgovor, ali su vidjeli Njegovo djelovanje, Njegov pokret. Možda i ja neću čuti Božji govor, ali to ne znači da Ga nema i da ne čuje. Možda i ja u svome životu neću dobiti ono što sam očekivao, ali ono što ću dobiti sigurno je najbolje za mene. Možda Bog neće vikati u mome životu, ali će zato kao lahor kroz taj život prolaziti.

Na kraju vidimo kako Isus ozdravlja bolesnoga, a to se dogodilo jer su Ga drugi molili, dogodilo se zagovornom molitvom što me vraća na početak i odnos čovjeka prema čovjeku. Sjetimo se još toga bolesnika oko kojeg se sve događalo. Svi su bili zauzeti radi njega, radi njegova dobra sve se ovo događalo, ljudi su se brinuli, došli Isusu i Isus krenuo njemu, a on u cijelome odlomku ni riječi nije rekao, a pitanje je li uopće znao za sve to što se događa. Koliko Bog djeluje u mome životu, koliko je On prisutan, a da ni ne znam. Često ga gledam kao da je na drugom kraju stvarnosti, a ne u samom njezinom srcu.

fra Luka Banović

 

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *