Franjevaštvo pred izazovima našeg vremena u kontekstu misijskog poslanja crkve

Govoreći o franjevačkoj zajednici pozvanoj na misijsko djelovanje, treba reći da je ono zadatak u kojem se do dna izriče njezin kršćanski poziv[1]. Kao što poslanje (missio) Crkve nije stvar izbora ili pak obična djelatnost u Crkvi već pripada njezinoj (božanskoj) biti (usp. AG 2), tako govoriti o poslanju franjevačkog reda znači govoriti o njegovom zvanju i njegovom smislu bivstvovanja u Crkvi i u svijetu.[2] Jezgra koja sačinjava tu bit Crkve, čini ju životnom i pokreće ju jest samo Presveto Trojstvo koje je u sebi trajni događaj međusobnog izlaženja. Stoga, ukoliko nastojimo biti bliže svom Izvoru, utoliko će i poslanje, izlazak Crkve biti plodniji, autentičniji i jasniji znak Božje trojstvene ljubavi prema čovjeku u svakom vremenu. Franjevački pokret zacijelo je jedna novost u davanju tog svjedočanstva u povijesti misije i misija Crkve. No ne želimo u ovom radu (p)ostati samo hvalitelji prošlih vremena. Budući da se pred nas i danas stavlja isti onaj zadatak koji je bio stavljen pred svetoga Franju da kao udovi Crkve odgovorimo izazovima svoga vremena, u ovom kratkom izlaganju razmišljati ćemo o franjevačkom pokretu u kontekstu današnjeg  misijskog poslanja Crkve.

Možemo li danas još nešto ponuditi suvremenom čovjeku i na koji način? Što smo učinili, a što i gdje smo trebali biti prisutni i nešto učiniti, a to nismo napravili? Krenuvši od gornje postavke da poslanje spada na samu bit Crkve pa tako i na franjevački poziv i poslanje smješteno unutar Crkve, možemo reći da svaka suprotna radnja – okretanje prema sebi, zadržavanje na jednom mjestu, trenutnoj (sigurnosnoj) poziciji u Crkvi i društvu nas udaljava od naše biti te nas vodi do ne-biti, mrtvila. Često se govori da je važnije biti, nego li činiti. To je, donekle, i točno. No, valja reći da je u kršćanskom kontekstu ta dihotomija u Kristu izmirena na taj način da što smo bliže svojem biti toliko smo više tjerani djelovati. Ljudska bit, barem u kršćanskoj antropologiji, bitno je relacionalna tj. usmjerena prema Drugom i drugome te u njemu nalazi svoje ispunjenje i samoostvarenje.

Današnje je vrijeme karakteristično po shizofrenosti u svim područjima privatnoga i javnoga života. Na poseban se način ona očituje kao podijeljenost u čovjeku između biti i činiti. To se reflektira i na današnje franjevaštvo tako da većina pripadnika jesu franjevci po izvanjskoj, formalnoj pripadnosti Redu, ali zatvoreni u sebe – u pasivni bitak koji se ne dijeli drugima iako imaju dobru volju, želje, poglede. Bitak je to u sebi najčešće ranjen i koji se s tog razloga, jer se ne želi više izlagati novim ranama, opredjeljuje za povlačenje i ostanak u samome sebi. Kako god bilo, sam Krist koji je kao ishodište i cilj kojemu idemo paradigma našeg (franjevačkog) života, omogućuje nam ovo samopropitkivanje. Usprkos konstatiranoj situaciji božanski poziv nas ohrabruje da uspravimo klonule ruke te se i kao takvi uputimo putem misija nošeni uvijek novom snagom Kristova uskrsloga Duha. 

Franjevačko poslanje u današnjem, našem vremenu pred nas stavlja izazov povratka suživotu s onim najmanjima, marginalnima u društvu i to na vrlo konkretan način. Da bismo dijelili život sa siromasima kojima smo poslani i sami bismo trebali biti siromasi, u duhu i stvarno. Potom se posvetiti posjećivanju obitelji dijeleći s njima njihove različite, nerijetko teške životne situacije i to bez probiranja – odlaziti jednako bogatima kao i siromašnima. Osobit izazov franjevaštvu nalazi se u traženju siromaha po ulicama i njihovim boravištima s ciljem da im se, koliko je moguće, ponajprije osigura normalan život i integrira ih se u društvo te povrati izgubljeni smisao života. Cilj je vratiti se pastoralu, kako kaže p. Franjo, oči u oči (usp. EG 127), ne samo čekajući dolazak tih očiju u naše samostane već ih ići tražiti na ulicama izvan samostana. Ukratko, cilj je svjedočiti mogućnost ostvarenja perihoretskog zajedništva Presvetoga Trojstva među ljudima tako da dopustimo da drugi, osobito najslabiji, postane dio našega života. To znači nositi radosti i nade, žalosti i brige (usp. GS 1) naših suvremenika. Poslanje franjevca treba biti uvijek nova hrabrost za činjenje novih koraka, pomicanje ustaljenih granica u odnosu prema svijetu i bližnjemu. Zato je, osobito danas, potrebno napraviti iskorak od “evangelizacije očuvanja” prema “novoj evangelizaciji”[3]. Takav iskorak pretpostavlja hod bez straha, u jasnoći i odvažnosti da prihvaćanjem novih izazova našeg vremena i novih metoda djelovanja neće biti ništa izgubljeno od onoga tradicijskog već naprotiv pročišćeno da bi se moglo i danas drugima posredovati na jasan način. To će reći da je radije na nama da naučimo jezik svijeta i njegove kodove komunikacije kako bismo poruku učinili razumljivom[4], nego da očekujemo od svijeta da se prilagodi nama i našem govoru. U suprotnom i dalje ostajemo nerazumljivi pa i smiješni svojim suvremenicima.

Potrebno je uvijek novim žarom vjerno raditi na procesu ponovnog uključivanja u stvarnost kako bismo dijelili život naših naroda u svoj njegovoj složenosti.[5] Stog izgleda je nužno uvijek iznova trajno nastojati uspostavljati podudarnost između navještaja i života. Osim toga, javlja se kao nužnost i potreba usklađivanja aktivnosti i planova s molitvenim životom jer je se očigledno zapalo u aktivizam i birokratstvo koje gasi duh molitve. Nas pretvara u (nerijetko nezadovoljne) službenike, a ljude u korisnike usluga. Slijedom toga, ako se izgubi molitva kao polazište djelovanja, što ćemo ljudima posredovati i koga ćemo svjedočiti?

Evanđelje jest ideal, ali ako ne živimo ideal (Evanđelje) trebamo li ga onda ukinuti? Što će nam onda biti orijentir? Zato je osobita uloga Manje braće u današnjem društvenom kontekstu pokazati, ponajprije svjedočanstvom života, da je i danas moguće živjeti Evanđelje[6] te da su njegovi zahtjevi, premda teški, provedivi u život i jedini kadri ispuniti najdublje čovjekove čežnje. Autentičnost koja proizlazi iz života po Evanđelju jest jedina koja je sposobna oduševiti i mijenjati svijet. Franjevački poziv jest poziv na življenje kenotičke stvarnosti Kristova života, osobito utjelovljenja i pashalnoga misterija, koja nam je posvjedočena u Evanđelju. Tako model djelovanja među ljudima jest inkarnacijski model prema kojemu su braća pozvana u svakom vremenu i mjestu usvajati kulturu, mentalitet, jezik ljudi kojima su poslani, usklađivati njihove vrijednosti s vrednotama Evanđelja te biti među njima sakrament Kristove prisutnosti. Naviještanje Kraljevstva Božjega u šutnji uz svjedočanstvo vlastitoga života jest prvi način evangelizacije koji braća pružaju ondje gdje žive.[7] Prema tome, naše djelovanje prema van (ad extra) treba proizlaziti iz našeg prisnog životnog zajedništva s Kristom (ad intra). Ovo je ideal kojemu trebamo usmjeravati naše snage i pothvate kako bi se u našem vremenu mogla i po Manjoj braći dogoditi misionarska preobrazba Crkve.

____________________________

[1] IZVJEŠĆE GENERALNOG MINISTRA FRA JOSE RODRIGUEZA CARBALLA, S jasnoćom i odvažnošću. U vremenu preutemeljidbe, Brat Franjo, Zagreb, 2006., 103.

[2] Usp. IZVJEŠĆE GENERALNOG MINISTRA FRA JOSE RODRIGUEZA CARBALLA, S jasnoćom i odvažnošću. U vremenu preutemeljidbe, 103.

[3] Isto, 112.

[4] DOKUMENT GENERALNOG KAPITULA 2009., Nositelj dara Evanđelja, Brat Franjo, Zagreb, 2009., 17.

[5] Usp. DOKUMENT GENERALNOG KAPITULA 2009., Nositelj dara Evanđelja, 15.

[6] Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista…, u: PRAVILO I GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE, Brat Franjo, Zagreb, 2005., 7.

[7] IZVJEŠĆE GENERALNOG MINISTRA FRA JOSE RODRIGUEZA CARBALLA, S jasnoćom i odvažnošću. U vremenu preutemeljidbe, 106.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *