XI. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«

Lk 7, 36 – 8, 3

 

Ovaj pomalo zaprepašćujući Evanđeoski odlomak jedanaeste nedjelje kroz godinu, a koji se nalazi samo u Lukinom evanđelju, pripovijeda nam o gozbi u kući farizeja Šimuna. Na gozbi na kojoj su uobičajeno bili samo muškarci a na koju je bio pozvan i Isus, čitamo o jedinom susretu Isusa s jednom bludnicom. Isus opet blaguje s onima koji nam na prvi pogled nisu baš simpatični. Već nam je donekle poznato tko su farizeji. Oni „odvojeni“, koji se zbog svojih zasluga i vlastite svetosti smatrahu najbližima Bogu, dok je u stvari sasvim suprotno. Možda bi i prešli preko toga da blaguje s njima, izvana oni su bili savršeni i bez mane, ali susretati se s grešnicima, s tim se teško mirimo. No zaboravljamo stalno Isusove riječi: „Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ U ovom slučaju grešnicu, i to bludnicu. Ono što je pomalo neobično, farizej, umjesto da ženu izbaci iz kuće zbog njenog totalno neobičnog ponašanja, kao i zbog same činjenice da je prostitutka u njegovom domu, počinje razmišljati o Isusu! Kako to da on, prorok, ne spoznaje u srcu tko je i kakva je ta žena koja ga dotiče? Kakva je Isusova reakcija na to? Isus vrlo dobro poznaje srca ljudi stoga prihvaća riječ i pripovijeda u svom stilu, u prispodobi.

Glavno „težište“ ove prispodobe o gospodaru koji je imao dva dužnika, koji su mu različito dugovali i otpušta ima dugove, pada na Isusovo pitanje: „Koji će ga dakle od njih više ljubiti?“ Čini nam se da odgovor ne može biti jednostavniji! „Onaj kojemu je više otpustio“ priznat će Šimun, a potvrdit će Isus te odmah okreće prispodobu protiv farizeja. Isus prigovara farizeju koji ga je pozvao na objed i kritizira njegovo ponašanje nasuprot ponašanja žene. On se nikako nije pokazao kao dobar i gostoljubiv domaćin, nije iskazao ni jedan čin dobrodošlice niti prihvaćanja: nije ponudio gostu pranje nogu, nije mu zaželio dobrodošlicu, nije ga pomazao. Žena čini sasvim drugačije: suzama je Isusu oprala noge, poljubila ih na koncu i pomazala. Zato Isus izjavljuje: „Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.“ Svojim činima prema Isusu pokazala je svoju ljubav i zbog toga joj se opraštaju mnogi grijesi. Ono što je u očima farizeja sablazan, grijeh, svetogrđe – da nečista žena, bludnica dodiruje muškarca, to je u očima Isusa izričaj velike vjere! „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru.“ Njezine geste i raskajano srce temelj su njezinog oproštenja. Isusovo prihvaćanje grešnice znak je Božjeg milosrđa i Njegove neizmjerne ljubavi! On nije kao farizeji, on nije poput nas. On ne osuđuje ljude, već gleda na čovjeka raskajana i ponizna srca i upravo s takvim stavom možemo se otvoriti beskrajnoj Božjoj dobroti i milosrđu. On nam pokazuje da su ljudi koje smo etiketirali kao grešnike itekako sposobni za ljubav i zahvalnost.

Volio bih kad bi ovaj odlomak iz evanđelja bio poticaj svima nama da ispitamo svoja mjerila kojima prosuđujemo i nažalost osuđujemo druge ljude, te molimo Isusa da gledamo ljude Njegovim očima! Jer samo u susretu s Isusom, u želji da ga susretnemo, događa se oproštenje grijeha i on mijenja naše srce i naš pogled na ljude i svijet.  Završio bih ovo razmišljanje jednom svima nam dobro poznatom izrekom sv. Augustina: „Mi ne molimo da bismo Boga informirali, nego da bismo sebe transformirali. “ I kao što molimo u Zlatnoj krunici: Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *