Isus Krist u spisima sv. Franje Asiškog

Primijeniti naziv teolog na Franju Asiškoga svakako bi bilo preuzetno jer u punom smislu te riječi on to nije bio, ali njegovo radikalno opredjeljenje za nasljedovanje Krista i doslovno provođenje evanđelja u život učinili su Franjinu misao teološkom, odnosno način na koji je živio i proživljavao otajstva Isusa Krista sadrže teološke elemente koji su u mnogo čemu ključni za razumijevanje kasnijeg razvoja franjevačke teologije. Primarni izvor za Svečev život, duhovno iskustvo i njegovu teologiju predstavljaju Spisi.

Franjini spisi ostali su trajno nadahnuće za teološko promišljanje franjevačke filozofsko-teološke škole koje će kroz 13. i 14. stoljeće doživjeti svoj vrhunac i čvrsto utemeljenje, odnosno svoju posebnost naspram dominantnog tomističkog dominikanskog filozofsko-teološkog smjera. Kao što je istaknuto Franjini spisi nisu teološki spisi u punom smislu te riječi, ali kao i svaki svetac tako je i Franjo na određeni način locus theologicus, jer upravo kroz njegovu pisanu ostavštinu možemo iščitati njegovo duhovno usmjerenje, odnosno njegovu kristologiju.

Iako sam Franjo nije imao namjeru ostavljati nikakvu pisanu ostavštinu, ostavio je iza sebe različite spise koje je više pisao iz potrebe i apostolskog žara, nego što mu je cilj bio stvarati sustavnu teološku misao. Zbog toga se u proučavanju i prezentiranju kristologije unutar Franjinih spisa ne može govoriti o nekom sustavnom pristupu nego više o osobnom shvaćanju i snažnom duhovnom poticaju, koji je, a to treba osobito naglasiti, uvijek ostajao na pravovjernom nauku Katoličke Crkve. No bez obzira na Franjinu potpunu odanost Katoličkoj Crkvi i njegovo pristajanje uz njezin nauk u Franjinoj pisanoj ostavštini mogu se otkriti i neke osobitosti, koje pokazuju, iako nije bio školovan teolog, da je njegovo snažno duhovno iskustvo Krista oformilo jedan određeni teološki vid na samo otajstvo Isusa Krista. Bez obzira što se Franji Asiškom ne može pristupiti na način da ga se proučava kao sustavnog teologa, a još manje time što u njegovim spisima ne nalazimo spekulativno promišljanje svojstveno 13. stoljeću, svakako je da Franjo ostaje na tragu svoga vremena dopuštajući si da ga ponese intelektualni zanos 13. stoljeća, ali ostajući pritom poprilično jasan i jednostavan u svom tumačenju i doživljavanju Kristovih otajstava.

Cilj ovoga rad jest pokazati na temelju spisa Franje Asiškoga kako je njegova duhovna misao bila potpuno kristološki usmjerena, odnosno kako u njegovom govoru o Isusu Kristu nalazimo elemente koji će biti obilježje franjevačke filozofsko-teološke škole koja će se formirati nakon Franjine smrti, ali snažno obilježena njegovim pristupom otajstvima Isusa Krista.

  1. Isus Krist u otajstvu Presvetoga Trojstva

Već površan uvid u Franjine spise pokazuje kako središnju ulogu u njegovom cjelokupnom govoru ima osoba Isusa Krista, osobito Kristovo čovještvo u svim njegovim zemaljskim vidovima: utjelovljenje, apostolsko poslanje i muka.

Kristološka dimenzija u Franjinim spisima poprilično je naglašena. U Nepotvrđenom pravilu kaže slijedeće: … kao što si nas po svome Sinu stvorio, da si tako po svojoj svetoj ljubavi kojom si nas ljubio, učinio da se on, pravi Bog i pravi čovjek, rodi od slavne vazda Djevice preblažene svete Marije i što si htio da kao zarobljenici budemo budemo otkupljeni njegovim križem krvlju i smrću.[1] Za Franju je Isus Krist živa, konkretna osoba, tako da on nikada ne rastavlja njegovo gospodstvo i božanstvo od njegova poniznog ljudskog postojanja. Njegova kristologija duboko je ukorijenjena u trojstvenom otajstvu. U samom činu stvaranja Otac kraj sebe ima jedinog Sina, tako u Spisima iščitavamo kako se Sinu pripisuju naslovi koji ga određuju kao božansko biće: jednak Ocu, Gospodin Bog Izraelov, Gospodar svijeta, Bog i Sin Božji, Sin svevišnjega, blagoslovljen od vjekova, pravi Bog, pravi Sin Božji, slavna Riječ Očeva.[2]

Bog je Otac, odnosno jedini u kojem se Sin ogleda i u kojem se naslađuje, koji mu je u svemu dostatan, zato u Nepotvrđenom pravilu Franjo piše i izražava svoj ponizan stav pred ovim otajstvom kada kaže: A budući da svi mi bijednici i grešnici nismo dostojni ime ti reći, ponizno molimo da Gospodin naš Isus Krist, Sin tvoj ljubljeni, u komu mi sva milina, skupa s Duhom Svetim Tješiteljem za sve zahvaljuje, kako se mili tebi i njemu, koji ti je uvijek u svemu dovoljan i po kome si nam toliko toga učinio.[3] Bog je u Franjinim spisima središnji lik, ali uvijek u svom identitetu Oca. Prema njemu je okrenut Sin, koji ljudima objavljuje njegovo ime, ime koje on izgovara od početka s poštovanjem i nježnošću. Tako su usmjerene i Franjine molitve, od njegovih 15 molitva, čak 11 je upravljeno Ocu, a 2 Kristu.[4] Bez obzira na ovu molitvenu usmjerenost na Oca polazište mu je uvijek molitva Očenaša, odnosno kako je Sin naučio moliti.[5]

Kod Franje je osobito u njegovom odnosu prema Presvetom Trojstvu izražena Kristova posrednička uloga. Zato u Nepotvrđenom Pravilu kaže: …Gospodaru, kralju neba i zemlje, radi tebe ti zahvaljujemo jer si svojom svetom voljom i po jedinorođenom Sinu svome stvorio sve duhovno i tjelesno, i nas si stvorio na svoju sliku i priliku...[6] Franjo vidi osobitu Kristovu ulogu u svakom trenutku povijesti. Franjina misao ostaje duboko vjerna naučavanju crkvene predaje. Zbog toga Franjo gleda Krista kao Posrednika po kojem Otac djeluje od stvaranja do posljednjeg suda, dok je kršćanski narod njegova doba, pod utjecajem veličanstva Krista Gospodina i Boga, pomalo bio zaboravio to stajalište.[7] Zato Franjo kada tvrdi da je Otac stvorio duhovna i tjelesna bića po svome jedinorođenom Sinu, ne misli samo na osobu Riječi u njezinoj preegzistenciji, nego radije na osobu Sina u njegovu boštvu i čovještvu. Time dolazi do izražaja Franjino poprilično jednostavno, a opet s druge strane duboko promišljanje o posredničkoj ulozi Isusa Krista. Nadalje, naglašava na tom istom tragu otkupiteljsko značenje Kristove smrti: Tu Riječ Očevu, tako dostojnu, tako svetu i slavnu objavio je svevišnji Otac s neba… Volja njegova Oca bila je ta da njegov blagoslovljeni i  slavni Sin, koga nam je dao i koji se rodio za nas, sama sebe po svojoj vlastitoj krvi prinese kao žrtvu i prinos na žrtveniku križa…[8] Franjo u svom razmišljanju o odnosu Oca i Sina ne ulazi u spekulaciju, nego se zadovoljava time da prvenstveno izreče svoju vjeru, odnosno da je Isus Krist posrednik po kojem je Otac sve stvorio, njegov Sin u svome božanskom i ljudskom stanju.[9] To izražava i u tekstu svojih Opomena: Pogledaj čovječe, na koliko te je dostojanstvo postavio Gospodin Bog, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina po tijelu i slična njemu.[10]

Čovjek, prema Franji, u Isusu treba otkriti Očev dar, Očev i Sinovljev zanos ljubavi prema njemu i prema svijetu, i tada nalazi smisao svog postojanja i života. Isus prava svjetlost prosvjetljuje ga, i ulazi u posjed Sina, Očeve Mudrosti.[11] Na tom tragu piše u Pismu vjernicima: … zavedeni od đavla čiji su sinovi i njegova djela čine, slijepci su jer ne vide svjetlo istinito Gospodina našega Isusa Krista. Nemaju duhovne mudrosti, jer u sebi nemaju Sina Božjeg koji je istinska mudrost Očeva.[12]

Očito je kako Franjo nikada nije gledao Krista izdvojeno od Oca i Duha Svetoga. On je uvijek s Ocem i Duhom u odnosu ljubavi i zajedničkog djelovanja. Iz ovoga je očito da je Sin živa Osoba po kojoj i u kojoj čovjek susreće Oca. Sin je mjesto susreta čovjeka i Oca. Na tom tragu Franjo jednostavno zaključuje: Daj da unutra očišćeni, unutra rasvijetljeni i Duhom Svetim raspaljeni mognemo slijediti stope tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista i jedino po tvojoj milosti doći k tebi Svevišnji, koji u savršenu Trojstvu i jednostavnom Jedinstvu živiš i kraljuješ i slavan si, Bog svemogući…[13]  Ukratko, posredstvom ognja Duha Svetoga, duša slijedi Krista da dođe do Oca. Ovdje kristološko stajalište obilježava pažnja okrenuta ne k dvjema naravima u Kristu, nego k jednoj Sinovljevoj osobi u krilu Trojstva.

  1. Otajstvo utjelovljenja kod Franje Asiškog

Kod ispovijedanja vjere Crkve, Franjo ističe dva momenta Kristova ljudskog života: njegov dolazak na svijet i njegovu muku. Riječ je stvoriteljica zajedno s Ocem, koji je doziva u krilo Djevice Marije, da se od nje rodi. Unutar viđenja Utjelovljenja inzistira na poniženju slavnog Sina pa će tako zabilježiti: Svevišnji je Otac s neba po svetom Gabrijelu arkanđelu javio da će tako sveta i tako slavna Riječ Očeva doći u utrobu svete i slavne Djevice Marije; iz njezine je utrobe primila pravo tijelo naše ljudskosti i lomnosti. On, premda bogat (2Kor 8,9), ipak je htio da sa svojom preblaženom Djevicom iznad svega izabere siromaštvo.[14] Prema tome prihvaćanje ljudskoga tijela je sudjelovanje u ljudskoj lomnosti i kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice[15] je čin poniznosti. Premda bogat u svom božanskom biću, u ovom se svijetu odlučio za siromaštvo i rodio se na putu i bi položen u jasle, jer za nj ne bijaše mjesta u svratštu.[16] Kenosis o kojoj se ovdje govori ne sastoji se samo od materijalnog siromaštva: prihvaćanje ljudskog stanja već po sebi je opredjeljenje za radikalno siromaštvo.[17] Događaj Isusa Krista u svoj njegovoj biti kod Franje je događaj siromaštva, u čemu se sastoji njegova radikalnost i duboka motivacija kao realnost božanskog Trojstva, prema čemu je Sin dar Očev koji ništa ne zadržava za sebe i koji daje Duha Svetoga. Tako je događaj Isusa Krista usko povezan sa siromaštvom kao i sa presvetim Trojstvom u kojem se  Božanske osobe u potpunoj ljubavi predaju jedna drugoj.[18]

Svoj govor o Kristovom utjelovljenju započinje uvijek u kontekstu Božjeg stvarateljskog djela, koje je prema njemu djelo Presvetog Trojstva. Otac se pokazuje kao vrelo svake stvarateljske volje, Krist je kao Sin uz Oca u zajedničkom djelu stvaranja, on je posrednik u stvaranju. Između stvaranja s jedne strane i Sinovljeva rođenja s druge strane, Franjo vidi neprekinutu vezu, koja se sastoji od činjenice što Otac uvijek djeluje po Sinu i posredstvom svoje svete ljubavi prema nama, zato i kaže: Kao što si nas po svome Sinu stvorio, tako si po svojoj ljubavi… učinio da se on rodi.[19] Kad Franjo tvrdi da je Otac stvorio duhovna i tjelesna bića po svome jedinom Sinu, ne misli na osobu Riječi u njezinoj vječnoj proegzistenciji, nego više misli na osobu Sina u njegovu božanstvu i čovještvu.[20] Za njega je Utjelovljeni Krist dar koji sam Otac daje svome narodu za njihovo otkupljenje, tako da i Očev zahvat u izboru Djevice i poslanju Sina k ljudima gleda u odnosu prema Kristovoj smrti, odnosno Očevoj ljubavi. Očeva je volja spasenje svih ljudi, koje je ostvario njegov Sin i ovjekovječio u euharistiji.[21]

Franjin doživljaj otajstva Utjelovljenja najočitije je izražen u uprizorenju Rođenja u Betlehemu na Grecciu, gdje do izražaja osobito dolazi njegova oduševljenost božanskom ljubavlju koja se otkriva u siromašnom i poniznom djetetu. Za njega je događaj utjelovljenja objava trojedinoga Boga u siromašnom i poniznom Kristu, kao ljubavi koja se potpuno oplijenila od svoje slave i postala ponizna i siromašna kako bi se otvorila i darovala čovjeku.[22] Njegov doživljaj Boga kao poniznog i siromašnog postati će temeljna odrednica njegovog načina života i duhovnosti koja će stoljećima utjecati na franjevačku duhovnost te se samim time pretakati i u franjevačku teološku misao.

  1. Krist u euharistijskim otajstvima

Vrijeme Franje Asiškog obilježeno je mnoštvom proturječja i neslaganja s obzirom na euharistijsko otajstvo. S teološkog motrišta u 9. i 11. stoljeću vodile su se dvije važne teološke rasprave koje će dovesti do formiranja nauka o euharistiji u ispovijesti vjere Četvrtog lateranskog koncila. Analizom Franjinih spisa dolazi se do bogate vizije euharistijskog otajstva, koja u njegovoj kristologiji zauzima posebno mjesto. U Drugom pismu klericima Franjo piše slijedeće: Klerici, svi obratimo pozornost na veliki grijeh i neznanje koje neki imaju o presvetom tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista i o njegovim presvetim imenima i napisanim riječima koje tijelo posvećuju. Znamo da ne može biti tijelo ako se prije ne posveti riječju. Ništa naime tjelesnoga na ovome svijetu nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život.[23] Na isti način, još bogatije, govori i u Prvoj opomeni: …Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakrament što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže.[24] Prema ovome nakon što je Raspeti uskrsnuo više nije tjelesno prisutan na ovome svijetu nego je osjetno prisutan. Jedini materijalni, tjelesno primjetljivi znakovi njegove aktualne prisutnosti jesu materijalni elementi koji su u temeljima sakramentalne tajne njegova tijela i njegove krvi, ali i u riječi Svetoga pisma. To su dvije nerazdvojive stvarnosti, riječ i darivanje samoga sebe, a to je euharistija, izvor našeg postojanja i našeg vazmenog spasenja. Zato i poziva na poštovanje koje treba iskazivati sakramentu euharistije: … kada vam se učini zgodno i korisno, ponizno zamolite klerike da nadasve časte presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista.[25] Zatim ponovno navodi u Pismu upraviteljima naroda: Stoga odlučno savjetujem vama, gospodarima svojim, da zanemarivši svaku brigu i posao činite istinsku pokoru i blagohotno primate presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, u sveti spomen na njega.[26] Nakon što je pokazao da je u euharistiji uistinu prisutan onaj isti Isus koji se jednom u povijesti objavio svojim utjelovljenjem u ljudskom obličju, Franjo ide korak dalje i govori o samom načinu Kristove prisutnosti u euharistiji: I kao što se svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu.[27] Dakle, u ovom se slučaju Franjo koristi metodom paralelizma: pravo tijelo – sveti kruh, želeći istaknuti da nije riječ o analogiji nego o jednakosti. Drugim riječima, Franjo vjeruje, ili uzevši njegov način govora, vidi očima vjere Kristovu tjelesnu prisutnost u euharistiji, iako na drukčiji način od apostola. Koliko je svecu bilo stalo naglasiti povezanost i bliskost euharistijskog otajstva i misterija utjelovljenja, toliko mu je na osobit način bilo važno neprestano upućivati na Isusovu tjelesnu prisutnost u euharistiji. To nam na vrlo očit način svjedoče i Franjine tzv. euharistijske jaslice.[28] Takve jaslice prema Franjinom uvjerenju ali i duhovnom iskustvu postaju oltar na kojem se slavi euharistija. Upravo time želi poručiti kako se Gospodina može vidjeti ne samo očima vjere nego i tjelesnim očima, čime potvrđuje povezanost Isusovog rođenja u Betlehemu s dolaskom u euharistijskim prilikama.

Misao o euharistiji kao Kristovoj žrtvi Franjo je kasnije posebno razradio u Drugom pismu vjernicima: Volja Očeva bila je da njegov blagoslovljeni i slavni Sin, koji nam je dan i koji je za nas bio rođen, samoga sebe prinese na žrtveniku križa po vlastitoj krvi kao žrtvu i žrtveni prinos; ne za sebe, po kojemu je sve postalo (usp. Iv 1, 3), nego za naše grijehe, i ostavio nam je primjer da idemo stopama njegovim (usp. 1 Pt 2, 21). On hoće da se svi spasimo po njemu i da ga primamo čista srca i neokaljana tijela.[29] Spasenjska žrtva euharistije istodobno je znak Očeve ljubavi prema nama te spomen-čin Isusove ljubavi za nas. Taj spomen-čin nije obična gesta kojom se nešto što se davno dogodilo sada priziva u sjećanje, nego znak istinskog uprisutnjenja Isusove jedincate i neponovljive žrtve te živog i osobnog sudjelovanja u Kristovoj ljubavi koju on neprestano očituje prema Ocu radi našega spasenja, dakle onda i prema nama, svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Taj žrtveni karakter euharistije Franjo je na poseban način izrazio u svom Tumačenju Očenaša: Kruh naš svagdanji, ljubljenoga Sina svoga, Gospodina našega Isusa Krista, daj nam danas: na spomen, na razumijevanje i na poštivanje ljubavi koju je pokazao prema nama i svega što je za nas rekao, učinio i pretrpio.[30] Prema tome za Franju je življenje euharistije kao misterija otkupiteljske žrtve po kojem se Krist neprestano prinosi Ocu i ljudima poziv kršćanima da svakodnevno oblikuju svoj život kao prinos i dar Bogu i bližnjima.

Zaključak

Ovaj kratki uvid u kristologiju Franje Asiškog pokazuje kako svetac nije bio teolog po svojoj vokaciji, ali da je u njegovim spisima snažno prisutna teološka crta koja je plod njegovog duhovnog iskustva, koje je u prvom redu izraz njegove nutarnje pobožnosti, ali i poznavanja Svetog pisma. Iako Franjo ne donosi sustavan kristološki prikaz mnogi elementi prisutni u njegovim spisima ukazuju na to da poznaje vjerski nauk svoga vremena, da ostaje na liniji pravovjernog katoličkog nauka, ali i da u sve to unosi elemente svoje vlastite originalnosti. Franjina kristologija, iznesena u njegovi spisima, predstavljati će temelj za daljnji razvoj spekulativne teologije 13. i 14. stoljeća koja će svoj vrhunac doživjeti s velikim imenima franjevačke filozofsko-teološke škole. Kao forma minorum, odnosno uzor kojemu će se uvijek vraćati svaki franjevac, tako će i franjevačka teologija i duhovnost kasnijih stoljeća snažno biti obilježena teološkim promišljanjem Franje Asiškog.

_______________________________________

[1] Franjo ASIŠKI, Nepotvrđeno pravilo, u: Franjevački izvori (dalje: FI), Sarajevo-Zagreb, 2012., 175.

[2] O kristološkim naslovima kod sv. Franje više u: Norbert NGUYEN – VAN – KHAN, Krist prema Spisima sv. Franje Asiškog, Perast, 2001., 48 – 55.

[3] Franjo ASIŠKI, Nepotvrđeno pravilo, 175-176.

[4] Usp. Samuele DURANTI, Molitve Franje Asiškog, Zagreb, 2002.

[5] Usp. Thaddée MATURA, Franjo na drugi način, Zagreb, 2003., 73.

[6] Franjo ASIŠKI, Nepotvrđeno pravilo, 175.

[7] Usp. Norbert NGUYEN-VAN-KHAN, Krist prema spisima sv. Franje Asiškog, 96-97.; Ivan KARLIĆ, Franjevački tihi pregaoci o Kristu i Mariji, Zagreb, 2009., 13.

[8] Franjo ASIŠKI, Drugo pismo vjernicima, u: FI, 138.

[9] Usp. Norbert NGUYEN-VAN-KHAN, Krist prema spisima sv. Franje Asiškog, 98-99.

[10] Franjo ASIŠKI, Opomene, u: FI, 199.

[11] Usp. Thaddée MATURA, Franjo na drugi način, 75.

[12] Franjo ASIŠKI, Drugo pismo vjernicima, 142.

[13] Franjo ASIŠKI, Pismo cijelom Redu, u: FI, 148.

[14] Franjo ASIŠKI, Drugo pismo vjernicima, u: FI, 138.

[15] Franjo ASIŠKI, Opomene, 197.

[16] Franjo ASIŠKI, Časoslov muke Gospodnje, u: FI, 97-99.

[17] Usp. Primo DALLARI, Dottrina e spirito di Francesco d’ Assisi, Milano, 1972., 58.

[18] Usp. Isto, 83.; Ivan KARLIĆ, Franjevački tihi pregaoci o Kristu i Mariji, 13-14.

[19] Franjo ASIŠKI, Nepotvrđeno Pravilo, 176.; Usp. Primo DALLARI, Dottrina e spirito di Francesco d’ Assisi, 86.; N. NGUYEN – VAN – KHAN, Krist prema Spisima sv. Franje Asiškog, 94 – 98.

[20] Usp. Primo DALLARI, Dottrina e spirito di Francesco d’ Assisi, 61.

[21] Usp. Isto, 95.

[22] Usp. Isto, 88 – 89.

[23] Franjo ASIŠKI, Drugo pismo klericima, u: FI, 128.

[24] Franjo ASIŠKI, Opomene, 197.

[25] Franjo ASIŠKI, Prvo pismo kustodina, u: FI, 129.

[26] Franjo ASIŠKI, Pismo upraviteljima naroda, u: FI, 130.

[27] Franjo ASIŠKI, Opomene, 197.

[28] Usp. Toma ČELANSKI, Prvi životopis sv. Franje, u: FI, 292-293.

[29] Franjo ASIŠKI, Drugo pismo vjernicima, 139.

[30] Franjo ASIŠKI, Tumačenje Očenaša, u: FI, 94.; Usp. Goran DABIĆ, Tumačenje Prve Opomene svetoga Franje Asiškog: “O tijelu Gospodnjem”, u: Bogoslovska smotra, 76(2006)1, 115.

1 Comment

  1. Leon

    Po sv. Franji k Isusu! Hvala vam! Mir i dobro!

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *