Opomene sv Franje: XIV. O siromaštvu duhom

Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3). Mnogo ih je koji, gorljivo se predajući molitvama i službama, nameću svojemu tijelu mnoge postove i trapljenja, ali se na samu riječ koja se čini da im vrijeđa tijelo, ili zbog koje stvari koja im se oduzimlje, uvrijeđeni stalno uznemiruju. Oni nisu duhom siromašni, jer siromah duhom sam sebe prezire i ljubi one koji ga udaraju po obrazu (Mt 5, 39).

Svetog Franju, kao i dosad u opomenama, iznad svega zanima čovjekova nutrina koja je od velikog značaja za spasenje, pa upozorava na one stvari koje se mogu ispriječiti na putu do vječnog mira. Moguće je izvana izgledati pobožno, mirno, povučeno, staloženo, sveto a da iznutra sa sobom vučemo nered i nemir. U tom slučaju nismo ništa bolji od onih koji se na izvana čine nesređenima. Stoga, prava pobožnost leži u mijenjaju srca tako da bude po srcu Isusovom a ne da i nakon deset godina molitve, redovnog pohađanja svetih misa i aktivnosti u župi i dalje svog neprijatelja zavolio nisam.

Najjednostavniji način kako možemo sami sebe provjeriti, koji nam u ovoj opomeni sugerira serafski otac, jeste promotriti svoju nutrinu nakon što nas netko uvrijedi. Što se događa u mojem srcu kada čujem da je netko nešto loše o meni rekao, bilo iz prve, bilo iz druge-treće ruke? Osjećam li si uvrijeđen, napadnut, manje vrijedan? Je li prvo što prostruji glavom „kako je mogao/la to reći?“ ili „ma to nije istina, ja nisam takav/va?“ Je li prvo što činim pokušaj opravdanja samoga sebe? Očiti su ovo pokazatelji da nije više problem u drugoj osobi već u meni.

Dolazak do toga da s mirom možemo prihvatiti kritiku ili uvredu drugoga, pa makar bio u krivu, zahtijeva mukotrpno suobličavanje s Kristom. To je onaj put kada naše srce, potpomognuto Božjom milošću, doživljava preobrazbu od uzvraćanja zlim za zlo do blagoslivljanja neprijatelja. Dok je Isus visio na križu u neizdrživim bolovima, vrijeđali su ga i izazivali da spasi sam sebe ako je Bog. Što bih ja učinio na tom mjestu? Mogu se praviti herojem, ali iskreno, čini mi se da bih upotrijebio svoje božanstvo i pokazao im tko je tu koga stvorio. Bog ipak to ne čini, već govori: „Gospodine, oprosti im jer ne znaju što čine“. Ne pada mu na pamet pokazati se gazdom (iako to može), uzvratiti silom (iako i to može), već moli za njih, blagoslivlja ih i prikazuje Bogu Ocu. E ovo je ono što mi možemo, uvijek i posvuda, u bilo kojoj situaciji u kojoj se nađemo, za što ne treba drugo osim otvorenosti Božjoj milosti.

Ovo prvo po redu blaženstvo u evanđeljima možemo povezati sa zadnjim po redu blaženstvom u bibliji. Pri tome mislim na Otk 22,14: „Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!“ Promatrajući grčki izvornik, prvi dio ovoga retka možemo prevesti i ovako: „Blaženi koji čiste svoje haljine“. Tako nam posljednje blaženstvo koje Isus upućenje s neba govori isto ono što i prvo koje je govorio dok je sjedio na tlu ove zemlje. A kada nam prvo i posljednje blaženstvo govore istu stvar od onoga koji je prvi i posljednji, nije li to onda nešto na što treba obratiti posebnu pozornost? Nije li zapravo pranje, odnosno čišćenje haljine (nutrine, srca) način kako postati siromah duhom? Nije li zapravo kraljevstvo nebesko, između ostaloga, slika stabla života i grada? Istinski siromasi duhom znaju da su grešni, čiste svoje haljine, donose rod u ustrajnosti i na koncu će prebivati tamo gdje smrti više biti neće.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *