XIV. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.« »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.« Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

 

Lk 10, 1-12.17-20

 

Temeljna tema evanđelja danas je poslanje sedamdeset dva  učenika. Evanđeosko izvješće započinje na iznenađujući način. Ne znamo točko kada je i kako Isus izabrao ovo sedamdeset i dvoje ljudi. Vjerojatno apostoli nisu bili među ovima, jer čitao da je “Gospodin izabrao drugih sedamdeset dvoje ljudi”. Ne znamo jesu li među njima bile i žene iz Isusove pratnje. Voljeli bismo znati tko su bili ovi prvi učenici, koju pripremu su prošli? Nažalost, evanđelist nije smatrao važnim da nas o tim podatcima obavijesti. Dvanaestoricu apostola poimence poznajemo, ovo sedamdeset dvoje ostalo je ka bezimena skupina. Moguće je, međutim, da je i ovo poruka upućena nama.

U Crkvi postoje glasoviti službenici kao papa, kardinali, biskupi, a vjerojatno poznajemo ime i našeg župnika. Ali u Crkvi postoje mnoštvo takvih koji svojim životom i riječima pronose Isusovu poruku mira, kao ovo sedamdeset dvoje u evanđelju. Nije najvažnije to da nas ljudi poznaju, već da Isus poznaje naše ime, kao što je sasvim sigurno dobro poznavao svoje učenike. To im je sam Isus rekao kada su ga s velikom radošću izvjestili o uspjehu njihovog prvog kružnog putovanja: neka se raduju tome da im je ime zapisano na nebu. U trenutku krštenja i naše ime je zapisano u “nebesku matičnu knjigu”.

Kao drugu poruku možemo promisliti o tome da je Isus sedamdeset dvojici učenika povjerio navještaj mira – “Mir kući ovoj!” – što je i danas tako lijepi pozdrav koji na poseban način odzvanja našim gradom, ulicama i kućama u Božićno vrijeme blagoslova obitelji. Što su mogli biti izvori nemira tadašnjih ljudi, a što remeti danas naš mir?

U Isusovo vrijeme ljudska srca vjerojatno je uznemirivala prividna Božja šutnja. Narod Izraela navikao je da ja među njima uvijek bilo proroka koji su hrabrili ljude klonule srcem, koji su ulijevali nadu umornima, koji su naviještali ljepšu budućnost siromašnima. U Isusovo vrijeme kao daj e Bog zaboravio svoj narod: nije bilo proroka. Istina, bio je Ivan Krstitelj, ali njega je poslije jedva nekoliko godina javnog djelovanja dao pogubiti zli Herod. (Jedna od Isusovih temeljnih mirovnih poruka bila je da Bog ne samo da nije zaboravio svoj narod, već da se upravo sada ispunilo vrijeme da pokaže ljubav koja nadilazi svako ljudsko poimanje: jedinorođenog Sina je poslao na svijet da objavi opće spasenje.)

U Isusovo vrijeme, ljudska srca je vjerojatno uznemirivala rasprostranjenost ljudske zlobe. Na putovima haračili su razbojnici, što nam svjedoči parabola o milosrdnom Samaritancu, a Isusovim tadašnjim slušateljima to nije apstraktan primjer, već stvarni život. Rimski osvajači ponizili su obične ljude, kao što dokazuje slučaj Šimuna Cirenca , koga su rimski vojnici prisilili da nosi Isusov križ. Ali su i službeni predstavnici podlo postupali s narodom, što nam dokazuje i slučaj žene uhvaćene u preljubu koju su tamo na licu mjesta htjeli kamenovati. Isusova poruka mira sastoji se u tomu da potvrdi kako još postoji dobrota u ljudima, što dokazuje otac izgubljenog sina, ili milosrdni Samaritanac.

U Isusovo vrijeme ljudska srca je vjerojatno uznemirivala i osobna grješnost, spoznaja o vlastitim granicama, što pokazuje slučaj žene iz Samarije ili tiho kajanje grješne žene koja je u kući farizeja Šimuna pala do nogu Isusovih. Isusova poruka mira sastojala se točno u tome, da ima oproštenje od grijeha, što je neprestano naglašavao onima koji su se pokajali za svoje grijehe: pođi u miru, tvoji su grijesi oprošteni.

Danas isto ove tri stvari uznemiravaju i naša srca: gdje je Bog u svijetu, zašto postoji toliko zloće u svijetu i zašto se ne možemo osloboditi ljudskih slabosti? Za ove tri brige šalje i nama Isus svoju poruku mira: Bog je danas prisutan u povijesnim događajima, i danas je u svijetu više dobrote nego zloće, i konačno, i danas snagom Duha Svetoga postoji oproštenje grijeha. Mi kao apostoli pozvani smo nositi mir svojim životom, riječima, djelima – to je naše poslanje, to je naš život.

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *