XV. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Lk 10, 25-37

Evo evanđelja i teme prikladne za jubilej koji je papa proglasio. Tema je bez sumnje važna, a prispodoba jedna od onih poznatijih. Prije svega bi trebalo pojasniti što mogu označavati pojedini elementi ove prispodobe.

Jerihon koji se ovdje spominje je jedan od najstarijih svjetskih gradova i grad na najnižoj nadmorskoj visini. Zemljopisno, put prema Jerihonu i dalje prema Mrtvom moru je put silaženja prema najnižoj točci ne samo u Izraelu već se tu nalazi najveća depresija na svijetu – Mrtvo more koje još zovu i More smrti. Zato put u ovom smjeru može označavati put grijeha  koji je uvijek put moralnog silaženja ili nazadovanja. S druge strane, od Jerihona prema Jeruzalemu put je strm i naporan. To je uspon od preko 1000 m visine. Tim putem je Jošua vodio izabrani narod u obećanu zemlju. Hod prema Jeruzalemu je kasnije nastavio David u konačnoj bitci za Jeruzalem. Slikovito, to je put pravednosti i put prema nebeskom Jeruzalemu. Znakovito je da se na ovom istom putu, na izlazu iz Jerihona, našao i slijepac Bartimej kao tip čovjeka koji boravi u tami zablude i koji je potreban prosvjetljenja i vodstva. Cesta od Jeruzalema prema Jerihonu se tako čini kao slika svjetske povijesti koja počinje s izgonom Adama iz raja zemaljskog. No bez obzira na sve ovo Isus se ne ustručava sići do Jerihona tj. do dna ljudske bijede.

Čovjek Samarijanac dolazi sa sjevera, gdje je prema proroku Ezekielu mjesto Božje slave. Samarijanac je prema crkvenim ocima sam Krist. Kad se dolazi sa sjevera, Jeruzalem je s desne, a Jerihon s lijeve strane. Za Jerihon se zapravo ne veže ništa dobra. Grad je u prošlosti bio, iako silno utvrđen i zatvoren, do temelja uništen i uklet, nalazi se blizu Mrtvog mora, okružen je pustinjom, većim dijelom godine izložen vrućini i sparini. Za onog čovjeka koji bi ponovo gradio Jerihon Jošua je zazvao prokletstvo. U prvom stoljeću razorili su ga i Rimljani. Tako u ovoj prispodobi kretanje prema Jerihonu označava pogrešan i opasan put na kojem čovjek nema zaštite. Krećući se moralno prema dolje on se otvara svojim nevidljivim neprijateljima, koji ga svlače i ranjavaju. Neki tumače da svučen znači ostati bez nadnaravnog sjaja milosti, a izranjen raniti vlastitu narav. To se dogodilo već prvom čovjeku a dogodilo se i svima nama. U priči nam se nudi i kriterij za razlučivanje dok smo na životnom putu. To je kriterij po kojem možemo vidjeti idemo li naprijed ili nazad, gore ili dolje: a to je odnos prema materijalno i duhovno slabima i ranjenima. To je dakle kriterij milosrđa ili ljubavi po kome će svatko biti suđen. Po tome smo suđeni već za ovog života u smislu da nam Bog udjeljuje milosti i nove darove prema tome kako se sada ponašamo. Tako, milosrdni će zadobiti milosrđe već u ovom životu, a posebno na kraju. Da bi ispravno djelovali moramo imati ispravne stavove o drugima. Osnovni princip je: ljubi bližnjeg kao sama sebe. Kad je riječ o crkvenoj zajednici ili onima koji su nam najbliži u poslanici Rimljanima nalazimo: Pretječite jedni druge poštovanjem!; a u Filipljanima: u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe. Mislim da se u Crkvi u ovome svi moramo mnogo vježbati da bismo onda imali i ispravno držanje prema onima vani i da bi im mogli na pravi način pomoći.

Scena slična ovoj iz današnje prispodobe nam se pruža na Veliki petak. S lijeve strane Kristu se nalazi neobraćeni razbojnik, dakle onaj koji je druge izranio. On umire s psovkom na ustima, dakle duhovno mrtav kao i svaki razbojnik. S desne je veliki grešnik, ostavljen od ljudi pa i onih posvećenih,  koji se za njega nisu zauzeli. On visi polumrtav na križu jer u njemu još ima znakova života ili dobre volje. U sredini je Krist, dobri Samarijanac koji se za njega založio, koji trpi za njega i za svijet. Raspeti Krist mu ne može prići jer je i sam u istoj situaciji. Ali prilazi mu u duhu jer duh je uvijek slobodan i to zagovornom molitvom pred Ocem: Oče oprosti im jer ne znaju što čine. Tu su uključeni svi koji Krista svojim nedjelima ili teškim grijesima razapinju. Kao da kaže dakle: Oče oprosti mu jer nije znao što čini. Kad se napokon obratio, pomaže mu riječju nade i utjehe kad kaže: danas ćeš sa mnom biti u raju. Liječi njegovu ranu i obećaje mu povrat nadnaravnog života i milosti. Tko hoće nasljedovati Krista treba ići putem Samarijanca iz današnje prispodobe. Tko hoće doći do savršenstva u svojoj nevolji neka se sjeća onih koji su u još većoj nevolji i čije je spasenje ugroženo. To je poslanje onih koje je Krist pozvao. U Starom savezu uspon u Jeruzalem je završavao uspinjanjem u Hram pred kojim je bio žrtvenik. Da bi se ušlo potrebno je bilo prinijeti žrtvu. Praznih ruku se nitko nije smio pojaviti. U Novom savezu uspon u Jeruzalem završava usponom na Kalvariju. U ekonomiji Novog saveza naša tijela postaju hramovi i žrtvenici. Potrebno je dakle u ljubavi činiti napore za druge da bi se ušlo u nebeski Jeruzalem. Bez pravedničkih djela tj. praznih ruku ni ovdje se ne može ući.

Na pitanje tko su danas izranjeni i polumrtvi lakše bi bilo reći koji to nisu jer njih sigurno ima manje. Netko bi se i danas mogao izgovarati kao ovaj zakonoznanac i reći: pa ja nikad nisam sreo nijednog izranjenog na putu ili ulici, ili, ne poznam nijednog koji je u zatvoru da bih ga pohodio i tome slično. Mislim da gledati na televiziji patnje i lutanja grešnog čovječanstva i ne činiti ništa znači postupati kao ovaj svećenik i levit. Od nas Bog očekuje zauzetost tim veću što smo svjesniji zlog stanja u svijetu. Indiferentnost je znak nedostatka ljubavi. A ako kome nedostaje ljubavi neka započne s malim djelima: malim odricanjima i molitvama za druge. Neka počne dakle s čašom hladne vode. Neka prinese barem dvije grlice ili dva golubića. Prema sv. Tomi Akvinskom najveće djelo milosrđa se čini prema dušama u čistilištu jer te duše najviše trpe. U najvećoj su dakle potrebi. One se nalaze kao u nekoj tamnici koju ipak mi u duhu možemo bilo kad pohoditi. I nitko se ne može izgovoriti da to ne može ili da nema vremena. Na kraju, što želimo da se nama sada i ubuduće čini činimo to već sada drugima.

Papa Benedikt u djelu Isus iz Nazareta kaže sljedeće o ovoj prispodobi: “Svakog se pojedinog čovjeka tiču oba lika o kojima smo govorili: svatko je ‘otuđen’, otuđen upravo od ljubavi (koja je bit ‘nadnaravnoga sjaja’ bez kojega smo ostali). Svatko mora najprije biti izliječen i obdaren. Ali svatko bi potom trebao postati i Samarijanac – slijediti Krista i postati poput njega. Tada ćemo živjeti ispravno. Tada ćemo i ljubiti ispravno, kada postanemo slični onomu ‘koji nas je prvi ljubio'”.

fra Marko Gulin


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *