Opomene sv Franje: XIX. O poniznu redovniku

Blago sluzi koji sebe ne smatra boljim kad ga ljudi veličaju i uzdižu negoli kad ga drže prostim, jednostavnim i prezrenim, jer kolik je čovjek pred Bogom, toliko vrijedi i ništa više. Jao onom redovniku koji, kad je od drugih postavljen visoko, po svojoj volji neće da siđe. A blago onom sluzi (Mt 24, 46) koji se po svojoj volji ne postavlja visoko, a uvijek želi biti pod nogama drugih

AKO NETKO MOŽDA NE ZNA O ČEMU OVDJE PRIČAM NEKA MI SE JAVI DA UPOZNAM UISTINU ISPRAVNOG I JAKOG ČOVJEKA

Ako nam nekada pod ruku dođe koje izdanje Franjinih spisa vidjet ćemo u fusnoti da je rečenica: “Koliki je čovjek pred Bogom, toliko vrijedi i ništa više” jedini citat van Svetog pisma koji se navodi u jednoj od najpoznatijih duhovnih knjiga u cijeloj povijesti – Nasljeduj Krista. Ta rečenica je zaslužila da joj posvetimo posebnu pozornost, no svakako ona je i srž ove Franjine opomene.

Naslov je “O poniznu redovniku” pa se možemo pitati što je to uopće poniznost.  Najbolja definicija koju sam čuo jest da je poniznost prihvatiti stvari takve kakve jesu! Dakle potrebno je uočiti pravo stanje stvari, zatim ih prihvatiti te onda priznati Bogu. Filozofiram, znam, sada ćemo to pojednostaviti. Mi kršćani vjerujemo u Boga, onog Boga koji, kako kaže psalmist, “proniče srca i bubrege”(Ps 7, 10) ili na drugom mjestu stoji o tom Bogu: “Riječ mi još nije na jezik došla, a ti Jahve sve već znadeš.”(Ps 139, 4).

Riječ je sada o odnosu: Ja – moj Bog! Taj moj Bog je svemoguć, On me poznaje, zna sve o meni. On vidi moje postupke, vidi moje misli. Pred Njim se ne mogu lako sakriti ili izmotati. Tu dolazimo do jednog tako čestog grijeha nas ljudi koji je vezan uz osmu Božju zapovijed – Ne reci lažna svjedočanstva! Često nam se dogodi da se neka laž toliko usiječe u nas da nam postane već istina pa onda nju ponavljamo i pred Bogom i pred ljudina, zar ne? To ti je ono dragi mladiću kada se dopisuješ sa tri djevojke i svakoj kažeš da ti je jedina, ili dragi studente kada dođeš sa nekog ispita i onda svima kažeš neki izgovor poput: “Rekao mi je da mi neće upisati dva jer ja zaslužujem više”, a zapravo te profesor srušio jer nisi ništa znao. Ili Oče kada govoriš svom sinu motivirajući ga da uči kako si ti bio uvijek najbolji učenik u razredu, a prava je istina da i nisi bio neki poseban đak. Ima ovakvih primjera stvarno puno. Stvar je u tim lažima da one ne moraju biti pogubne, ali ih mi ponavljajući drugima prihvatimo kao istinite. Te sitne laži postanu toliko dio nas da kada ih netko i dovede u pitanje razbjesnimo se, naljutimo, želimo te svoje laži braniti svim silama. ALI Bog te laži vidi i zna, one su pred njim. Ako netko uopće ne zna o čemu pričam ovdje i ovo mu ništa ne zvuči poznato molim neka mi se javi jer bih zaista volio upoznati sveca na Zemlji!

Nećemo se sada uplašiti kako će nas Bog kažnjavati godinama mučenja u čistilištu zbog njih. Osobno ne vjerujem u Boga koji kažnjava, nego u Boga koji me razumije. On vidi vrlo dobro moje rane iz prošlosti zbog kojih ja često padnem u napast izmišljanja. Vidi da lažem često kako bi me netko volio malo više jer mi je potrebna ljubav, ili da lažem jer imam toliku potrebu biti savršen pred drugima zbog straha da će me svi napustiti. Bog to razumije, ali nikako ne opravdava. Kaže psalmist u Božje ime: “Mrzim na laž, grsti mi se ona.”(Ps 119, 163) Dakle Bog nas neće kazniti kako su nas bake naše plašile onom pjesmicom: “Božje oko svugdje gleda, sakrit mu se ništa neda!” ili “Zaklela se Zemlja raju da se tajne sve saznaju”, ali taj Bog koji me pozna i razumije i zaista je nesretan jer ja svoje rane i svoje propuste i svoje ljubavi temeljim na lažima, umjesto da ih temeljim na Njemu. On vrlo dobro vidi, a ako samo malo bolje razmislim vidim to i ja, da sve što je temeljeno na laži brzo propada. Kad nam se odnos s nekim bazira na laži neće on dugo potrajati, kad je naša karijera temeljena na laži, pa čak i uspjeli u njoj, nećemo biti sretni. Narod kojemu je povijest temeljena na izokrenutim činjenicama nema svog identiteta jer kada se razotkriju činjenice pada i narodni temelj. Vidiš dragi čitatelju do čega sve mogu dovesti laži u koje se sam uvjerim, čak bile one i male, sitne, na oko beznačajne?

Vratimo se na onu rečenicu iz opomene: “Čovjek vrijedi koliki je pred Bogom i ništa više”. Hoće li onda netko kada shvati sve svoje laži pomisliti da ne vrijedi? Nećemo u to upasti. Ja kao čovjek vrijedim. Čovjek je po sebi dobar, svet, njega je Bog stvorio na svoju sliku, ali sam ja čovjek sebe učinio grešnim. Koliko god se trudio pred drugim pokazati se boljim, savršenijim, iskrenijim, Bog vidi istinu, On vidi moju grešnost. Njemu je tada najžalije što ja sebe uništavam grijehom svojih naoko sitnih laži. On vidi da ne mogu biti zadugo sretan tako, uvijek ću se bojati hoću li biti razotkriven, sumnjat ću često u sve i svakoga jer ću i drugima pripisivati osobinu takvog laganja koju i sam imam. A još je gore što mi zbog svoje oholosti sami sebi odbijamo priznati da lažemo te Bogu priječimo svako djelovanje onda u nama po tom pitanju. Opet ponavljam, ako netko i dalje ne zna o čemu pričam zaista je na pravom putu, ali oni koji i malo razumiju iz svog iskustva neka se ne boje, ima Isus rješenje i za nas!

Kaže se u Evanđelju: “Istina će Vas osloboditi”(Iv 8, 32). To je rješenje ovog problema kojega sam sada opisao. Zaista kako bismo pred Bogom više vrijedili moramo se riješiti tih svojih malih laži koje nas mogu uništiti. To se čini istinom, ili po Franji, pravom poniznošću. Nije tako apstraktno, ali nije ni lagano. Pokušajmo! Pokušajmo svaki dan uzeti barem 5 minuta kada ćemo Bogu izreći svu istinu današnjeg dana, bez opravdavanja, bez i najmanjeg izmišljanja. Jednostavno ispitati svoju savjest i pokazati se Bogu takvi kakvi jesmo jer On nas pozna, i što je još bolje, On nas razumije. Tek kada se ponizimo i prihvatimo istinu o sebi pred Bogom pomoći će nam On tada da se riješimo tih laži i izmotavanja u koje uvjeravamo sebe i druge, pomoći će nam da budemo ponizni, da više vrijedimo pred Njim, a to je dragi prijatelju svetog Franje jedini put da moja i tvoja radost bude potpuna!         

Fascinatno je kako su te Franjine opomene i nakon 800 godina toliko aktualne, zar ne? Zaista je svet taj čovjek i može nam biti uzor u nasljedovanju poniznog Krista!


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *