Sveti Ivan Zlatousti

Sveti Ivan Zlatousti, ili ne? Zapravo ni „Ivan“ ni „Zlatousti“ nisu njegova prava imena. Ime Ivan dobio je jer je jako štovao svetog Ivana Apostola, a Zlatousti, ili kako ćemo često čuti grčku izvedenicu, Hrizostom, nije teško pogoditi, došla je od njegova izvanredna dara za propovijedanje, ali i ništa manjeg za pisanjem.

Pretpostavlja se da je rođen 349. ili 350. u uglednoj rimskoj obitelji. Majka mu je bila kršćanka, a otac mu je umro kad je Ivan imao samo dvije godine. Majka je prepoznala njegove talente te ga je kao dječaka poslala u antiohijsku govorničku školu gdje je upoznao vještinu govorništva i stekao svjetovnu naobrazbu koja mu je koristila cijeli život. Kršten je oko 370. i htio je postati monah, no majka ga je od toga odgovarala govoreći mu kako ne želi da opet ostane udovica. Nakon njezine smrti živio je među monasima četiri godine, a onda još dvije godine sam u špilji. Vratio se u Antiohiju gdje je 386. zaređen za svećenika. Vrlo brzo i glasno se pročuo njegov glas s propovjedaonice. 397. umro je carigradski patrijarh, a sam se car zauzeo da ga nasljedi Ivan koji je 398., protiv svoje volje, zaređen za carigradskog biskupa.

U svojim je propovijedima bio neumoljiv i oštar upozoravajući i kritizirajući jednako sve vjernike potičući ih na darežljivost u svakom smislu i poniznost u međusobnim odnosima. Jer se našla prozvana, carica je zamrzila Ivana te se skupa s tri biskupa koja su posvećivala Carigrad okrenula protiv njega. Teofil Aleksandrijski, biskup koji je zaredio Ivana Zlatoustog za carigradskog biskupa htio je na toj poziciji nekoga koga će moći kontrolirati. Naravno, Ivan je bio uvijek nepodmitljiv, što ga je pretvorilo i u neprijatelja Teofila Aleksandrijskog. 403. saziva biskupsku sinodu na kojoj je sudjelovalo tridesetak biskupa koji su protiv Zlatoustog iznijeli navodnih dvadesetidevet optužbi te ga svrgnuli sa biskupske stolice. Povjesničari se slažu kako su sve optužbe bile nevažeće. Morao je napustiti Carigrad, no nakon samo nekoliko dana carica ga je pozvala nazad, a dan danas ne zna se razlog zašto je to učinila. Narod ga je dočekao oduševljeno. Samo dva mjeseca kasnije carica je sebi podigla srebrni kip što se slavilo poganskim igrama i slavljima. To se Ivanu nije svidjelo te je javno govorio protiv toga. Nakon toga je protjeran iz Carigrada u biskupski grad Kukuz do kojega je teško putovao i jedva stigao na cilj. Tamo je vrlo lijepo primljen pa ga zbog toga car ponovo šalje u daleki grad Komana u Armeniji, no zbog velike iscrpljenosti nikada nije stigao.

Sigurno je da su Zlatoustoga voljeli vjernici i slušatelji koji su živjeli autentično. Danas ga se pamti kao jednog od najvećih Crkvenih otaca, pisaca i govornika u povijesti. Životopis Ivana Zlatoustog dragocjeno je poznavati, no još je dragocjenije čitati njegova djela. Zato vam donosimo čitanje koje je Crkva stavila u službu čitanja molitve časoslova:

Iz Homilija svetog Ivana Zlatoustog, biskupa
(Prije progona, br. 1-3: PG 52, 427-430)

.

Navaljuju mnogi valovi i ozbiljne oluje, ali mi se ne bojimo da ćemo se utopiti, jer počivamo na hridini. More bjesni, ni ne može razoriti kamen. Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potpiti. Čega da se bojimo? pitam. Reci mi, zar smrti? Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak. Ili zar progona? Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Zar zapljene dobara? U svijet ništa ne donijesmo, i zacijelo ništa iz njega ne možemo ni ponijeti. Što je u ovom svijetu strašno, držim dostojnim prezira, a njegova dobra vrijednima posmijeha. Siromaštva se ne plašim, a za bogatstvom ne čeznem. Smrti se ne strašim, niti žudim za životom, osim radi vašeg napretka. Zato mislim na ono što je sadašnje i molim vašu ljubav da ima povjerenja.

Zar ne čuješ kako Gospodin kaže: Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam ja među njima? A zar da ne bude tamo gdje je skupljen tako brojan narod, vezan sponama ljubavi? Njegov imam zalog: zar se uzdam u vlastite sile? Imam njegovo Pismo: to mi je štap, sigurnost moja i mirna luka. Makar se uznemirio sav svijet, ja imam njegov proglas, čitam njegova pisma: to mi je zid i zaštita. A što je to pisano? Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Krist je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora, i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine. I da me nije zadržala vaša ljubav, ni danas ne bih bio odbio da otputujem drugamo. Uvijek naime kažem: Gospodine, budi volja tvoja, da činim što hoćeš ti, a ne što hoće ovaj ili onaj. To je moja utvrda, nepomična stijena i štap koji se ne svija. Ako to Bog hoće, neka bude. Ako želi da ostanem ovdje, zahvaljujem mu. Gdje god bude htio, iskazujem mu hvalu.

Ali gdje sam ja, ondje ste i vi; gdje ste vi, ondje sam i ja; jedno smo tijelo, a tijelo se ne odjeljuje od glave niti glava od tijela. Rastavljeni smo mjestom, ali smo povezani ljubavlju. Pa ni sama smrt neće to moći odijeliti. Jer ako i premine moje tijelo, živjet će duša i sjećati se naroda.

Vi ste moji građani, vi ste mi očevi, braća, sinovi, vi ste mi udovi i tijelo, vi ste mi svjetlo – čak ugodnije od ovoga svjetla. Je što mi takvo zraka donosi ka što mi donosi vaša ljubav? Sunčeva mi je zraka od koristi u ovom životu, a vaša mi ljubav plete vijenac za budućnost.

1 Comment

  1. Marija

    Prekrasno! Sv. Ivane Zlatousti – moli za nas! Bvb +

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *