XXVI. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Lk 16,19-31

U ovom prisbodobnom kazivanju susrećemo dva čovjeka, bogataša i siromaha. Bogataš stoji visoko, uživa obilje zaslijepljen svojim bogatstvom od kojega ne vidi onoga koji mu je pred vratima. A onaj pred vratima je nisko, čak leži na podu dok mu psi ližu čireve. Velika je oprečnost između ove dvojice, jedan je za života bio visoko postavljen, u grimiz odjeven, gostio se svaki dan, a drugi je siromašan ležao i priželjkivao samo malo, i to ne sa stola, već što je s njega palo, sa poda bogataševa. Ali kada obojica umiru mijenjaju mjesta. Lazar ide visoko, anđeli ga nose u nebo, a bogataš ide nisko, bude pokopan.

Kako je došlo do takve zamjene, što je bogataša učinilo tako teškim da je pokopan, a Lazara toliko lakim da je ponesen u krilo Abrahamovo?

Bogataša bih ovaj put usporedio sa onim pravednim kojemu ne treba obraćenja te zdravim kojemu ne treba liječnika, o kojima govori Isus. Zašto? Jer komu ne treba obraćenje, komu ne treba zdravlje koje Isus daje? Samo onima koji misle da su zdravi, samo onima koji misle da im ne treba obraćenje, ali će im se, kao i bogatašu, oduzeti i ono što misle da imaju. Svakom je čovjeku potrebno ovo dvoje,  jer nitko živ nije pravedan pred tobom, a tko može misliti da mu ne treba obraćenje i milost, da je pred Bogom pravedan i čist, pred Bogom čijem oku ni nebesa nisu čista. Bogatašu, kao i ovima “pravednima i zdravima”, srce je otežalo u mišljenju da sve imaju, da su samodostatni, sebi dovoljni. Otežalo je u bogatstvu ovoga svijeta, ali također u bogatstvu svoga “ja” koji je toliko visok da ne mogu vidjeti ništa drugo, pa ni onoga pred vratima. Bogataš je sebe poistovjetio s onim što ima, što može, za što je sposoban, sa onim obiljem koje je uživao. Imao je savršenu sliku o sebi, to može biti kako materijalna tako i duhovna slika. Toliko je bio obuzet onime što je imao, od Boga primio, gledao je samo darove, a ne Darovatelja, stvorenje, a ne Stvoritelja, samo ono što je imao i dobivao te je tomu predao srce, a ne Onoga za kime je srce težilo i koji je jedino pravo bogatstvo. Jer Bog daje milosti, darove i talente, svako dobro je od Njega, ali ako srce oteža, ne vidim Onoga koji mi daje, od koga živim, u kojem se mičem i jesam, koji je pred vratima.

Identitet je bogataša bio u imanju, stoga se bogataš naziva samo “Bogataš”, nema imena, dok siromah ima ime – Lazar. Siromah je nisko, on je ponizan, prezren u očima ovoga svijeta, ali blagoslovljen u Božjim. On je vazda svjestan kako je od Boga sve, kako je Bog Veliki Milostinjar od kojega valja uvijek prositi. Što god ima i dobije on vraća Bogu. Govorim “vraća”, a ne daje, jer dati možeš bilo komu, a vratiti samo onome od kojega si primio. Identitet siromaha nije u onome što ima, jer nema ništa. Ima “samo” Boga u kojemu je sve i po kojemu je sve. Koliko god paradoksalno zvučalo, ali u neimanju imaš najviše, u oskudici nikad ti ne nedostaje. Ništa nije svojatao, nije si dičio onime što Bog dobro govori i čini po njemu, jer Bog daje htjeti i djelovati, nije se imao za što “uhvatiti” osim za svoje mane i grijehe te je shvatio ono što je čuo sv. Pavao: “Dosta ti je moja milost.” Identitet je tražio samo tamo gdje ga je i imao-u Bogu. Zato i ima ime, Lazar, a znači “Bog je pomogao”. 

Molitva

Koliko se god radujem toliko me i strah onoga što mi daješ. Onih darova, milosti, talenata i vrlina. Prepoznajem da svaka ima tamnu stranu koju joj ja mogu priuštiti. Može me dovesti u oholost, gordost, samodostatnost, umišljenost, u bogatstvo. Ne vjerujem sebi, premda mi Ti vjeruješ. Ne vjerujem u sebe, premda Ti u mene vjeruješ. Ili ne vjerujem Tebi. Ili tebi, ili sebi, ili nikome, još se uvijek držim sebe, mislim da sam trebam sve učiniti, dok Ti stojiš i kucaš, želiš me ozdraviti i ući mi u srce. I ja kažem da želim ozdraviti, ali ti ne dopuštam da me liječiš. Govorim “Želim se obratiti”, ali Tebi ne dopuštam da me obratiš. Ponašam se kao da o meni sve ovisi, da sam sam svoj spasitelj i otkupitelj, zaboravljajući da je cijena životu previsoka i da ju nitko osim Tebe ne može i nije platio. Strah me jer računam na sebe. Strah me jer se bojim Tebi predati. Koliko Te želim, toliko bježim od Tebe. Strah je Adama natjerao da se sakrije od tvoga pogleda, strah je natjerao radnika da zakopa talent, a strah baštinim i ja. U ovoj zbrci u meni, što mi preostaje nego vjerovati i ustrajati, predavati se Tebi dok Ti ne srušiš moje zidove, ne izliječiš moje bolesti, ne pokrpaš moje rupe, ne dopuniš ono što mi nedostaje i dok ne čujem sa Pavlom: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.”

fra Luka Banović

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *