Zašto Faustina Kowalska?

Najjednostavnije bi bilo da izvadim nekoliko najljepših citata svete Faustine i misli iz njezina dnevnika te počnem o tome pisati ili ulaziti u dubinu riječi. Ovdje bi htio iznijeti svoje razmišljanje o pitanju sestre Faustine jer se danas ide u krajnosti. S jedne strane je uzdignuta kao da donosi nešto posebno i novo te je nekima njezin dnevnik kao Biblija, dok se s druge strane čuje da je to još jedna u nizu privatnih objava koju mnogi odbacuju kao heretičnu.

Uz ovaj tekst bit će još mnogo drugih u kojima možete pročitati njezin životopis na koji se ovdje neću osvrtati. U našoj crkvi je kroz povijest bilo jakih žena koje su živjele tako da im se možemo diviti, primjerice, prije nekoliko dana spominjali smo se svete Terezije koja je uistinu div svoga i našega vremena. Tako je i današnja svetica uistinu div, ali ne zato jer joj se Isus objavio ili jer nam je dala sliku i krunicu milosrdnoga Isusa. Ne! Ona je div zbog svoga života. Ona koja je kao mlada djevojka otkrila da je Bog ljubi, povjerovala Mu i krenula Njegovim putem i tim putem kročila do kraja svoga života.

Osobno mi je ova svetica draga, ali ne zbog svojih objava nego zbog svoga života i svega što je trpjela, tako radosno i smireno. Na ulazak u samostan čekala je godinu dana, a mogla se vratiti svome prijašnjem životu. Ono što mistici nazivaju „tamna noć duše“ (osjećaj napuštenosti od Boga) ona je ubrzo nakon ulaska u samostan proživjela, a imati snage nositi to na početku redovničkoga života velika je milost. Baš tu je ona velika, jer je u toj „noći duše“ sve davala Bogu svjesna da se nema na koga osloniti. A ono što joj je bio „putokaz“ bili su njezini duhovnici. Imala je veliku ljubav prema majci Crkvi jer ona je uvijek stavljala svećenika i ono što on kaže ispred Isusovih objava.Za nju je  Crkva vidljivo tijelo Isusa Krista kojoj daje svu svoju poslušnost, a u toj poslušnosti ona nalazi sigurnost, potvrdu, i mir. Jedan život vrijedan divljenja, proživljen u skrovitosti samostana. Crkva kojoj se sva predala nakon što je sve u njezinom životu detaljno prošla, proglasila ju je sveticom te nam dala sigurnost da je možemo bez straha smatrati pravovjernom i bez sumnje gledati na nju.

Ono što bih nadalje istaknuo jest da je sve što je ona doživjela upućeno njoj.  Mi u tome što je ona proživjela nalazimo mudrost života, utjehu i jakost da idemo za Isusom. Krajnost bi bila uzeti „njezin dnevnik“ i ono što čitam primjenjivati na sebe, kao da je meni rečeno, kada nije. Bog je vodio nju na svoj način, mene i tebe vodi na drugi način. Ono što je ona doživjela i napisala nije neka nova objava ili novina, kao nešto što prije nikada nije rečeno, neki novi tajni nauk, kao da je Isus sada odjednom milosrdan. Ona je olovka kojom Bog nanovo piše svijetu „milosrđe mi je milo“ te da je on onaj milosrdni otac iz prispodobe o izgubljenom sinu. Ona kao svi ostali sveci pokazuje na Put, Istinu i Život (Iv 14,6), da njemu idemo, ne da nju uzimamo kao da se to odnosi na naš život, nego je to njezin život. Tu je velika opasnost! Da bez vodstva, bez savjetovanja, uzmem sve što je ona napisala i reflektiram na sebe. Onda mi ona postaje kao Biblija, onda se ona počne citirati na facebooku u svakakvim apokaliptičnim statusima koji više bude strah i nepovjerenje. Problem postane veći kada se ide dalje bez savjeta ili razgovora s svećenikom, kada sam ja pametniji ili produhovljeniji od većine. Da, i u svetim stvarima se vrlo lako može skrenuti u krive vode, kao što je to danas Knjiga istine, makar Crkva kaže da je krivo. Kao da ja maknem živu Riječ, Isusa, a uzmem njezin dnevnik i po tome se ravnam.

Druga krajnost je da se ona potpuno opovrgava. Kakvo opovrgavanje kada ju je Crkva proglasila svetom i sve njezino potvrdila. Nije ju sv. Ivan Pavao II. proglasio svetom jer mu je bila simpatična ili samo zato što je Poljakinja, nego ju je cijela Crkva proglasila i sve o njoj dokumentirala. A na njoj se jasno ispunila ona Isusova – po plodovima ćete ih prepoznati (usp. Mt 7,16) ili kako je rekao Gamaliel – ako je od Boga nećete moći zaustaviti (usp. Dj 5,39), plodovi uistinu u ovoj godini milosrđa govore sami za sebe, da Bog ovo vodi.

Znam da mi se svašta može zamjeriti u ovim riječima, ali svaka privatna objava je PRIVATNA, a ne za sve. Jer objava je završena smrću posljednjeg apostola i nema druge poslije, novije i bolje. Ono što dolazi je shvaćanje i poticaji koje Bog daje, kako kroz događaje tako kroz pojedince. Niti jedna se privatna objava ne može uzimati kao obveza vjere, ona pomaže i gura naprijed. Primjer s Gospom, nigdje nije rečeno, morate ovo ili ono vjerovati u Fatimi, Lurdu itd. Nego poziv na molitvu krunice, Isus kaže molite na svakom mjestu u Bibliji, ili u Lurdu pokora, pokora, pokora. Isus jasno kaže pa obratite se i stavite jaram moj na sebe. A Gospa zadnje što je rekla je „Što god vam rekne, učinite“ (Iv 2,5). Ono što mi Crkva daje znam da je sigurno jer bez crkve mi nemamo Isusa. Niti je Faustina bila drugačija, sve je predala Crkvi da se preda Isusu.

Sveta Faustino glasnice milosrđa Gospodnjega, moli za nas!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *