Opomene sv Franje: XXII. O korenju

Blago sluzi koji podnosi stegu, ukor i prigovor od drugoga tako strpljivo kao od sebe. Blago sluzi koji, kad je ukoren, to dobrostivo prima, čedno se podlaže, ponizno priznaje i rado daje zadovoljštinu. Blago sluzi koji nije brz u opravdavanju sebe i ponizno podnosi sramotu i predbacivanje grijeha gdje grijeha nije počinio.

Ukor je rijetka stvar koju nam je teško dati, a još teže primiti. Teško nam je opomenuti jer smo ovisni o mišljenju drugih. Stalo nam je da drugi imaju lijepo mišljenje o nama, bez obzira je li to mišljenje ispravno. Ako opomenemo nekoga postoji strah da se ne posvađamo s tom osobom koju opominjemo ili, još češće, da će ta osoba imati loše mišljenje o nama, da će naša vrijednost opasti u očima te osobe i sl. I tako lako nađemo riješenje – ne opominjati. Tako možemo živjeti u miru sa svima. Ne diraj me – ne diram te. No to nije riješenje. To nije logika evanđelja i svetoga Franje.

Postoji i druga krajnost, tj. opominjati uvijek i u zgodno i u nezgodno vrijeme. Pa nam je često na riječ opominjanje prva asocijacija opominjati druge, „popravljati druge“, upirati prstom u druge kako bismo im ukazali na njihovu manu. No ni to nije najsretnije riješenje jer nije opomena sama sebi svrha. Samo da ja odradim tu svoju kršćansku dužnost da sam ja svoje napravio, a to hoće li moja opomena uroditi plodom to nije do mene, nego do opomenutoga. Opomena jest reći drugome istinu, ukazati mu na pogrešku, ali reći s ciljem da se ta pogreška popravi. U tom smislu pokojni fra Zvjezdan Linić je znao reći: „nije svaka isitna – istina. Samo istina izgovorena u ljubavi je istina.“ Ljubav je ona koja potiče i onoga koji opominje i opomenutoga. Toga je svjestan i sveti Franjo te i nas potiče da opominjemo, ali blago i u ljubavi kako naše opominjanje ne bi bilo uzaludno i bezplodno.

Franjo je često govorio da ne moramo opominjati toliko riječima koliko životom. Kao što i u potvrđenom pravilu traži od nas, svoje braće, da propovijedamo uvijek, a samo ako je potrebno da koristimo i riječi. On nas izaziva da pođemo od sebe samih da popravimo i opominjemo prvo sebe, a tako ćemo onda popraviti i društvo. Tako i u ovoj opomeni ne stavlja naglasak na opominjanje drugih, nego na prihvaćanje opomene. Istina, nije lako prihvatiti opomenu, ali to je put najizvrsniji jer kao što nas Sveto pismo uči „koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 14,11)., Franjo je toga svjestan, stoga nam i kaže Blago sluzi koji podnosi stegu, ukor i prigovor od drugoga tako strpljivo kao od sebe. To je logika evanđelja i svetoga Franje.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *