Na ovaj dan 8. listopada prije 25. godina Hrvatski sabor je donio jednoglasnu odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom državom SFRJ. Što za nas to znači danas nakon 25 godina? Doživljavamo li taj dan kao stvarno dan neovisnosti i dan kada smo dobili toliko priželjkivanu slobodu? Možemo li zajedno s Ivanom Gundulićem uskliknuti „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô (…)“
Rekao bih da ne uspijevamo baš u tome, nema slavlja, nema nekoga veselja na tako važan događaj za nas i našu domovinu. Zašto je to tako? Ako malo bolje pogledamo vidjet ćemo da se danas puno manje istinski veselimo, da je manje pjesme i veselja, pa čak i ona stara latinska poslovica „kruha i igara“ više ne vrijedi jer gladujemo za nečim drugim. Iskreno nikada prije nismo imali toliko toga, od tehnologije pa sve do najobičnijih sitnica, a opet bili toliko gladni i žedni za nečime što ne možemo dokučiti. Taman kada mislimo da smo našli utjehu našoj gladi istoga trena ona se poveća dvostruko.
Nastaje logično pitanje zašto je to tako, zašto se ne mogu nasititi? Odgovor dolazi tek kada postavimo pitanje: „Jesam li tražio hranu koja će me nasititi ili ona koja me prividno hrani?”. Svatko sam zna odgovor na ovo pitanje. Ali gdje onda naći tu hranu koja nas može nasititi i dati nam snage za istinsko veselje i svakodnevnu borbu koja nam dolazi? Odgovor se nalazi u Ivanovom evanđelju u 6. poglavlju od 51 do 58 retka (ako želiš odgovor moraš se potruditi malo).
Krist nam daje odgovor na našu glad, na našu žeđ (usp. Iv 4, 1-15). Dolazimo u tu situaciju da smo te Kristove riječi toliko puta čuli, ali smo malo otupili na njih, pospremili ih negdje da čekaju bolja vremena kad će nam koristiti, a zapravo potrebne su nam kroz čitav život. Potrebne su nam da ih držimo negdje blizu sebe, u svome srcu, da nas Njegova riječ hrani jer tada nema gladi, nema straha za nas. Tek nakon toga će doći istinska sreća koju nam Krist daje, tada ćemo shvatiti i patnju i boli koje nas pogađaju i koje su pogodile našu domovinu prije 25 godine i sve one obitelji koje su izgubile nekoga u ratu. Kad se nasitimo hranom koju nam Krist daje svakodnevno, moći ćemo i mi ići i drugima donositi Krista kao vječnu Riječ, hranu za život vječni i tada ćemo svi zajedno obnoviti našu domovinu i donijeti radost u nju.
Tek tada moći ćemo istinski slaviti ovakve dane, ali i svaki dan u godini koji nam Otac daje. Moći ćemo tada uskliknutizajedno s Ivanom Gundulićem: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô (…)“.
