Opomene sv Franje: XXIII. O poniznosti

Blago sluzi koji bi bio tako ponizan među svojim podložnicima kao da bi bio među svojim gospodarima. Blago sluzi koji je trajno pod šibom ispravljanja. Vjerni i razumni sluga (Mt 24, 45) jest onaj koji ne oklijeva da se za sve svoje prekršaje iznutra kazni žaljenjem, a izvana priznanjem i djelotvornom zadovoljštinom.

“Kad nema nikog
Onda u ogledalu
Vidim golu istinu.
Tamo se laži predaju,
kad skinem maske sa lica svog
vidim klauna umornog.”

Tako je, ovo su stihovi Opće opasnosti. Govori i poznati William Shakespeare kako je svijet pozornica, a ljudi glumci. Mnogo držimo do sebe, ili bolje reći, do svoje slike koju stvaramo u samima sebi i u drugima, a koju isto tako pokušavamo sačuvati u sebi i u drugima. Jedno od pitanja koje se nameće jest: što mene pokreće u mome djelovanju, u mome življenju? Nešto što sam ja ili nešto što želi(m) biti ja, odnosno slika koju želim stvoriti o sebi? Umara li mene moja uloga, umara li me pozornica?

Prethodna opomena kazuje nam o optužbi, ukoru, mirenju s tim stvarima, govori o korenju koje se spominje i u ovoj opomeni u sintagmi “šibom korenja.” Ta je opomena dobar uvod u ovu opomenu i ono što mi misao govori promatrajući je. Korenje bi u tom smislu bio trajan stav ispitivanja, promatranja ili traženja sebe. Traženja u kojem vidim što jesam, priznajem što vidim, ne bojim se onoga što priznajem, sukobljavam se s onim čega se ne bojim, a Bog pobjeđuje ono sa čime se sukobljavam. Možemo spomenuti i raniju opomenu u kojoj je pisano o šutnji i tišini koje vode u nutrinu u kojoj se susrećem sa sobom, u kojima se upoznajem, a također i Boga i Njegovu ljubav. U takvome utemeljenju mogu biti vjerni i razumni sluga koji se kaje i ne plaši se izreći ono što je začela i rodila šutnja i tišina.

Lakše je govoriti kako sam grešan u nekom općem smislu. Lakše je reći ja sam grešnik kao i svi, ali je teže kada treba reći malo konkretnije, sukobiti se sa subjektivnim grijehom, reći ja sam zavidan, ja sam sebičan, ja sam neumjeren, teže je kada se maske skidaju pa i kada se priznaje kako one postoje. Jasno je kako spoznaja svoje grešnosti i bijede vodi onda do poniznosti po kojoj je i naslovljena opomena. Ali nije to najsavršeniji motiv za biti ponizan. Pogledam li na Isusov život, na Marijin život koji su iznad najsavršenijeg života na zemlji vidim mnogo razloga za biti ponizan. Idemo li dalje i kada sam sam, kada u ogledalu vidim umornog klauna, pogledam ono što su laži i varke do sada skrivale i prepoznam da je taj klaun, osim što je umoran, i voljen i željen i prihvaćen i vidim Onoga koji me voli i čeka raširenih ruku na križu koji je nosio i za mene, to je onda jedan lijepi zaglavni kamen poniznosti.

fra Luka Banović


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *