XXIX. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Lk 18, 1-8

Je li naša molitva djelotvorna? Hoće li nam Bog uslišiti naše molbe? – pitanja su koja danas pred nas stavlja odlomak iz Lukina evanđelja. Na samom početku Isus nam daje djelomičan odgovor da „valja svagda moliti i nikada ne sustati.“

Često se dovodimo u zabludu pa se pitamo ima li smisla molitva ako je ona neuslišana. Ima li smisla ne posustati u molitvi? Isus nam daje odgovor, ima smisla! U prispodobi koju Isus govori svojim učenicima gledamo udovicu koja neumorno moli suca da je obrani od njezina tužitelja. Sudac koji se ne boji Boga i nije mario za ljude, nakon neposustalog moljenja brani udovicu. Tako će i Bog koji nam želi samo dobro i koji nas kao svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu ljubi kao svoju djecu, uslišati naše vapaje i molitve. Obranit će nas od tužitelja naših, od onih koji i duh i tijelo mogu ubiti. Možda ne istog trenutka, ali neće dozvolit da molitve ne budu uslišane.

Udovica nam može poslužit kao primjer one koja nije odustajala od molitve, kao uzor pouzdane i ustrajne molitve, da bi na kraju bila uslišana, primjer kakvog je danas teško naći. Isus se sam pita hoće li naći vjere na zemlji kad ponovno dođe zbog premalo nade da vjerujemo Bogu da nas čuje. Sve ovisi o nama samima. Ipak, današnje udovice još možemo pronaći u našim majkama i očevima koji negdje u skrovitosti svoga doma za vrijeme našeg života mole za svoje sinove i kćeri, i ne posustaju, znajući da će njihove molitve biti uslišane. Možda to nisu uvijek molitve, no ipak svaki dobar čin ili želja jest njihova molitva.

Bog nije aparat za kavu, da se ubaci novčić i rješenje je odmah tu. On gleda na našu nutrinu i na iskrenost naše molitve koja dolazi iz srca. Svaka iskrena molitva naći će put k Bogu te tako i odgovor Boga ne ostavljajući nas same, možda tek malo prokušavajući našu vjeru u njegov odgovor i milosrđe, ali uvijek dajući odgovor na vapaj iz naše duše. Zato slušajmo Pavlove riječi zajednici u Solunu: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!“

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *