Smislenost religijskih izričaja kod Alfreda Julesa Ayera: III. dio – Uloga filozofije

3. Uloga filozofije

Za A. Ayera je funkcija filozofije kritička. Međutim nije dobro da ona pretresa sve naše svakodnevne pretpostavke jer to ona nije ni u stanju, bez obzira na metodu. Filozofija bi trebala, uz to što pokušava utvrditi je li pretpostavka dosljedna sama sebi, utvrditi kriterije po kojima bi mogli reći je li neka pretpostavka istinita ili neistinita. Ona samo utvrđuje može li neko iskustvo potvrditi neko vjerovanje (pretpostavku).

S druge strane empirijsko utvrđivanje istinitosti jedino je moguće rješenje za opravdanje neke moguće dosljedne tvrdnje ili pretpostavke. Što se tiče problema indukcije[1], on je nerješiv. Ayer stoga tvrdi da je i fiktivan. Jer svi teoretski problemi trebaju imati mogućnost da ih se riješi.[2] Nije obrazložio zašto bi trebali moći imati takvu mogućnost. Jedini test koji zadovoljava formu dosljednosti je testiranje njegova uspjeha u praksi. Prisiljeni smo vjerovati našoj proceduri dokle god daje očekivane rezultate, ili još bolje, iste rezultate.[3] To znači da nas je vodilo prošlo iskustvo i ne očekujemo da će i buduće biti jednako, ali sve dok je iskustvo u skladu s hipotezom, možemo je se držati.

Filozofija ima zadatak definiranja racionalnosti. Ali ona ne može opravdati znanstvenu metodu. Nju opravdava uspjeh pretpostavki koje ju drže. Analiza samih principa ne govori nam ništa o istini, nego iskustvo. Za Ayera je isto kad neku stvar možemo dohvatiti osjetilima i kad kažemo da ta stvar postoji[4]. Filozof treba utvrditi točnu definiciju materijalnih stvari u pogledu osjeta, ali on ne može reći postoji li nešto ili ne postoji. To je stvar osjetila.[5]

To jest,  filozof ne može dovesti u pitanje vjeru zdravog razuma[6], ono što je samorazumljivo. Filozofiju naime pokušavaju poistovjetiti s metafizikom jer su se kroz povijest mnogi metafizičari nazivali filozofima. Ayer pokušava dati pravo značenje filozofiji. Metafizika nije, ali filozofija jest posebna grana znanosti.[7] Usto, ne slaže se da je povijest filozofije isključivo povijest metafizičara jer su mnogi filozofi prošlosti bili analitičari (navodi primjer Johna Lockea, G. E. Moorea, G. Berkeleya). Osobito ističe Humea kao onoga koji je izričito odbacivao metafiziku.[8]

Filozof, analitičar brine se samo o tome na koji način mi govorimo o stvarima (ne i o fizičkim svojstvima stvari). Ili bolje rečeno, prijedlozi filozofije nisu činjenične, nego lingvističke prirode[9]. Ona se bavi definicijama, kao neki odjeljak unutar logike[10]. Stoga filozofija mora biti slobodna od bilo kojih empirijskih pretpostavki. Njena uloga je paziti da hipoteza ne upadne u besmislene tvrdnje. Filozofija je puna tvrdnji koje se čine kao da su činjenične, ali nisu. Imaju tek lingvističko značenje. Drugim riječima, postavljaju se lingvistička pitanja pomoću jezika kojim izražavamo činjenice pa brkamo činjenice i jezična pitanja. [11]

 

[1] Indukcija je metoda zaključivanja s pojedinačnog na opće. Na primjer, krećemo od proučavanja mnogo ljudi kako bi zaključili nešto općenito o ljudima. Problem indukcije je što u većini situacija ne možemo proučiti sve moguće slučajeve.

[2] usp. Alfred Jules AYER, Langauge, Truth and Logic, Great Britain, Penguin Book, 1975, 67.

[3] Isto.

[4] Postojanje je za Ayera jednako onome što se može osjetiti nekim osjetilom.

[5] usp. Isto, 67 – 68.

[6] Isto, 68.

[7] usp. Isto, 69.

[8] usp. Isto, 70 – 74.

[9] Isto, 76.

[10] Isto.

[11] usp. Isto, 77.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *