Smislenost religijskih izričaja kod Alfreda Julesa Ayera: V. dio – Osvrt na načelo verifikacije Alfreda Julesa Ayera

5. Osvrt na načelo verifikacije Alfreda Julesa Ayera

Osvrćući se na odabrana poglavlja knjige Langauge, Truth and Logic[1] autora Alfreda Julesa Ayera, prvo treba istaknuti kako je autorov strogi empirizam vrlo je dobro smišljen. Dobro je postavio odnos istinitosti znanstvenih hipoteza. Hipoteza vrijedi sve dok nam iskustvo ne pokaže suprotno. Nadalje, potrebno se složiti s tvrdnjom da je svaki moralni, estetski i religiozni iskaz, pa i onaj o Bogu, empirijski nedokaziv. Samim time teško da možemo uspostaviti bilo kakvu znanstvenu hipotezu na osnovu takvih sudova koji se tiču samih unutarnjih iskustava čovjeka. Ayer bi to sve smjestio u kategoriju osjećaja i doživljaja i kao takvo je, prema njegovu viđenju, predmet psihologije, eventualno sociologije.

Ipak, treba se osvrnuti na Ayerovu tvrdnju da je metafizika besmislica. Riječ je o vrlo smionoj tvrdnji jer on polaže mnogo vjere na ljudska osjetila i time sama sebe smješta u čisti materijalizam. Pritom zaboravlja na postojanje posve nematerijalnih entiteta kao što su jezik, informacija (informacija nije materijalna, nego se samo prenosi materijom), inteligencija, um, svijest i drugi. Uopće ne postavlja pitanje odakle uopće takvi koncepti poput vrijednosti, vrlinā, dobrote, ljepote koji, materijalistički gledano, ne koriste ničemu. Zanimljivo je da se ova pitanja olako preskaču. Također, po pitanju Boga, danas na području molekularne biologije, genetike i mikrobiologije imamo uvid da je sam koncept života, kako on uopće funkcionira, vrlo složen i sustavan. Živa bića su programirana jezikom koji omogućuje funkcioniranje života. Jezik ne može nastati bez inteligencije koja stoji iza njega jer je jezik logički sustav, skup pravila koji nam pomaže u komunikaciji, ali i mnogo više od toga. Stoga iako ne možemo znati radi li se o osobnom Bogu ili samo o inteligentnoj prirodi – činjenica da je priroda inteligentna, da u sebi posjeduje neku svrhovitost je zapanjujuća.[2] Uostalom, govoreći o ljudskoj spoznaji, ne možemo je nikako ograničiti samo na osjetnu spoznaju. Ne postoje „gole činjenice“, nego su one uvijek uklopljene u veće sklopove koje treba uočiti i tumačiti[3].

Još bih nadodao i da je Ayerovo odbacivanje metafizičkih tvrdnji kao besmislica isto tako besmisleno iz vrlo jednostavnog razloga: on ne može znati je li riječ o besmislici. Tako dolazimo do onog sličnog spoznajnog problema koji imaju rigorozni skeptici: sami sebe opovrgavaju. Samo se njegovo načelo verifikacije ne može podvrgnuti verifikaciji, odnosno ovaj princip ne možemo provjeriti iskustvom. U skladu s tim zaključujemo da je i sam princip verifikacije besmislena metafizika. On se ne može svrstati u formalna logička i matematička pravila što je očito protuslovlje.[4]

Karl Popper stoga zamjenjuje verifikaciju kriterijem opovrgljivosti (falsifikacije). Prema Popperu je dovoljno da se određena teza može opovrgnuti. Ukoliko je moguće teoriju opovrgnuti, tada možemo sigurno reći da je teorija opravdana.[5] To, naravno, ne znači da će se teorija i opovrgnuti. Ukoliko primijenimo to načelo na religiozni govor, možemo reći da religiozni govor nije opovrgljiv. Ali samo zato što se takav govor ne može izraziti na matematički, znanstven, način, ne znači da ono što on iznosi ne postoji. S tim se također slaže i Wittgenstein jer, iako nije dohvatljiv znanstvenom diskursu, religiozni govor može imati značenje i nije besmislen.[6] Ayer se ne slaže s tvrdnjom Karla Poppera da iskaz može biti prihvatljiv kao činjenica tek ako ga se može opovrgnuti iskustvom. Iako neku tvrdnju ne možemo dokazati istinitom tek jedno opažanje može ju dovesti u pitanje, tvrdi Popper. Ako vidimo neko odstupanje, odgovara Ayer, možemo lako pretpostaviti da je riječ o nekim drugim uvjetima. Dakle, može biti istina da je tvrdnja opovrgnuta, ali i ne mora. To znači da je jednako teško neku tvrdnju opovrgnuti kao i dokazati da je istinita.[7] I u tome je u pravu.

Nesumnjivo, Ayerova kritika metafizike je dobrodošla, ali sustav koji on predlaže za znanstveno istraživanje je prilično ograničen, a njegova tvrdnja da je čitava stvarnost samo ono što se može ispitati metodama prirodne znanosti, potpuno proizvoljna[8]. Osim toga, kad god nema odgovore na neka pitanja on se poziva na psihologiju koja je izuzetno spekulativna znanost, kojoj ne preostaje mnogo nego nagađati. Ona spoznaje da je svaki čovjek jedna čitava nova znanost, a njezina metoda je često samo statistika. Ona može promatrati fenomene religije, može pokušati pronaći uzroke religije (iako je to često puko nagađanje koje nema veze sa stvarnošću), ali odgovor na pitanje Zašto? ne može dati niti ona niti bilo koja druga empirijska metoda. Slično je i s moralom i drugim rubnim područjima. Njegovo prizivanje na psihologiju jednako je vjerniku-znanstveniku koji se poziva na Boga kad nema odgovor na dano pitanje. Štoviše psihologija ponekad poprima ekstremne oblike te postaje jednostavno – metafizika bez Boga.

Zaključak

Kritika religije Alfreda Julesa Ayera pogađa najvažnije pitanje suodnosa religije i znanosti te mogućnosti bilo kakve religiozne spoznaje. Prije svega, uviđamo da je Ayerova kritika religioznog znanja opravdana. Slično kao i moral, religiozna iskustva usmjerena su prema nematerijalnom, transcendentnom. Budući da se nematerijalno ne može dosegnuti osjetilnim iskustvom, ono ne može biti predmet pozitivnih znanosti.

Međutim Ayerova kritika ide i korak dalje tvrdeći da iskustvo onostranoga ne postoji i da je besmisleno govoriti o nematerijalnoj stvarnosti. On to tvrdi na osnovu metode verifikacije i falsifikacije. Što god se ne može verificirati ili falsificirati, što god nadilazi osjetilno iskustvo je besmislica. U tu kategoriju smješta metafiziku u filozofiji, etiku, estetiku, religiozne sudove, odnosno sve ono što izlazi iz kategorije osjetilnog iskustva. Naravno, on priznaje da te stvarnosti imaju smisla unutar psihologije ili sociologije te pripadaju području osjećaja te da mogu imati poticajnu, pragmatičnu ulogu.

Unatoč tome Ayer ne uspijeva otkriti nedostatke vlastite metode koja jednako kao i metafizički sudovi, ne može biti podvrgnuta nikakvoj verifikaciji ili falsifikaciji. Moramo je prihvatiti na osnovu čiste vjere. Uostalom, vrlo je problematično pitanje empirijski dobivenih činjenica. One, ustvari, ne govore mnogo za sebe i da bi ih se uključilo u neki znanstveni sustav potrebno ih je interpretirati. Postavlja se zanimljivo pitanje koje glasi: zašto je interpretacija bez Boga znanstvenija od one s Bogom. Nema dvojbe, reći da nešto ne postoji i da je o tome besmisleno govoriti vrlo je neozbiljno, osobito ako nemamo nikakvo znanje o tome. Zaključujem da je Ayerova kritika korisna, ali da je potrebno uvidjeti gdje prelazi granice onoga što zbilja možemo znati.

[1] Alfred Jules AYER, Langauge, Truth and Logic, Great Britain, Penguin Book, 1975.

[2] Nešto više o tome: Thomas NAGEL, Mind and Cosmos, New York, Oxford University Press, 2012.

[3] Ivan MACAN, Filozofija spoznaje, 85.

[4] usp. Isto.

[5] usp. Ivan DEVČIĆ, Bog i filozofija, 131.

[6] usp. Isto, 132.

[7] usp. Alfred Jules AYER, Langauge, Truth and Logic, 51.

[8] Ivan MACAN, Filozofija spoznaje, 85.

Literatura:

Alfred Jules AYER, Langauge, Truth and Logic, Great Britain, Penguin Book, 1975.

Ivan DEVČIĆ, Bog i filozofija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2003.

Ivan MACAN, Filozofija spoznaje, Zagreb, August Šenoa, 1997.

Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40343 (16. 2. 2015.)

Thomas NAGEL, Mind and Cosmos, New York, Oxford University Press, 2012.

Ben ROGERS, Sir A. J. Ayer (9. 12. 2013.), u: Encyclopaedia Britannica, u: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/46462/Sir-AJ-Ayer (24. 3. 2015.)

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *