“Izjeda me revnost za Dom tvoj”

1. Što je vlastito čovjeku? Traži, primjećuje, promatra, zaključuje. U ovim procesima ponekad dolazi do grešaka. Jedna od takvih je stvaranje krivih slika o određenim osobama ili drugim stvarnostima na temelju netočnih ili nedostatnih podataka odnosno zanemarivanjem bitnog. A ponekad čovjek, svjesno ili nesvjesno, neutemeljeno stvara, odnosno izmišlja, određene podatke kako bi sebi i(li) drugima učinio uvjerljivom određenu predodžbu o takvoj stvarnosti. Motivi za ovakvo postupanje mogu biti različiti, ali svoj korijen gotovo uvijek imaju u vrlo visokom stupnju vrednovanja vlastitog mišljenja. Osim toga, čovjek može pribjeći izbjegavanju istine jer se boji njezinih zahtjeva. 

2. Mi, kršćani, također nismo izuzeti od ove bolesti. I to ne samo u odnosu prema sebi, drugim ljudima i situacijama koje svakodnevno susrećemo, već i prema Bogu odnosno prema svemu onome što nam je od Njega objavljeno. Ta bolest prividnog, površnog i prigodnog zaključivanja ne može niti čovjekovu vjeru ostaviti nepomućenom. 

3. Isus, birajući apostole, izabire i dvojicu čiji spomen danas častimo. To su sv. Šimun i Juda Tadej. Ovaj izbor može lako pokvariti predodžbu o Isusu stvorenu na temelju gore navedenih kriterija. Na koji način? Blag i milosrdan Isus za svog najbližeg suradnika izabire Šimuna, koji dobiva nadimak Revnitelj, budući da je pripadnik židovske stranke zelota, izrazito antirimske grupacije, koja ne odbija niti upotrebu nasilja kada je potrebno za pobjedu. Kako je to spojivo? Kako je to dopustivo? Znači li to da Isus dopušta i promiče nasilje? Nameću se brojna pitanja, a za odgovor je potrebno uprijeti pogled u njega i u ono što dalje čini. Isus ne prihvaća njihovu revnost, već upravo pročišćava revnost Šimuna Revnitelja i ostalih zelota među Dvanaestoricom da bi se sjedinili s Isusovom revnošću koja se dovršava na križu. 

4. Sliku o blagom i milosrdnom Isusu još više može pokvariti prizor iz Hrama, kada je mjenjačima isprevrtao stolove, a prodavače istjerao van (Iv 2, 15-16). Ne radi se ovdje o malo oštrijoj opomeni ili ukoru; radi se o mnogo ozbiljnijoj stvari. Desnica koja inače ozdravlja i dijeli blagoslove sada drži bič u ruci. Padamo li u napast pomisliti da bismo lakše shvatili Isusa da nema ovog događaja u Evanđelju? Ali ono je tu – nama dano. “Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: ‘izjeda me revnost za Dom tvoj'” (Iv 2, 17). Tako nam evanđelje prenosi reakciju učenika nakon ovog događaja. Isus u toj svojoj revnosti nije izgubio kontrolu nad sobom, već je nama poslao poruku. Ta poruka govori da revnovati za Božje stvari znači revnovati za samoga Boga. Revnovati za Boga znači ići Njegovim putem, što nužno uključuje vršiti Njegove zapovijedi. Takvo revnovanje isključuje bilo kakav trgovački odnos. Ne možemo našim vršenjem zapovijedi od Boga kupiti milost. Njemu naši čini, naše žrtve zapravo niti ne trebaju. Oni su potrebni nama kako bismo Mu se približili i predstavljaju čisti Božji dar. 

5. Revnovanje za Boga nužno uključuje još jedan pomalo nelagodan element. Radi se o isključenju bilo kakvog kompromisa na području vjere i morala. Takav stav vjernika najčešće ne nailazi na odobravanje okoline. Ali vjernik ni ne treba težiti za takvim odobravanjem, već uvijek treba težiti tome da se nalazi i opstane na Božjem putu. Pravo na život od začeća do prirodne smrti zorni je prikaz mogućeg pada vjernika u truli kompromis. Davanje prednosti nekim drugim “pravima” i situacijama ispred prava nerođenog djeteta na život izravno je kršenje Božjeg zakona. Ono zapravo predstavlja pokušaj izmjene Božjeg poretka te izravno vrijeđa čovjekovu savjest i ostavlja posljedice, a također uključuje i zatamnjenje sposobnosti rasuđivanja jer zahtijeva promjenu prirodnog reda stvari i zanemarivanje bitnih činjenica. Potlačeni, zanemareni, odbačeni, vjernika ne mogu ostaviti ravnodušnim. Za njih se sam Isus zauzimao i nama dao primjer. Zauzimati se za njih nužno uključuje i često neugodnu potrebu ustajanja protiv pogrešnih čina uglednih ljudi i organizacija. A to često navlači bijes. Može li se pojedinac-vjernik svemu ovome oduprijeti i ići Božjim putem? Može, ako je Crkva na tom putu, jer i on je dio Crkve. 

6. Crkva, a to znači svi mi i svatko od nas, nužno mora ići Kristovim putem. To znači da ne treba postojati kompromis s Božjim stvarima, već nastojati ostati neslomljivog, jakog karaktera – do kraja. Tu su nam sveci dani za primjer. Revnovati za Boga isključuje svaku dvoličnost. Isus je osobito oštar prema farizejima upravo zbog njihove dvoličnosti; i nama prijeti opasnost dvostrukog života – izvana izgledati pravednima, a iznutra prevladava pokvarena trulež. Naša revnost treba uvijek imati primjer u Isusovoj revnosti za Oca i Njegov dom, koja ga dovodi do križa; to je revnost ljubavi. Držeći se Božjih načela i uvijek se vraćajući njima dolazimo Njemu. Ona nikada nisu i ne će zastarjeti.

Korisni izvori za produbljenje ove teme:

1) Ratzinger, J., Isus iz Nazareta, I.dio, Verbum, Split 2008., str.190., 242.

2) Ivan Pavao II, Fides et ratio (Vjera i razum), Enciklika, Vatikan, 1998., dostupno na: https://kateheza.files.wordpress.com/2014/05/fides-et-ratio.pdf

3) Nagovor pape Benedikta XVI uz molitvu Anđeo Gospodnji, Nedjelja, 11. ožujka 2012., dostupno na: https://w2.vatican.va/content/benedict-xvi/hr/angelus/2012/documents/hf_ben-xvi_ang_20120311.html

4) Propovijed nadbiskupa zadarskog Želimira Puljića na blagdan sv. Šimun i Jude Tadeja, apostola, u istoimenoj župnoj crkvi na Bokanjcu, Zadar, 28. listopada 2012., dostupno na: http://www.zadarskanadbiskupija.hr/?p=9167

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *