XXXI. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«

Lk 19, 1-10

Poznata nam je scena kako Isus okružen mnoštvom putuje Svetom Zemljom. Ovaj put riječ je o njegovu putu prema Jeruzalemu, na kojem mu je Jerihon usputna stanica. Ne kani se zaustavljati jer je u prolazu. Upravo ta riječ „prolazio“ plijeni mi pažnju. Ona nam može pomoći da shvatimo kako Bog djeluje. Bog se ne nameće, samo prolazi. On je prisutan, on je jednostavno tu i to je dovoljno da privuče pozornost mnogih. Svojim prolazom Isus nam pokazuje da je on Bog. Bog koji je apsolutna Sloboda i nikoga ne prisiljava jer poštuje tuđu slobodu. Objavljuje se tiho i nenametljivo.

Sama njegova prisutnost bila je dovoljna da pobudi u Zakeju čežnju za susretom. Ta je želja bila toliko jaka da je uspio doći do Isusa unatoč svim svojim ograničenostima. Uz to što je bio niska rasta Zakej je nosio i „etiketu“ nadcarinika što za židovski svijet onog vremena nije nimalo pohvalno. Bez obzira na sve potrčao je naprijed i potražio prikladno mjesto kraj puta kojim će Isus proći. Popeo se na smokvu. I susret se dogodio. Sve su to radnje koje mogu biti znakovite.

Krist je jednako tako prisutan i u našim životima. On „prolazi kroz naše živote“ na različite načine. Nazočan je u svojoj Crkvi, sakramentima, našim kapelama, Svetom pismu, braći i sestrama, nama samima, skrovitostima naših soba, malenim stvarima… Uvijek i svugdje ga možemo susresti. On nam se nudi. Hoćemo li ga susresti ovisi o nama. Potrebno je da i mi napravimo kao i Zakej nekoliko odlučnih koraka.

Često smo kao i Zakej u nezahvalnoj situaciji u kojoj nam drugi, ali i mi sami, ne dozvolimo biti to što jesmo i ostvariti ono što Bog od nas hoće. Nama nije problem stas, no možemo imati neka druga ograničenja. Možda smo ograničeni vremenom, intelektualnim sposobnostima, raznim kompleksima, nemarom, strahom… Možda mislimo da ne znamo moliti ili da smo pregrešni i nedostojni da bismo uopće pomislili na Boga… A možda su nam drugi kao Zakeju „prišili“ etiketu koja se teško skida i koja nas pritišće na zemlju.

Sve i da jesmo kao Zakej u situaciji da se bolje skrivati nego biti viđen – nema veze. Sam Zakej nam je primjer da nije važno biti viđen nego vidjeti, susresti Krista. Susret s Isusom je preobražavajući susret radosti koji vraća dostojanstvo djece Božje, koji čini od Zakeja, i svakog od nas, novoga čovjeka. Da bi se dogodio susret, da bismo vidjeli, potrebno je izdići se iznad ljudskih okvira; izdići se iz svijeta, iz svoje okolice, iz svoje svakodnevne rutine, iz svojih grijeha i slabosti pa i pod cijenu vlastitog ugleda. Svatko od nas je pozvan učiniti koliko možemo, a sve ostalo prepustiti Bogu.

Neka nam svima Gospodin udijeli onu hrabrost i odlučnost koju je imao Zakej da nadiđemo sve prepreke kako bismo susreli Krista i primili ga u svoje srce i svoj život. Amen.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *