Opomene sv Franje: XXVI. Neka sluge Božje poštuju klerike

Blago sluzi koji ima povjerenje u klerike koji ispravno žive po propisu Rimske Crkve. Jao onima koji ih preziru; ako bi i bili grešni, ipak ih nitko ne smije osuđivati, jer jedino sam Gospodin pridržava za sebe da ih sudi. Koliko je, naime, veća njihova služba nad presvetim tijelom i krvlju Gospodina našega Isusa Krista, što oni primaju i samo oni drugima dijele, toliko koji griješe protiv njih imaju veći grijeh negoli da griješe protiv svih ljudi ovoga svijeta.

Kada bi neki laik koji je redoviti čitatelj hrvatskog portala Index ili kojeg drugog takozvanog liberalnog portala pročitao ovu opomenu vjerojatno bi reakcije bile: “Tko su oni da ih poštujem? Lopovi najveći, tajkuni, pedofili, švaleri!” ili nešto tome slično. Vezano uz ovaj tekst vrijedi navesti i plakate kojima je komunistička omladina obljepljivala Zagreb u jesen 1945. nakon pastirskog pisma Stepinca i ostalih biskupa. Na njima je stajalo: “Nosim kapu sa tri roga – jer se borim protiv Boga – popova i fratara – i časnih sestara.” Naravno može se ići i u drugu krajnost pa tako jedan staromodniji klerik koji bi vratio Crkvu na njezine izvore u 16. stoljeće rekao bi na ovu opomenu: “E tako je, klerici kao savršeniji i odvažniji zaslužili su da im se podilazi jer oni ipak nose čast predstavljanja naroda pred Bogom”. Evo samo koliko krajnosti može biti oko jedne jedine rečenice pa je dobro pokušati zajedno shvatiti što bi ova opomena trebala značiti. Kako danas tako i u Franjino vrijeme pojavljivali su se brojni prepobožni ljudi koji su svoju duhovnost bazirali na ogovaranju loših svećenika i osuđivanju njihovih načina života. Istina, kako danas tako i onda bilo je svetih klerika, a bilo je i mnoštvo onih koji su svoju svetu službu shvaćali kao karijeru s kojom će napredovati u položaju i bogatstvu pa su sukladno tome provodili i život. Reklo bi se u knjizi Propovjednika – “Ništa novo pod suncem!” I sada ovaj odrpanac iz Asiza traži od svojih suvremenika, a tako i od nas da poštujemo svakog klerika. Na jednom mjestu će kasnije reći također: “Kada bi prema meni išao anđeo i svećenik, prvo bih poljubio ruke svećeniku jer on je taj koji nama donosi Tijelo Kristovo”. Čudan je to bio čovjek, ali ako shvatimo njegov način razmišljanja neće biti neobične ove izjave.

Isus je za svog života utemeljio Crkvu, zajednicu svojih učenika. Ti su učenici imali učenike, a njihov prvak bio je Petar koji je vodio rimsku crkvu. Vrlo brzo se iskristaliziralo prvenstvo zajednice u Rimu i već iz drugog stoljeća imamo svjedočanstva da bi, kada bi bio neki spor oko vjerskog nauka, oči drugih zajednica po tada poznatom svijetu čekale da se u Rimu kaže što je pravovjerno. To zajedništvo vjernika očuvalo se, Crkva je postala zajednica koja je nadilazila kraljevstva i carstva. Ona je, kako nam lijepo potvrđuje Drugi vatikanski koncil, zaručnica Kristova, narod Božji, Kristovo stado. Ona jedina ima čast imenovati službenike koji će na oltar donositi Kristovo Tijelo i podijeliti ga vjernom puku kojemu je to jedina utjeha u vremenima nevolje. I sada ako gledamo tu dimenziju, jesu li klerici koji žive u zajedništvu s rimskom crkvom zaslužili poštovanje? Naravno, zaslužili su to svi ljudi, svih rasa, vjera i naroda, ali ovdje smo koncentrirani na svećenike.

Ali, dragi brate Franjo, iskreno ti mogu reći da razumijem i ljude. Crkva je sveta, posvetio ju je sam Spasitelj koji je umro izvršavajući Očevu volju, no ona je sastavljena od nas, grešnih ljudi koji nemalo puta kaljamo sveto ime Otkupiteljevo svojim grijesima. Razumijem i čovjeka koji grca u siromaštvu i vidi svećenika sa dva nova auta, a redovito od njega sluša propovijedi o solidarnosti. Razumijem i tolike koje se mojim postupcima i ponašanjem sablazne. Ne bih tim ljudima danas želio reći – jao vama! Želio bih im reći da mi je jasno kako su došli do svojih stavova, ali da bismo morali i ja i oni promijeniti gledanje. Crkva je zaslužila da je se gleda kao svetu, ipak ju je utemeljio sam Krist Gospodin, a oni njezini članovi koji kaljaju njezino ime neka imaju pred očima da koliko je veća njihova služba, toliko je veći njihov grijeh za koji će odgovarati. Rekao bi Alojzije Stepinac: “Svećenik ako ide u raj vodi ljude za sobom, ako ide u pakao također ih vodi za sobom!” (*molim nemojte shvatiti doslovno ovu rečenicu!)

Nije lako, to je svima jasno. I braća klerici to znaju, znaju i laici. Velika je odgovornost voditi ljude i vrlo lako se dogodi pad pa zato mogu reći ovako: Dragi laici, molim Vas imajte razumijevanja i nemojte zamjeriti, grešni smo ljudi! I još ovo: Draga braćo svećenici i redovnici, Bog da milost, istina, ali potreban je ogromni naš trud i rad jer zbog naše jedne greške masa ljudi može otići s pravog puta! I još: Kriste po zagovoru sv. Franje, molimo te pomozi jer sami ne možemo!


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *